Pogledali smo najgledaniji film na Netflixu: 'Ostavi svijet za sobom' nije katastrofalan, ali svakako nije ni posebno dobar
Američka apokalipsa između plošne doslovnosti i nespretne simbolike, gledljiva no uglavnom ne donosi ništa više od prosječnosti
Netflix sa svojim filmovima možda češće promaši nego što pogodi, barem kad se radi o kvaliteti naslova, ali ne može se reći da ne osjeti bilo svoje publike. Tako je i aktualni film katastrofe “Ostavi svijet za sobom” (“Leave the World Behind”) odmah po dolasku na servis zauzeo čelo ljestvice najgledanijih. Producentskoj je kući dovoljno jasno da u svijetu koji izgleda kako već izgleda, i koji polagano srlja kamo već srlja, filmovi katastrofe donose izvjesnu razinu privlačnosti.
Nisu, dakako, jedini, pa je u posljednje vrijeme izbačeno nekoliko naslova koji problematiziraju mogući kraj svijeta ili barem kaos golemih razmjera, bilo na duhovit i satiričan način kao u filmovima “Ne gledaj gore” (“Don’t Look Up”, 2021.) i “Bijela Buka” (“White Noise”, 2022.), bilo na posve mračan i bizaran, kako je to slučaj s ovogodišnjim “Netko kuca na vrata kolibe” (“A Knock At the Cabin”).
Osim teme, zajedničko im je barem još nekoliko stvari: prvo, to da su često nadahnuti znatno uspjelijim romanima (to što je inače sjajni Noah Baumbach napravio s “Bijelom bukom” Dona DeLilla, ponajboljim američkim romanom uopće, trebalo bi posebno sankcionirati); drugo, to da imaju snažnu glumačku postavu, te naposljetku to da je u najbolju ruku riječ o posve osrednjim uradcima, ( “Ne gledaj gore” i dalje neosporno kvalitativno odskače).
“Ostavi svijet za sobom” redatelja Sama Esmaila, čovjeka dosad zapaženijeg po radu na televiziji, sasvim se dobro uklapa u postavljeni kalup. Baziran na istoimenom romanu Rumaana Alama, ovaj nedovoljno promišljeni triler u svojih gotovo 2 i pol sata polako ali neumoljivo iscrpljuje talente Julije Roberts, Ethana Hawkea i Mahershale Alija, samo da bi u konačnici iznevjerio baš onda kad stvari postanu uistinu zanimljive (ne znači to da je ovaj film katastrofe ujedno i katastrofalan film, ali svakako nije posebno dobar).
Vikend bijeg iz New Yorka
Šarmantno bruklinsko jutro dobrostojeće obitelji Sandford počne s iznenađenjem. Nervozna Amanda (Julia Roberts u ulozi jedne od iritantnijih osoba u posljednje vrijeme) obavijesti svog supruga Claya, pokunjenog sveučilišnog profesora (tek povremeno nadahnuti Ethan Hawke) da im je upravo rezervirala odmor u kući pored plaže. Imali su tešku godinu, previše rade i odmor bi im dobro došao, objašnjava Amanda dok gleda kako New York izranja iz sna, a osim toga, jednostavno je shvatila da “jebeno mrzi ljude” (osjećaj je, u to ne sumnjam, u većini slučajeva uzajaman) i samo se želi maknuti za vikend.
Tijekom vožnje prema kući za odmor upoznajemo i njihovu djecu, stereotipnog tinejdžera Archieja i njegovu mlađu sestru Rose, kojoj su legendarni “Prijatelji” u tom trenutku života najvažnija stvar na svijetu. Kuća se pokaže predivnom, međutim, boravak van grada od samog je početka obilježen neobičnim, teže objašnjivim momentima, a kad padne noć, to će se samo nastaviti. Dok su djeca u svojim sobama, na vratima se iznenada pojave otmjeno odjeveni muškarac George (stup filma Mahershala Ali) i djevojka Ruth (dostojan kontrapunkt Amandi, Myha’la Herrold), navodno otac i kći, i kako kažu, vlasnici kuće u kojoj obitelj Sandford odsjeda.
Iako u Amandinom nepovjerenju nesumnjivo ima i nešto rasističkih predrasuda, priča iznenadnih gostiju uistinu zvuči pomalo suspektno, a i redatelj ovdje ne propušta šansu da unese dozu nepouzdanosti u ono što govore. To se, manje-više, svodi na to da je u gradu došlo do nestanka električne energije (blackouta), pa su umjesto odlaska u svoj stan na četrnaestom katu (a ne rade dizala) poslije posjeta koncertu odlučili doći u svoju iznajmljenu kuću, nadajući se da će gosti shvatiti kompleksnost situacije.
Nejasni kibernetički napad
Progresivno zakazivanje tehnologije likove polako odsijeca od vanjskog svijeta (ne rade mobilne mreže, televizija ni radio), a s obzirom na to da već kratki opis na IMDB-u prenosi o čemu se radi, pretpostavljam da ništa ne spojlam ako kažem da ubrzo saznajemo da je riječ o ozbiljnom kibernetičkom napadu. Taj konkretni detalj u prvom dijelu filma protagonistima još nije posve jasan (film je strukturiran u šest cjelina), no preko televizijskog signala dobiju temeljnu obavijest o izbijanju nacionalnog kriznog stanja.
Zapravo, razmjeri napada nisu poznati sve do samoga kraja i Esmail to koristi kako bi nagomilao hrpu bizarnih situacija bez da jasno iscrtava poveznicu među njima. U suštini, kako su i gledatelju i likovima u manjoj ili većoj mjeri zatajene pouzdane informacije, prilično brzo postaje jasno da se u bilo kojem trenutku može dogoditi bilo što. To je prilično zgodan adut kod kreiranja dinamike radnje, ali može biti kontraproduktivno ako se autor pritom zanese i zaboravi dijelove slagalice, što se ovdje i dogodilo.
Vanjskim preprekama osuđene jedna na drugu, ove dvije obitelji nastavljaju tražiti odgovore i u tom procesu (uz pomoć opijata) polako pripitomljavaju raniji animozitet, to jest, Amanda zaključuje da George i Ruth ipak nisu prevaranti ili pljačkaši (pa je sklona razmotriti je li markantni Afroamerikanac vrijedan bračnog preljuba). Kad se pokaže da situacija neće proći sama od sebe, a kuća za odmor prestane biti sigurno utočište, u potrazi za odgovorima svi će morati debelo iskoračiti iz svoje zone komfora.
Nema ni trunke suptilnosti
Da je Esmail uspio pohvatati konce svoje priče i predočiti ih na koherentan, formalno uravnoteženiji, ako već ne inovativan način, ovo je moglo biti poticajno ili barem solidno razmatranje suvremene alijenacije, opasnosti tehnologije i stanja američkog društva danas.
No, počevši od kamere, gdje su iščašeni kadrovi snimatelja Toda Campbella, sa svim nepotrebnim uvećanjima, izokretanjima, vrtnjama i besmislenom upotrebom dronova možda jedina iritantnija stvar od karaktera Amande Sandford, preko glazbe, u kojoj skladatelj Mac Quayle debelo zloupotrebljava zlokobnu napetost soundtracka nadahnutog velikim Olivierom Messiaenom što postupno dokida inicijalni efekt, pa do samih idejnih temelja, koji počivaju na bazičnim opservacijama aporija suvremenog društva, gotovo nigdje u rješenjima Sama Esmaila i njegovih suradnika, nažalost, nema ni trunke suptilnosti, dok se kreativna rješenja mogu nabrojati na prste jedne ruke.
Da se razumijemo, “Ostavi svijet za sobom” posve je gledljiv film koji sadrži i snažne momente u izoliranim trilerskim sekvencama (takva je ona u kojoj se Kevin Bacon pojavljuje u ulozi odlučnog teoretičara zavjera), a mjestimično i u solidno napisanim dijalozima (većinu zanimljivih replika izgovara Mahershala Ali), no najvećim svojim dijelom uglavnom ne donosi ništa više od prosječnosti.
Predvidljivi, eskapistički završetak
Nemotivirano varirajući između posve plošne doslovnosti i nespretne simbolike, Esmail na kraju nema potrebu klarificirati ni o kakvom se neprijatelju radi (implicira se da bi to mogli biti Rusi, no spominju se i Kinezi, Korejci i Iranci), ali zato ne ostavlja dvojbu da je najveći neprijatelj američkog naroda nitko drugi nego američki narod sâm.
Temeljito polarizirani, nepovjerljivi i zapravo već dovoljno blizu građanskog rata, američki građani nestabilni su faktor koji će, sugerira redatelj, u datom trenutku dovršiti neprijateljski posao i gurnuti zemlju u anarhiju. I baš kad stvari postanu uistinu zanimljive, a vjerojatno nije najsretnije tempirano da se to dogodi nakon dva sata filma, priča se okončava u predvidljivom, eskapističkom završetku, naznačenom već naslovom filma.
Da stvar bude tužnija, u kontekstu toga kako se uglavnom suočavamo s problemima, Esmailovo finale možda ipak nije toliko promašeno. Ako ćemo biti posve realni, nije, zapravo, uopće.