Recenzija: Predstava 'Što na podu spavaš' ne bi smjela stati sve dok ne blagoslovi svake oči na teritoriju Jugoslavije
Djelo Kokana Mladenovića je brechtijanska svetkovina slobode
Kad se gradi iz utrobe, teatar je jedan od posljednjih bastiona slobode. Polje smisla u iskasapljenim životima. Pribjegarsko sklonište u kojem je istinski moguće upiti sevdah katarze. Poviti si rane, osjetiti dah ranjene duše na stolici pored sebe i one bespoštedno raskriljene duše s pozornice.
Takva brechtijanska svetkovina slobode dogodila se u predstavi “Što na podu spavaš”, rađenoj prema remek-romanu Darka Cvijetića, u neimarskoj koprodukciji Gradskog dramskog kazališta “Gavella” iz Zagreba, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Narodnog pozorišta Sarajevo i Internacionalnog teatarskog festivala MESS. Kokan Mladenović, redatelj i tribun ovog udarničkog čojstva, jedan je od malobrojnih preostalih istinskih nastavljača Brechtovog učenja.
Intimna misija autora
U nedavnom intervjuu koji smo radili za Telegram, rekao je da Cvijetićev roman “uspijeva odškrinuti onaj varljivi tračak nade da će, jednom, na ovim prostorima ljudi pobijediti narode, bez obzira koliko se ti narodi duboko zakopavaju u falsifikate vlastitih novijih historija.”
Ta se autorova intimna misija, u dubinskom čitanju Kokanove gerile, organski utjelovila u mantru održive utopije predstave. Svaka stopa kože i krvno zrnce pozorničkog manifesta “Što na podu spavaš” herojski izgara u ime ljudi, za ljude, nadljudstveno. Vremenu neljudskom usprkos. I ta se njihova politička gesta ne skriva iza parolaške jeftinoće nego gromko ječi iz najčišće žudnje za pravdom ljudske bliskosti.
Čudna druidska mašta
Gusta je i ogoljena, aršinima stranica malena a dosegom sudbinska, Cvijetićeva knjiga postanka. Ona čulnom druidskom maštom i poezijom govori o nemaštovitim vremenima stvarnog dokumentarnog zla. Vremenima koja na prostoru raskomadane Jugoslavije nikako da uminu, nego se apsurdnom alkemijom pelcuju. Bolnim stvaralačkim poštenjem Cvijetić je na vlastitoj duši istetovirao muke i uznesenja svoje porodice usađene od srpskih, hrvatskih, ukrajinskih i židovskih loza.
Također se po prvi put u našoj literaturi poduhvatio mučne priče žrtvovanih dječaka u kasarnama JNA, tužne djece preko noći iskovane u neprijatelje. Cvijetićevu beskompromisnu tetovažu do posljednjeg pedlja čovječnosti, Mladenović je sa svojim glumcima pretvorio u partizanski marš do unutrašnjeg iskupljenja. Uzevši izazovni predložak kao bajku o dobru i zlu (adaptaciju u svom plemenitom kolektivizmu zajednički potpisuju Mladenović, Cvijetić, dramaturzi Mina Petrić i Dubravko Mihanović i glumci), isprepletenim čuvstvima koja stanuju u svima nama. I samo od nas zavisi da li ćemo prezreti sebe i prebaciti se na tamnu stranu kozmosa.
Fenomenalni i žastoko posvećeni glumci
Mladenovićeva odluka da pisca fizički dovede na scenu i pretvori ga u dokumentarnu viziju Dantea bila je riskantna a rodila je prebogatim iskušenjima. Cvijetić se tako našao u teškoj poziciji da još jednom izrudari sve ono što je već u pismu memorirao, i izbacio iz svoje utrobe, tragajući za istinom nade.
Fenomenalni, žestoko posvećeni glumci Merima Lepić Redžepović, Aldin Omerović, Saša Krmpotić, Maja Izetbegović, Sven Šestak, Tena Nemet Brankov, Ivan Grčić, Nikola Baće, Aleksandra Pleskonjić, Darko Radojević, Stevan Uzelac, Igor Pavlović, u mahnitoj ljepoti svojih intimnih i zajedničkih pročišćenja izravno se reflektiraju u piščevom oku. Hvataju se očajnički za njegovo sidro utopije, nudeći mu vlastita sidra spasa.
Dvije temeljne vizualne metafore
Dvije su temeljne Mladenovićeve vizualne metafore (izgrađene u vrhunskim gestama scenografkinje Marijele Margete Hašimbegović i kostimografkinje Marite Ćopo: scenski prostor je ledena prosektura, a šljemovi i šinjeli najčešći rekvizit i pokrov tijelima. No, u brzim izmjenama fokusa, fižideri za trupla začas postaju i postelje prve ljubavi ili sećije za topla komšijska kafenisanja. Šljemovi mogu biti i korpe s hranom i obale na potocima djetinjstva a šinjeli ćebad za novorođenčad…
Perspektivu nam u amanet nameće mrzilačka bagra koja je, u ime nebeskog naciona (a radi vlastitog grabeža) pokrenula krvave ratove i još im ne gasi motore. Na nama je da im se ne predamo, do posljednjeg atoma preostale ljudskosti. “Što na podu spavaš” je amblem toga otpora.
Nošena i čudesnim parafrazama kompozitorice Irene Popović Dragović na kultnu sevdalinku “Što te nema” i organskim tjelesnim bitkom koreografkinje Amile Terzimehić) predstava je to koja ne bi smjela stati. Sve dok ne blagoslovi svake oči na teritoriju Jugoslavije i dok ljudi ne pobijede narode. Sve do kraja svijeta.