Pogledali smo 'Uboga stvorenja': Jedan od najvećih favorita za Oscare spektakularno je filmsko ostvarenje
Film Yorgosa Lanthimosa konceptualno je radikalan, estetički promišljen i strašno duhovit uradak koji ne želite propustiti
Pređimo odmah na stvar: rijetko viđen pop-kulturni fenomen “Barbie” možda je obilježio svjetske kino blagajne, kulturne rubrike i svakodnevne razgovore (ne samo) ljubitelja filma, ali ako bi trebalo izdvojiti najodvažniji prošlogodišnji naslov koji prati osobno putovanje ženske protagonistkinje u mahom muškom svijetu, ne može to biti nijedan drugi no urnebesna SF crna komedija “Uboga stvorenja”.
Od neki dan konačno i u hrvatskim kinima, posljednji film Yorgosa Lanthimosa snažno je startao rujanskom premijerom u Veneciji, gdje grčkom redatelju donosi još jednog Zlatnog lava (ranije je slavio s “Miljenicom”), čemu onda valja pridodati i slavlje na recentnim Zlatnim globusima te po jedanaest nominacija za nagrade Britanske akademije filmske i televizijske umjetnosti (BAFTA) i Oscar, redom u najprestižnijim kategorijama.
No, nagrade su, kao što znamo, često varljive i nepouzdane, a važnija od svega toga jest činjenica da je riječ o konceptualno radikalnom, estetički promišljenom, strašno duhovitom i prilično pametnom uratku koji nikako ne želite propustiti, svakako najzanimljivijem projektu Lanthimosove karijere.
Bajkovita bizarnost
Isprva smještena u alternativnom viktorijanskom Londonu (arhitektonsko-infrastrukturni dizajn vatromet je bajkovite bizarnosti), fabula prati nekonvencionalnog znanstvenika Godwina Baxtera (Willem Dafoe), ožiljcima izbrazdanog liječnika koji je u svom raskošnom domu sklon posve suludim, etički više nego upitnim eksperimentima, nijednom kontroverznijem od onoga u kojem je oživio mladu ženu neposredno nakon što se – pokazuje već i prva scena filma – na obližnjem mostu prepustila kobnoj sili gravitacije.
Oživljena kao Bella Baxter (Emma Stone), djevojka oči otvara kao svojevrsna tabula rasa (shvatimo to u slobodnijem smislu riječi), biće lišeno vlastite povijesti, jezika, odgoja i manira, zapravo kulture kao takve, u neku ruku, poput novorođenčeta.
Da bi mu pomogao s praćenjem procesa njezina razvoja, Godwin angažira dobroćudnog studenta medicine Maxa (Ramy Youssef), a ovom ne treba dugo da razvije osjećaje za naizgled bespomoćnu djevojku koja se muči s koordinacijom svojih pokreta, ovladavanjem prvim riječima i okolnostima funkcioniranja osnovnih tjelesnih funkcija. Ubrzo upoznat s dotad nepoznatim činjenicama o djevojci, Max se s Godwinom složi da bi bilo najbolje da je u posebnom aranžmanu zadrže u sigurnosti doktorova imanja, no ta će situacija postati neodrživa kad se njezino rano upoznavanje seksualnosti preklopi s posjetom manje skrupuloznog odvjetnika Duncana (Mark Ruffalo).
Stone dominira
Tako Bellina novopronađena žudnja za autonomijom dobiva više nego voljnog partnera za testiranje krajnjih granica djevojčinih kapaciteta (seksualnih, socijalnih i intelektualnih, tim redoslijedom) te se netipični dvojac upućuje na svojevrsni Grand Tour Europom, erotsko i emocionalno putovanje iz kojeg će oboje izaći s nepredviđenim spoznajama o sebi i svijetu koji su dotad promatrali ponajprije kao medij za ugodu svojih primarnih impulsa.
Iako obiluju izvrsnim epizodnim i manje epizodnim ulogama promišljeno dovedenim na sam rub karikature (napose Ruffala u ulozi njezina ljigavog pratitelja Duncana), “Uboga stvorenja” u potpunosti se oslanjaju na zadivljujuću Emmu Stone, dominantnu u svakom kadru u kojem se pojavi, neovisno o tome gledamo li je u ranoj fazi kognitivno-emocionalnog razvoja (kad oduševljava svojim urnebesnim izjavama i tjelesnom komikom) ili kasnije u ulozi relativno prosvijećene mlade žene koja nakon susreta s ljudskom bijedom, prostitucijom i socijalizmom želi raditi za opće dobro (nazvat će se tako “vlastitim sredstvom za rad”).
U svom fascinantnom razvoju Bella nikada ne prestaje biti (za)čudna: kao biće sirovog nagona ne poznaje strah, sram ni tabu; ona je zvjerka seksualne i svake druge žudnje, želi isprobati sve, želi to odmah i želi to cijelo vrijeme. No, zvijer postupno otkrije nepravdu i nejednakosti među ljudima; otkrije dobro i zlo, a onda i to da je svijet nerijetko skloniji potonjem. U suštini, moglo bi se reći da Bella pronađe urođeni glas savjesti (dijelom i uz pomoć literature poput Ralpha Walda Emersona, s kojom će ju na jednoj od dionica avanture upoznati zanimljivi suputnici).
Izrugivanje patrijarhatu
Budući da prikazuju emancipacijski pothvat mlade žene koju pokušavaju ukalupiti, kontrolirati, zavesti i(li) posjedovati (gotovo) svi muškarci koje sreće, “Uboga stvorenja” zasigurno otvaraju mnogo prostora za feminističko iščitavanje, što sam i natuknuo na početku teksta, no i kad se opravdano (i izuzetno uspješno) podsmjehuje muškom egu i drugim slabostima karaktera grubljeg spola, Lanthimos ne zapada u glib površnog, puko deklarativnog izrugivanja patrijarhata kao takvog, kako to nerijetko rade manje domišljati redatelji, a njegov film prvenstveno funkcionira kao kakav iščašeni traktat o tome što se otprilike događa kad se biće na ovom svijetu rodi kao čovjek (neovisno o biološkim i društveno zadanim razlikama unutar vrste).
Ne dvojim da će frenetično Lanthimosovo istraživanje prostora slobode i granica neki smatrati neukusnim, vulgarnim i suviše eksplicitnim (uz obilje scena prakticiranja “bijesnog skakanja”, kako bi to nazvala Bella), no Grk je karijeru izgradio, između ostaloga, i na dosljednom provociranju društvenih konvencija, što će ovdje odvesti dalje no ikada prije, uz fenomenalan ishod.
Od efektnog otvaranja do iznenađujućeg kraja (kojemu će prethoditi nekoliko zanimljivih zaokreta), “Uboga stvorenja” spektakularna su simfonija komplementarnih rješenja dirigenta Lanthimosa i njegovih kreativnih suradnika.
Zvijer je u nama
Scenaristička adaptacija Tonyja McNamare (predložak je roman škotskog književnika Alasdaira Graya) čisti izvornik od viška političkih konotacija i narativnih komplikacija, pronalazeći pritom besprijekoran balans između dominantnog humora i pažljivo sprovedene serioznosti (potonje vrijedi i za odvažnu atonalnu kompoziciju mladog glazbenika Jerskina Fendrixa).
Direktor fotografije Robbie Ryan (“Ja, Daniel Blake”, “Bračna priča”, “Miljenica”) početnu monokromnu viziju s obiljem distorzirajućih leća (tzv. riblje oko) u ključnom trenutku mijenja vanzemaljskim saturiranim kolorom koji će rezultirati nekim od najupečatljivijih scena suvremenog filma, napose u nadrealno lijepim, hiperstiliziranim kadrovima otvorenih prostora koji dodatno očuđuju nesuspregnutu maštu grčkog redatelja.
Nije ovaj film šarena vreća trikova bez ozbiljnije poruke ili supstance, kako su ogorčeno sugerirali komentatori za čiji se ukus Grk pokazao preradikalnim. Najubogija od svih stvorenja, svi mi u sebi zapravo skrivamo zvijer, podsjeća Lanthimos, nekad duboko a nešto bliže površini. Ali zvijer smo koja može nadići svoje elementarne porive. Zvijer smo koja uvijek može bolje. Zvijer smo koja može napraviti ovakav film.