Pogledali smo novi film cijenjene američke redateljice. 'Kasta: priča o razdoru' nešto je poput protuotrova mraku oko nas
Scenaristica i redateljica Ava DuVernay, nominirana za Oscara, ekranizirala je bestseler Pulitzerovke Isabel Wilkerson
"Kasta: priča o razdoru" izvrsno je odglumljen, ambiciozan film, prožet nesuspregnutom humanističkom perspektivom, u najsnažnijim momentima emocionalno prodoran kao rijetko koji naslov u recentnoj američkoj produkciji. Definitivno ga treba preporučiti kao značajan, dragocjen naslov iz aktualne kinematografske ponude.
Nakon što se početkom 2010-ih ozbiljnije predstavila solidnim dugometražnim indie filmovima, američka redateljica Ava DuVernay svoj opus uglavnom gradi angažiranim pristupom afroameričkim biografijama i rasnoj problematici, od povijesne drame “Selma” (2014.) preko dokumentarca “13th” (2016.), pa do serije “Kad nas vide” (When They See Us, 2019.), redom vrlo dobro ili izvrsno primljenih naslova koji su je učinili jednom od prepoznatljivijih suvremenih filmskih autorica.
Posljednji njezin film, “Kasta: priča o razdoru” (Origin), utemeljen na biografiji cijenjene novinarke Isabel Wilkerson i nastanku njene hvaljene knjige (Caste: The Origins of Our Discontents, 2020.), uspješan je nastavak redateljičinih preokupacija i kao takvog ga, neovisno o očitim manama – prije svega pretjeranoj didaktičnosti i dosljednom manjku suptilnosti – definitivno treba preporučiti kao značajan, dragocjen naslov iz aktualne kinematografske ponude.
DuVernay otvara sa situacijom ubojstva Travyona Martina, sedamnaestogodišnjeg Afroamerikanca kojeg je još tamo 2012. na putu prema domu ustrijelio dežurni susjedski rasist, što će reći da otvara ishodištem pokreta Black Lives Matter kojim se redateljica nakratko već bavila u spomenutom dokumentarcu. Kao finalni impuls za upuštanje u sustavnije razmatranje društvenih hijerarhija i rasnih predrasuda na transkontinentalnoj razini, isti taj događaj ključan je i za protagonistkinju Isabel (uvjerljiva Aunjanue Ellis-Taylor).
Galerija stvarnih aktera
Pulitzerovka Wilkerson u tom je trenutku još uvijek promovirala svoju posljednju knjigu te skupa sa suprugom Brettom (Jon Bernthal) pokušavala pronaći najbolji način da se adekvatno pobrine za majku Ruby (Emily Yancy).
No, kad nepredviđen splet okolnosti drastično promijeni njezinu životnu situaciju, Isabel će sve svoje napore postupno preusmjeriti u istraživanja i ispisivanje knjige koja će je tijekom godina odvesti u Njemačku i Indiju te joj osvijestiti poveznice između triju različitih ali strukturalno srodnih sustava, kako će to kasnije objašnjavati u svojoj publicističkoj uspješnici.
Osim spisateljičine biografske priče kao narativne okosnice teksta, DuVernay u fabulu uvrštava nekoliko alternativnih pripovjednih linija iz života stvarnih aktera, od supružničkog para fascinantnih afroameričkih antropologa koji tijekom 1930-ih i 1940-ih razmatraju rasizam u nacističkoj i američkoj inačici, preko legendarnog indijskog društvenog reformatora B. R. Ambedkara, čovjeka koji je iz prezrene kaste “nedodirljivih” (u značenju onih koji su pregadljivi da bi ih se dodirivalo) dogurao do dvaju prestižnih doktorata (Columbia, LSE) i ministarskog mjesta u vladi Jawaharlala Nehrua, pa do slabo poznatog afroameričkog umjetnika Alfreda L. Brighta, ovdje zanimljivog ponajprije zbog toga što njegov segment radnje donosi emocionalno daleko najpotresniju dionicu čitava filma.
Najbolja kad je svoja
Iako je, očito, ovdje riječ o razmjerno složenoj narativnoj strukturi, u kojoj su osim različitih dijegetičkih razina prisutne i čisto simboličke sekvence s jedne, odnosno autentične audio snimke (npr. govori Martina Luthera Kinga) s druge strane, “Kasta” u formalnom smislu uglavnom ostaje u nekim očekivanim gabaritima, što je rezultat i relativno konvencionalne montaže te dosljedno provedenog (uniformirajućeg) estetičkog okvira, od fotografije koja se oslanja na raskošni kolor i učestalu upotreba krupnih planova, pa do glazbenih rješenja, repetitivnih i mahom banalno-sentimentalnih gudačkih epizoda u trenucima povišenih emocionalnih stanja i za tranzicijskih dionica fabule.
Budući da redateljica prilično duboko ulazi u idejni kostur i kontekst nastajanja knjige, ponekad se čini da bi sve to možda bilo zgodnije istražiti u dokumentarnoj formi, osobito kad u zadnjem dijelu počne i eksplicitno izlagati temeljne teze i strukturu djela, pa se film pretvara u svojevrsno predavanje nadopunjeno nizom upečatljivih ilustracijskih prizora različitih oblika kastinski uzrokovane patnje, što će u par navrata rezultirati posve suvišnim zalaženjem u opća mjesta. Međutim, kad DuVernay poseže za vlastitim rješenjima i naglascima, učinak je u načelu itekako snažan.
Emocionalno prodoran film
Protagonističina usporedba američkog rasizma s ideologijom nacizma i stravičnom realnošću de facto još uvijek aktualnog indijskog socijalnog poretka preko arbitrarne kastinske diferencijacije kao krovnog koncepta u određenoj mjeri zasigurno ima smisla, no bez čitanja knjige ni u kojem slučaju ne bi bilo korektno ulaziti u ozbiljniju raščlambu uvjerljivosti njezinih argumenata.
U svakom slučaju, ostaje dojam da je DuVernay solidno locirala zanimljive heurističke momente spisateljičina istraživanja i potencijalne manjkavosti njezinih teza, ali i da je dramaturški vješto predočila neke od temeljnih idejnih polazišta knjige koja je ušla u gotovo sve izbore najboljih američkih publicističkih naslova 2020. (primjerice činjenicu da su nacistički antisemitski zakoni dijelom bazirani na američkoj Jim Crow legislativi).
Kao biografska drama možda i nedovoljno razrađen, ponajprije zbog suženosti konteksta, kao svojevrsni igrani esej (očekivano) pretjerano deklarativan i didaktičan, s tendencijom isklizavanja u neumjerenu patetiku, “Kasta: priča o razdoru” ipak je izvrsno odglumljen, ambiciozan film prožet nesuspregnutom humanističkom perspektivom, u najsnažnijim momentima emocionalno prodoran kao rijetko koji naslov u recentnoj američkoj produkciji. Nešto poput protuotrova mračnim glasovima koji reže svuda oko nas, gdjegod na ovom svijetu bili.