Legenda o Euromajdanu: kako je jedne hladne kijevske zime Ukrajina odabrala Europu i nepovratno uvrijedila Putina

Od svih Putinovih ukrajinskih promašaja, najveći leži u zamisli da će Ukrajinci bez golemog otpora dopustiti da svrgne demokratski izabrano vodstvo i postavi proruske marionete na njihovo mjesto – posebno nakon što je prije osam godina okupirao dio državnog teritorija i posijao građanski rat u kojem su poginule tisuće ljudi, da ne govorimo o ostalim humanitarnim, demografskim i ekonomskim posljedicama.

Euromajdan kao središnje ‘mjesto pamćenja’ suvremene Ukrajine

Takav slijed događaja doveo je post-sovjetski antiruski sentiment Ukrajinaca na jednu posve novu razinu; Putin možda jest ostvario pobjedu pripajanjem Krima i intervencijom u Donbasu, ali da je htio vidjeti dalje od svojih iluzija, prepoznao bi otpor iz zime 2013–2014. kao trenutak u kojem je Ukrajina, ako to već nije bilo očito ranije, jasno pokazala u kojem smjeru želi krenuti.

Maidan Nezalezhnosti – u izravnom prijevodu, Trg neovisnosti – tih se mjeseci iskristalizirao kao središnje mjesto pamćenja proeuropske Ukrajine; to jest, kao mjesto od posebne simboličke važnosti. Ono označava mjesto rođenja Euromajdana, pokreta u čijoj zadnjoj fazi počinje tzv. Revolucija dostojanstva pred kojem je pobjegao Putinov pijun, dotadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič.

To što se u značajnoj mjeri radilo o prosvjedu u kojem političari nisu imali primarnu ulogu, dobar je pokazatelj autentičnosti narodne volje. Jasno, određenu ulogu u pritisku na Janukoviča imali su budući gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko i budući predsjednik Petro Porošenko, ali stvarna pokretačka snaga prosvjeda bili su građani. Evo što se dogodilo te hladne kijevske zime.

Janukovič u jesen 2013. zaustavlja približavanje Europskoj uniji

Janukovič je dužnost predsjednika obnašao od 2010. godine i u tom je periodu donekle sjedio na dvije stolice. S jedne strane, Ukrajina se nastavila približavati Europskoj uniji s kojom je u studenom 2013. godine trebala potpisati ekonomsko-politički sporazum. S druge, rastao je politički pritisak Rusije, osobito od 2012. kad je predsjednikom ponovno postao Vladimir Putin, koji od tada radikalizira politiku prema EU i NATO-u.

Prekretnicu je 21. studenoga signalizirala Janukovičeva većina u ukrajinskom parlamentu, obustavivši provedbu odluka koje su trebale otvoriti put prema sporazumu s EU-om. U sklopu toga zatraženo je oslobađanje zatvorene oporbene političarke Julije Timošenko – parlament je odbacio tu mogućnost.

Oporba je prozivala Janukoviča da tako izbjegava njezinu eventualnu kandidaturu na nadolazećim izborima 2015. godine, no odluka je imala znatno šire implikacije za zemlju – ovim se potezom Janukovič u geopolitičkom preslagivanju istoka Europe de facto opredijelio za Rusiju.

Prosvjedi su inicirani pozivom na Facebooku

Na Facebooku se ubrzo pojavio poziv za okupljanjem na Majdanu – unatoč kiši i hladnom vremenu – sljedećih je dana na tisuće ljudi pristiglo na trg. Ideja o sporazumu s EU-om imala je veliku podršku u stanovništvu i glavna poruka tih ranih dana prosvjeda bila je: “Ukrajina je dio Europe!”

Najbrojniju grupaciju činila je mladež predvođena studentima, dakle ljudima koji su dugoročno imali najviše za izgubiti. U početku nije bilo ozbiljnijih fizičkih sukoba, iako se tih dana u Kijevu pojavila i velika grupa protuprosvjednika koji su podržavali Janukoviča – mnogi od njih bili su organizirano dovedeni. U kasnijoj fazi Euromajdana u fizičkim sukobima s prosvjednicima važnu su ulogu imali vladini ulični plaćenici, tzv. tituški.

U Vilniusu je ipak održan dogovoreni sastanak s predstavnicima EU. Prije Janukovičeva zaokreta sporazum je trebao biti potpisan 29. studenoga, međutim, tisuće okupljene na Majdanu te su večeri mogli pratiti vijesti o ukrajinskom povlačenju iz dogovora. Trgom je ubrzo odjekivala poznata riječ: revolucija.

Mirne prosvjede razbijaju specijalne policijske jedinice

Sam Janukovič pravdao je svoju odluku pritiskom Moskve, ostavljajući mogućnost nastavka razgovora u bližoj budućnosti. No već u prosincu s Moskvom je potpisan sporazum koji je uz izvjesnu financijsku pomoć Ukrajinu ponovno odveo bliže Rusiji.

Iste noći posebna policijska jedinica (Berkut) nasilno je protjerala najupornije demonstrante. Bio je to tek početak višemjesečne represije nad prosvjednicima. Jedan od vođa prosvjeda bio je Mustafa Nayyem, trideset dvogodišnji novinar afganistanskog podrijetla, čovjek koji je napisao inicijalni poziv na Facebooku.

U knjizi Put do neslobode povjesničar Timothy Snyder ističe da su u Ukrajini 21. stoljeća upravo istraživački novinari često bili nositelji disidentskih glasova. Kao i mnogi tih dana, Nayyem je posao zamijenio izravnim aktivizmom. Nakon toga starija generacija Ukrajinaca dolazi iskazati solidarnost i staje u njihovu obranu; tu su radnici, ali i nekadašnji vojni veterani koji ne misle iz daljine promatrati nasilje državnog represivnog aparata nad ukrajinskom djecom.

Prosvjednici za cilj uzimaju rušenje Janukovičevog režima

Kad su 10. prosinca jedinice Berkuta ponovno stigle na Majdan, prosvjed ne samo da nije bio razbijen nego dobiva i širu podršku – dolaze svi oni koju mogu i žele aktivno graditi ukrajinsku europsku budućnost.

Prosvjednici su uspjeli zadržati svoj položaj na trgu. Uz geopolitički smjer zemlje najviše se raspravljalo o kronično-akutnoj korupciji koja je nagrizala zemlju. Rješenje su vidjeli u rušenju Janukovičevog režima. Pobunjeno stanovništvo ustraje – i Novu godinu masovno dočekuje na Majdanu.

Građanstvo je pokrenulo široku mrežu suradnje i koordinacije akcija; tako su organizirali prehranu, zbrinjavanje ozlijeđenih i smještaj za brojne prosvjednika koji su stizali van Kijeva. Jednako tako, mnogi su donirali novac, donosili hranu, odjeću i ostale potrepštine.

U prosvjede se uključuju ultranacionalisti i neonacisti

Tako su doprinos dali i oni koji nisu mogli staviti svoje tijelo na raspolaganje. Nadalje, potaknuti nasilnim policijskim akcijama, prosvjednici su organizirali obrambene jedinice, a uz pomoć bivših vojnika uvježbavaju se za sukobe i učvršćuju položaje na trgu.

Imali su prosvjednici i mračniji element u svojim redovima – ultranacionalističke i neonacističke skupine koje su odrađivale dobar dio prljavog posla. Ovo je nešto što je ponekad prolazilo ispod radara stranih medija, ali očito nije promaklo Putinu koji se dijelom pozivao i na to kad je govorio o “denacifikaciji” Ukrajine.

Kako je nasilje eskaliralo, sve je više bilo govora o stanju ljudskih prava i statusu ukrajinske demokracije – prosvjednici su gubili poslove, napadani su, otimani i hapšeni. Vrhunac je bio zakon od 16. siječnja 2014. kad su u parlamentu izglasane represivne mjere kojima se ograničavalo slobodu govora i nastojalo dokinuti mogućnost javnog prosvjeda. U javnosti su kolokvijalno nazivani ‘zakoni o diktaturi’.

Prosvjede u ranoj fazi nije podržala otprilike polovica Ukrajinaca

Nekoliko dana poslije pale su prve ljudske žrtve. Bijes građana dosegnuo je novu razinu – prema kraju siječnja prosvjedu prilaze mnogi koji su ranije bili neodlučni i ambivalentni prema događajima na Maidanu.

Treba napomenuti, takvih je do kraja ostalo mnogo, a dobar dio stanovništva nije podupirao prosvjede, osobito na istočnom teritoriju Ukrajine. Jedna anketa s kraja prosinca 2013. godine pokazala je da otprilike polovica Ukrajinaca nije smatrala da je Euromaidan pozitivan pokret. S obzirom na daljnji razvoj situacije valja pretpostaviti da se taj postotak smanjivao u narednim tjednima.

Timothy Snyder donosi podatke da je početkom 2014. godine oko 88 posto prosvjednika stiglo s područja izvan Kijeva. Veliku većinu činilo je stranački neopredijeljeno građanstvo: predstavnici političkih opcija činili su 3 posto, dok su članovi nevladinih organizacija činili 13 posto prosvjednika.

Početkom siječnja 2014. u Kijev stižu ruski agenti

Isti izvor navodi da je intenziviranje policijskog nasilja u drugoj polovici siječnja povezano s ruskom intervencijom. Početkom siječnja u Kijev stižu pripadnici ruske sigurnosne službe i ministarstva unutarnjih poslova, stručnjaci za suzbijanje prosvjeda. Ruski veleposlanik daje jamstva da će svi pripadnici Berkuta dobiti rusko državljanstvo ukoliko stvari pođu po krivom i ne budu više u mogućnosti ostati u zemlji.

Putin više ne namjerava tolerirati takve prosvjede u “svojoj” interesnoj sferi. Ipak, pritisnut prosvjednicima i političkim oporbom, Janukovič u ovoj fazi pokušava stabilizirati svoj položaj i povlači ‘zakone o diktaturi’. Tijekom veljače činilo se da se situacija smiruje, na slobodu su puštani ranije uhićeni prosvjednici, a pripadnici političke oporbe predvođeni Kličkom pregovaraju o daljnjim ustupcima vlasti. Prosvjednici počinju uklanjati barikade s ulica.

Njihovi uvjeti za mirno povlačenje bili su poznati: uz puštanje svih političkih zatvorenika, inzistiralo se na izmjeni sustava vlasti, odnosno smanjivanju predsjedničkih ovlasti nad parlamentom (kako je bilo prije Janukovičeva mandata) i konačno, tražili su prijevremene predsjedničke izbore. Sva tri zahtjeva u konačnici su ostvarena – ali za to je plaćen velik danak u krvi.

Nakon nove intervencije Berkuta počinje Revolucija dostojanstva

Nakon što su 18. veljače građani u mirnom prosvjedu krenuli prema parlamentu, ponovno je intervenirao Berkut (pojačan velikim brojem vladinih plaćenika) i više nije bilo povratka. U sljedeća tri dana odvijaju se daleko najveći sukobi dotad; stradava velik broj prosvjednika, ali i više pripadnika policije. Vrhunac su snajperski napadi 20. veljače. Mnogo toga u vezi njih i danas je nerazjašnjeno.

Uz pripadnike Berkuta, kao izvršitelji spominjani su ruski specijalci. Janukovič je smatrao da iza napada stoje sami prosvjednici u sklopu američke zavjere da ga svrgnu. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov spominjao je ukrajinske ultradesničare. U svakom slučaju, izjave iz Kremlja također su išle u smjeru upletenosti Amerikanaca.

Pojačava se tada i pritisak zapadnih zemalja. Predstavnici EU-a i SAD-a stigli su u zemlju još krajem prethodne godine no njihovi prigovori režimu isprva nisu nadilazili tipične diplomatske izjave. Kad su konačno reagirali, prosvjednicima to više ništa nije značilo. Otpočelo je ono što će kasnije dobiti ime Revolucija dostojanstva: inzistiralo se na trenutačnom ispunjavanju zahtjeva, prije svega, na odlasku Janukoviča.

Prosvjednici najavili da idu po Janukoviča

Dana 21. veljače odbacili su i rezultate dogovora opozicije i Janukoviča u vezi prijevremenih izbora, što je bio jedan od ranijih zahtjeva prosvjednika. Potaknuti pokoljem prethodnog dana, dalje nisu namjeravali čekati – najavljuju da će sami krenuti po omraženog predsjednika. Shvativši da više nema podršku suradnika i službe sigurnosti, u zoru 22. veljače Janukovič je pobjegao iz zemlje. Utočište mu pruža Vladimir Putin.

Parlament ubrzo raspisuje izbore za svibanj iste godine: u tom je trenutku demokratska Ukrajina slavila veliku pobjedu, ali u procesu su stradali mnogi. Bilanca ljudskih žrtava bila je sljedeća: devedeset tri dana prosvjeda odnijela su preko 100 života, deseci su nestali, a oko 2500 ljudi je ranjeno.

Međutim, malo je tko u Ukrajini 23. veljače 2014. godine mogao pretpostaviti da je to tek početak njihove tragedije u ovom stoljeću. Već sljedećeg dana ruske su specijalne postrojbe ušle u Krim otvorivši tako novu stranicu ukrajinsko-ruskih sukoba.

Dva dokumentarca koja svjedoče o Euromajdanu

Za sve one koji bi htjeli vidjeti kako se Euromajdan odvijao na kijevskim ulicama, upućujem na zanimljivu dokumentarnu obradu u dva filma producirana nedugo nakon završetka prosvjeda. Prvi dokumentarac, Maidan, 2014. godine snimio je Sergej Loznica; drugi je djelo Evgenija Afineevskog i izašao je 2015. godine pod nazivom Winter on Fire: Ukraine’s Fight For Freedom. Na djelu su dva potpuno različita redateljska pristupa kojima se otkrivaju dvije strane Euromajdana.

Film Sergeja Loznice pruža smireniju, distanciraniju sliku događaja, naglasak je na patriotizmu i antikorupcijskim pokličima, a revolucija ostaje po strani. Rana faza prosvjeda ovdje izgleda kao svojevrsni narodni festival: naglašava se važnost nacionalne himne i folklora. U svojim dugim statičnim kadrovima redatelj pokazuje i “etnografski” senzibilitet pa nam predočava tradicionalnu Ukrajinu, kao da osvjedočuje njezin zasebni identitet. I ovdje je prikazana Ukrajina koja ne želi Putina i Janukoviča, no Euromajdan je puno više od toga.

Kad prosvjedi eskaliraju, Winter on Fire otvara posve drugu perspektivu. Za razliku od Maidana, radi se o uratku vidljivog političkog aktivizma, a redatelj Afineevskij izravno staje na stranu revolucije. Snimatelji ulaze iza barikada među zapaljene gume, drže korak u prosvjednim marševima i izlažu se opasnosti od policijskih napada.

Prikaz kijevskih ulica kao ratne zone

Vidimo kako rade pendreci, suzavci i bombe za omamljivanje, kako padaju ljudi u neposrednoj blizini. Vidimo kako policija gumenim mecima gađa i pripadnike prve pomoći. Prosvjednici uzvraćaju molotovljevim koktelima. Daljnjom eskalacijom, uvodi se živo streljivo, a ulice postaju ratna zona. Posebno su jezive spomenute scene snajperskog napada.

Ni ovdje se ne razrađuje pitanje involviranosti ultranacionalističkih i neonacističkih grupa koje su prema nekim tumačenjima imale središnje mjesto u obračunima s Berkutom. Jednako tako, u filmu ostaje mutno što se uistinu odvijalo na unutarnjoj političkoj pozornici, iako je dobro ilustrirano građansko nepovjerenje prema političarima.

“Kunem se, krenut ćemo u oružanu ofenzivu”

Posebno je istaknut primjer Vitalija Klička koji se više puta pojavljuje u filmu. U jednom trenutku prosvjednici na njega usmjeravaju mlaz iz aparata za gašenje požara; prekriven bijelim prahom, vidno je bijesan. Dan nakon najvećeg pokolja nad prosvjednicima staje na pozornicu i donosi vijesti o dogovoru za prijevremene izbore.

Tada dvadeset šestogodišnji Volodimir Parasjuk – jedan od vođa prosvjeda i kasniji parlamentarac – odbacuje tu mogućnost i drži govor koji završava s riječima: “Ako do sutra u 10 ujutro ne dostavite izjavu o Janukovičevoj ostavci, kunem se, krenut ćemo u oružanu ofenzivu”.

Vraća potom Kličku mikorofon u ruke i odlazi s pozornice. Kličko nemoćno gleda u daljinu. To je trenutak u kojem se Euromajdan konačno potvrđuje kao manifestacija narodne volje.

Euromajdan kao putokaz geopolitičke sudbine Ukrajine

Dobar dio analitičara događaje iz zime 2013–2014. godine promatra kao najvažniji politički moment post-sovjetskog života Ukrajine (barem je tako bilo do izbijanja ovog rata). Prevladala je ocjena da se u tom trenutku konačno prelomilo o budućoj geopolitičkoj putanji zemlje. Po nekima, tek je Euromajdan završio proces formiranja ukrajinske nacije. Ubrzo su uspostavljeni i službeni komemorativni datumi, a diljem zemlje podignuti su spomenici u sjećanje na te događaje.

Neosporno je da ideje Euromajdana nisu odraz želja čitavog ukrajinskog naroda, međutim, jednako tako imam dojam da su proeuropski Ukrajinci u znatno većoj mjeri spremni riskirati vlastite živote za obranu svojih ideja. Za sve one koji se u to žele uvjeriti, gore spomenuti filmovi dobro su polazište.

Naravno, o tom svjedoče i svakodnevne vijesti iz Ukrajine, no pogled unazad pokazuje kontinuitet njihovog otpora; omogućava bolje razumijevanje motivacije ljudi s kojima se svakoga dana moraju suočiti ruske trupe.

Dosadašnji ukrajinski otpor je impresivan, ali…

Ako je ovaj rat pokazao da je Zapad podcijenio ozbiljnost Putinovih namjera u Ukrajini, s još većom sigurnošću možemo reći da je ruski autokrat debelo podcijenio ozbiljnost ukrajinskog naroda predvođenog predsjednikom Zelinskim. Međutim, bojim se da Putin neće odustati od svojih zahtjeva dok ne dobije ono što želi. Da se vodio racionalnim motivima, poslije Euromajdana nikad se ne bi ni upustio u sadašnju intervenciju.

Dosadašnji ukrajinski otpor je impresivan, ali nastavkom ovakve ruske ofenzive, cijena slobode mogla bi postati previsokom. Koliko god snažna, volja nijednog kolektiva nije neslomljiva, niti je realno očekivati da to bude. Ostaje nam nadati se da Putin nije spreman učiniti sve da razbije njihovu i pritom uništi puno više od onoga što je isprva možda naumio.

Uz tragediju ukrajinskog, a potom i ruskog naroda, najveća je ta što se svijet ponovno našao u situaciji da ovisi o hirovima opasnog – i na ovaj ili onaj način – posve nestabilnog čovjeka.