Pogledali smo 'Scenarij iz snova'. Nicolas Cage fantastično utjelovljuje karikaturu običnosti u horor komediji o opasnostima viralne slave

Ni potvrde struke nisu izostale: Cageu je ovaj film donio pregršt nominacija za titulu najboljeg glumca u komediji, uključujući i onu za Zlatni globus. A svakako valja spomenuti i ostatak fantastične glumačke ekipe: tu su i sjajni Michael Cera, Julianne Nicholson, Tim Meadows, Dylan Baker, ali i mlade glumice Amber Midthunder, Lily Bird i Jessica Clement.

Utjelovljenje beskrvnosti

Film norveškog scenarista i redatelja Kristoffera Borglija najavljen je kao nadrealna horor-fantazija koja se bavi opasnostima koje u današnjem digitaliziranom društvu donosi (nezaslužena) slava. Ali možda bi se najbolje mogao opisati kao film o dobroj staroj taštini, vjerojatno najljudskijoj osobini koje baš nitko nije posve lišen, a koje se svi decidirano odričemo.

Cage glumi sredovječnog profesora biologije Paula Matthewsa opsjednutog evolucijskom svrhom zebrinih šara, koje tumači kao dokaz temeljnog prirodnog principa preživljavanja neizdvajanjem iz krda. A takav je i sam – beskrvan i beživotan. Svakako netko tko se ni po čemu ne izdvaja.

Oženjen je simpatičnom ali potpuno utišanom Janet (Nicholson) koja, potvrđujući onu vječnu ‘ljubav je slijepa’, i tog i takvog muža – dosadnog, neuglednog, odbojnog i mlitavog – doživljava kao poželjnu priliku i metu predatorica svih vrsta: kad im nakon predstave u kazalištu priđe njegova bivša cura i pozove Paula na kavu uz objašnjenje da ga je nedavno sanjala, ona je iskreno zabrinuta i ljubomorna oko njenih “stvarnih” motiva.

Kocka je bačena

Paul je zasad tek samo ćelavi dosadnjaković proždiran osjećajem da ga je život nekako nepravedno zaobišao – dok privatno sanjari o akademskoj slavi i intelektualnim večerama s karizmatičnim kolegama (na koje on i Janet nikada ne uspijevaju biti pozvani), u stvarnom životu njegovi su dosezi pasivno agresivno dociranje kćerima tinejdžericama i supruzi za tihim večerama u prekrasnoj velikoj kući koju je ona naslijedila.

Ali već tad sumnjamo da Paul neće zadugo ostati samo neuzbudljiv lik bezveznjaka koji intimno snuje da bude poseban – naime, i njegova ga mlađa kći sanja, i to već danima, a taj je san uvijek isti: njoj se nešto opasno događa, a on samo pasivno stoji sa strane i grablja lišće oko bazena.

Fantastično je kako Cage sublimira tektonsku unutarnju silu taštine svoga inače potpuno pasiviziranog lika: na najmanju naznaku potencijalnog izdvajanja (netko ga sanja – baš njega!) ona izvire žestoko ali suzdržano, u bljeskovima lakome arogancije, u nijansama facijalnih tikova, u pogledu, u gesti namještanja naočala.

Žrtva koje nam nije žao

Biti svaku noć u snu vlastite kćeri, pa makar tamo ne radio ništa, rasplamsava njegovu maštu o sebi. Na kćerinu uznemirenost on ne obraća pažnju – ta i zašto bi? Nije njegova krivnja što ga ona sanja. Odricanje od odgovornosti i istodobno, spremno preuzimanje zasluga. Taština par excellence.

Iz te rasparane dihotomije proizlazi atmosfera prenapregnute nelagode koja je konstanta ovog filma. Nesimpatičan, odbojan čovjek, koji ima moć. Potencijal za komediju je ogroman. Kao i za horor.

Cage na tome gradi lik koji je karikaturalan u svojoj običnosti, i time toliko odiozan da nikako, ni na tren, nismo u stanju s njim suosjećati, iako je on zapravo ključna žrtva ove priče.

Još uvijek tražiš uvredu?

Njegovu duboku unutarnju tragediju vjerojatno najbolje opisuje jedna usputna rečenica negdje sa samog početka filma, kad mu na njegov pokušaj nametanja svoje uloge u njenom znanstvenom istraživanju kolegica koju nije godinama vidio kaže: “Još uvijek to radiš? Tražiš uvredu?”

Sreća se, međutim, ubrzo promijeni: naime, Paul počinje primjećivati da ga ljudi promatraju. Uskoro mu počinju i prilaziti. Pokazuje se da se ovaj ni po čemu poseban čovjek već neko vrijeme redovito pojavljuje u snovima potpunih stranaca.

Ali, on je spreman. Spreman je biti taj čovjek. Čudno? Možda, ali hej, mi živimo u svijetu u kojem je sve moguće. Paranormalne pojave nikoga ne iznenađuju – Paul postaje ikona sasvim solidne sljedbe oduševljene kamarile, pojavljuje se na televiziji, nude mu se milijunski reklamni ugovori.

Put u kolektivnu podsvijest

U tome je, dakako, jedna kritična potka ovoga filma, ona koja se tiče konzumerizma našeg svagdašnjeg: kako alkemijom viralnog umnožavanja i najprostija običnost – samom činjenicom otvorene dostupnosti za konzumaciju na pametnim telefonima i svim tamo postojećim platformama – može imati nesaglediv utjecaj na, naravno, tijekove novca.

Jer ako bi čovjek koji se svaku noć milijunima ljudi pojavljuje u snovima, u prikrivenoj reklamnoj kampanji na TikToku u ruci držao bočicu Spritea, temeljna psihologija govori da bi vrlo brzo barem neki postotak tih ljudi bio uvjeren da je i u snovima u ruci imao Sprite. A svi znamo što to onda znači za Sprite.

Dosad poznate marketinške kampanje postale bi suvišne: zašto trošiti novac na dosadne pop-up Google adse kad možemo ljudima ući direktno u glavu, ravno u mozak? Sprite je, dakako, spreman izdvojiti iznos od šest nula za takvu reklamu. U činjenici da je glavni protagonist toga čuda najnevažniji lik u povijesti snova, naravno, leži komični potencijal ove psihopatološke epidemije.

Stvari se kompliciraju

No, Paul nije u stanju ironizirati samog sebe. On u nenadanoj popularnosti vidi samo znakove potvrde. Ali čega? Ispod vanjštine čovjeka kojega sanjaju ljudi diljem svijeta nema ama baš ničega. Sramimo se umjesto njega.

Kad Paulova potisnuta frustracija eksplodira nakon što u časopisu Nature izađe znanstveni članak kolegice u kojemu razvija ideje slične njegovima, u kombinaciji s opasnom opojnošću aproprijacije osobne važnosti na temelju balona slave, mijenja se njegova unutarnja moralna i emotivna struktura.

Gubitak kakvih takvih uporišta u realnosti dovodi do urušavanja vrijednosti, a to se odražava i na njegovo pojavljivanje u snovima drugih: Paul sad više nije pasivna karikatura, već postaje opasan sadistički manijak.

Pojeo ga je lav

I sad već zalazimo u prostor cancel kulture, tog strašnog grimiznog slova naših dana. Klima javnosti strmoglavljuje se u minus temperature: Paul Matthews postaje žrtvom poslovičnog ostracizma. Mijenja se njegova društvena pozicija, a mijenja se i ton filma; prijelaz iz stvarnosti u snove, ranije obilježen nadrealnim, ulazi u zonu krvavog horor-trilera.

Sve se raspada, konci Paulova života polako pucaju, ali svijet nastavlja dalje, kao da ništa nije bilo. On pak, patetični mali čovjek koji baš ništa nije učinio da suosjećamo s njim, banalno stoji i dalje usred svega toga, tvrdoglavo zahtijevajući da ga se čuje.

Ali, već ga se čulo. Šare su mu se nakratko promijenile, izdvojio se iz krda i lav ga je pojeo. Brisani prostor digitalnog svemira, gdje potpuno odsustvo ikakvog postignuća ne stoji na putu trenutačne slave, opasan je i pun gladnih očiju što vrebaju iz mraka.

Zašto sam ovdje?

S jedne strane upozorenje na zamke nezaslužene internet slave, “Scenarij iz snova” istodobno podsjeća na našu vlastitu ulogu u ovom našem svijetu koji pomažemo oblikovati. Vrijednosti koje živimo nisu se stvorile niotkuda. One su posljedica našeg vlastitog tajnog oduševljenja mogućnostima koje nudi ogroman prostor globalne pozornice na kojoj svatko može dobiti priliku da uhvati svjetla reflektora.

Pitanje staro koliko i čovjek – zašto sam ovdje i kakav ću trag ostaviti – dobilo je veće prilike za odgovor nego ikad. Paul Matthews nije uzalud biolog koji neprestano upozorava na evolucijske prednosti psihologije krda.

Film koji kreće od potke nadrealnog komičnog hororca odlično je snimljena i prilično zabavna anamneza ključne ironije stanja suvremenog čovjeka, koji voli biti dio krda dok u njemu bruje gejziri taštine. A taština bi se, kako stvari stoje, uskoro mogla prometnuti u poželjnu vrlinu.