Pogledali smo film ukrajinskog novinara iz ratnog Mariupolja. Uznemirujući dokumentarac o užasima ruske invazije nominiran je za Oscara
"20 dana u Mariupolju" nagrađen je na Sundanceu i ima dvije nominacije za BAFTA-u. Za Oscara se natječe u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma
Posve konvencionalno zamišljen i izveden, iako se u njemu ništa konvencionalno ne prikazuje, film se u cijelosti oslanja na nepodnošljivu težinu snimljenog materijala. Najsnažniji onda kad je najmanje uređivan, "20 dana u Mariupolju" uradak je koji udara na visceralnoj razini.
Da nekim čudom svih drugih izvora nestane, srž tužne povijesti rusko-ukrajinskih odnosa u posljednjih deset godina dijelom bi se mogla rekonstruirati iz par dragocjenih dokumentarnih filmova. Iako iz potpuno različitih redateljskih perspektiva, filmovi “Majdan” (2014.) Sergeja Loznice i “Zima u plamenu” (Winter on Fire, 2015.) Jevgenija Afinevskog osvjedočili su snagu Revolucije dostojanstva demonstrirajući svijetu da Ukrajinci neće samo tako dopustiti da njihova zemlja postane Putinovo igralište.
Među naslovima koji prikazuju nemilosrdnu narav posljednje ruske invazije na Ukrajinu, a koja se evo približava drugoj godini trajanja, nijedan nije ostavio jači dojam od prošlogodišnjeg “20 dana u Mariupolju” redatelja Mstislava Černova, višestruko nagrađivanog novinara i ratnog dopisnika Associated Pressa koji već dvadesetak godina pokriva neke od najsloženijih globalnih konflikata. O tome svjedoči i ulazak filma među pet dokumentarnih naslova koji se u ožujku mogu nadati Oscaru.
Potresno svjedočanstvo
Nedavno prikazan na zagrebačkom Festivalu tolerancije, “20 dana u Mariupolju” u pojedinim je momentima nepodnošljivo težak film za gledanje. Ako ste pratili jezive reportaže iz devastiranog Mariupolja, ukrajinskog lučkog grada na obali Azovskog mora koji je u svibnju 2022. nakon višemjesečne borbe pao pod rusku kontrolu, velike su šanse da ste gledali materijale Černova i njegove ekipe.
No u tih dvadeset dana snimanja grada pod opsadom, redatelj je uspio proslijediti manje od sat vremena videozapisa. Najpotresnije od onoga što nije poslao, i što vjerojatno nikad ne bi moglo završiti u večernjem dnevniku, Černov je prikazao ovdje.
Prije ruske invazije dom otprilike 450 tisuća ljudi, što je nakon nesuzdržanog ruskog bombardiranja reducirano na znatno manju brojku, Mariupolj je važan lučki i industrijski grad u jugoistočnoj Ukrajini, smješten između Donbasa i Krima. Rodno mjesto krvnika ruske umjetnosti Andreja Aleksandroviča Ždanova, po kojemu je u SSSR-u duže od 40 godina nosio ime Ždanov, zbog lokacije i strateške važnosti bio je očigledna meta rane faze ruskog napada. Pokušali su ga zauzeti i 2014. godine, čemu je Černov također svjedočio kamerom.
Videodnevnik kaosa
Pretpostavivši da će biti jedan od primarnih ruskih ciljeva, on i njegovi suradnici u Mariupolj stižu netom nakon Putinove najave “specijalne vojne operacije” 24. veljače 2022. godine. Ulazeći u tada još netaknuti grad, Černov u svojstvu naratora govori: “Ratovi ne počinju eksplozijama, počinju tišinom”. Na ulici susreću očajnu ženu: sama je i, dok čeka sina da se vrati s posla, ne zna kud sa sobom. Smiruju je, šalju kući; tamo je sigurno, govore joj, ne brinite, neće napadati civile. Sat vremena kasnije, prvi projektili pogađaju grad.
Film ukrajinskog autora na osnovnoj je razini svojevrsni videodnevnik. Černov i suradnici dokumentiraju zbunjenost stanovništva; mnogi nemaju kamo poći, ne znaju što napraviti. Dok žure prema svojim automobilima jedni pristaju govoriti u kameru – drugima nije nimalo drago što su tu novinari. “Jebi se prostitutko”, ispaljuje iznervirani muškarac u hladno oko kamere, ulovljen u očajničkom pokušaju evakuacije.
Trećega dana Rusi već okružuju grad. U jednom od improviziranih skloništa Černov ponovo sreće ženu koju je dva dana ranije uvjeravao da se nema čega plašiti. Sjeća ga se. Predbacuje mu. Istog tog dana, govori ona, svega nekoliko sati kasnije, morala je bježati pred ruskom paljbom. Jedino što mu u ovom trenutku preostaje jest ispričati se. Vjerovala mu je.
Svijet mora vidjeti
Rane naznake onoga što slijedi – i čime će nas ovaj film držati prikovanima za ekran u hladnome užasu – stižu s četvrtim danom, koji snimatelje zatiče u bolnici, gdje pratimo dolaske kola hitne pomoći s ranjenim civilima. Trudnice, djeca, starci. Černovljeva kamera je sigurna, ali ne bez emocija: dok prati uplakanu majku, doktore tijekom operacije, nepomično tijelo četverogodišnje Evangeline kojoj nije bilo spasa, ne prekida tijek snimanja, samo kut – povremeno se radnja događa negdje u offu, kamera je okrenuta prema tlu, čujemo uplakane glasove, armagedon ne prestaje.
Takvi se prizori ponavljaju. Obrazac je uvijek isti, svaka je smrt pakao za sebe. Šesnaestogodišnjaka raznese granata dok igra nogomet s prijateljima; otac ostaje slomljen nad pokrivenim trupom bez nogu. Osamnaestomjesečnog Kirila mladi roditelji donose na rukama ravno u operacijsku salu; ubrzo podliježe ozljedama glave. Kamera bespoštedno fokusira beživotnu ručicu, majku kako ljubi malo mrtvo lišce. Majku koja svoje mrtvo dijete mora umotati u krvavu dekicu pod kojom je do malo prije spavalo.
Gledajući to, intenzivno osjećamo okrutnost te kamere, tog beskrupuloznog svjedoka najgorih trenutaka nečijih života. Neka spusti kameru i ostavi ih na miru! Ali baš zbog neizmjerne potresnosti tih prizora, Černov shvaća da je zabilježiti ih od esencijalne važnosti. Liječnici dijele njegovo mišljenje. Snimajte, svijet mora vidjeti, govore. Jer ako svijet vidi što se događa, netko će zaustaviti tu ludost, misle. Ne slute da najgore tek dolazi.
Rasap društva
Černovljev film otkriva i praktičnu stranu ratnog izvještavanja: na temelju tih snimaka svjetski su mediji pokrivali rusko osvajanje Mariupolja. Upravo njegovi kadrovi čine neke od najupečatljivijih prizora rane faze rata, primjerice poznate scene bombardiranja rodilišta koje su obišle svijet.
No redatelj ide još dalje, pa užasu ratne realnosti nevinih ukrajinskih civila jukstaponira “drugu stranu” priče: isječke iz ruske televizijske propagande koja svu tu ljudsku patnju banalizira, svodi na “glumu”, “filmski set”, “antirusku propagandu”, u zaprepašćujućem spinu prepoznatljivog putinovskog stila. Otkako je modernoga tiska, svaki je oružani rat bio i informacijski rat. Ovdje je to dovedeno do apsurdnog vrhunca cinizma.
U uvjetima prekida komunikacija (interneta, televizije, radija i telefonskih linija), u neizvjesnosti za sutrašnji dan, rasipa se i društvo kao takvo. Redatelj ne bježi od realnosti Mariupolja kasnih zimskih dana 2022. godine: ljudi masovno provaljuju u trgovine, kradu hranu, vodu, nužne potrepštine, ali i skupe elektroničke uređaje, što god im dođe pod ruku. U ratu dobri ljudi postanu još bolji, loši postanu lošiji, govori rezignirano jedan od liječnika.
Patnja bez katarze
Tijela zatrpavaju prvo mrtvačnice, a onda i druge prostore bolnica; uskoro ih viđamo po ulicama. Kamera nas vodi u obližnje polje, gdje se leševi – isprva uredno zatvoreni u zapečaćene vreće, pa zamotani u kojekakve priručne materijale, a onda i nepokriveni – bacaju u duboko iskopane uske jarke. Tu je nekome ispala cipela, tamo pod čudnim kutom proviruje nečija ruka. Kamera čitavo vrijeme izbjegava lica, izbjegava intimne dijelove tijela. Smrt ne dokida obavezu prema ljudskom dostojanstvu. Nemoguće je ne prisjetiti se sličnih kadrova iz nekih od najgorih dana prošloga stoljeća.
Službena brojka vjerojatno još neko vrijeme neće biti potvrđena, ali pretpostavka je ukrajinskih vlasti da je u tih nekoliko mjeseci opsade Mariupolja stradalo preko 25 tisuća civila. Ovo nije film koji će probuditi nadu – ovo je rana kojoj se nitko neće poželjeti vratiti. S izuzetkom jedne dramatične scene u bolnici, suviše dragocjene za usputno prepričavanje, katarzičnih trenutaka nema.
U posjedu obilja neposlanog dokumentarnog materijala, sedamnaestog dana opsade snimateljska ekipa evakuirana je iz bolnice u okruženju ruskih tenkova. Linija fronte pomaknuta je – bolnica se već nalazi na području koje kontrolira ruska vojska. Da su uhvaćeni, ništa od svega toga ne bi ugledalo svjetlo dana. Strane novinarske ekipe odavno su napustile grad.
Film koji udara
Černov i njegovi suradnici čine to dvadesetog dana okupacije, 15. ožujka 2022. godine. Samo dan poslije, događa se notorni napad na jedno od gradskih kazališta u kojem je utočište potražilo na stotine civila. Dobro se znalo da je to jedno od glavnih gradskih skloništa; između ostaloga, na zidovima je golemim slovima bio ispisan natpis “DJECA”. Ruski zračni napad odnijet će možda i šesto ljudskih života.
Borbe za grad potrajale su do svibnja, kad su i posljednji borci iz čeličane Azovstal položili oružje. Razumljivo, Černov u to razdoblje ne ulazi; perspektiva bi jednostavno bila previše rascjepkana, uvid neujednačen. No, nema sumnje da su i ova nepuna tri tjedna koje pokriva više nego dovoljna da spoznamo stravičnost onoga što se odvijalo u Mariupolju, odnosno hrabrost šačice ljudi koji su riskirali sve da to zabilježe, za povijest.
Posve konvencionalno zamišljen i izveden, iako se u njemu ništa konvencionalno ne prikazuje, film se u cijelosti oslanja na nepodnošljivu težinu snimljenog materijala. Zbog toga je i naknadno ubačena glazbena pozadina zapravo suvišna. Najsnažniji onda kad je najmanje uređivan, “20 dana u Mariupolju” uradak je koji udara na visceralnoj razini, a pitanje hoće li se nakon premijere na 17. Festivalu tolerancije prikazivati još koji put nije ništa drugo no pitanje razine hrvatske kulture i civilizacijskih dosega našeg društva.