Razgovarali smo s redateljem Kokanom Mladenovićem, čiju predstavu 'Što na podu spavaš' grade teatri iz tri države

TELEGRAM: Kako je došlo do vašeg prvog umrežavanja s Cvijetićevom potresnom kaligrafijom duša?

MLADENOVIĆ: Darko Cvjetić je pjesnik koji, poput Marine Abramović u “Balkan baroque”, sjedi zatrpan kostima nevinih žrtava jugoslavenskih ratova, dajući im glas i smisao, dajući im nadu da nisu uzalud postojali i da njihovo stradanje, budemo li znali da čitamo Darkove knjige, nije bilo uzaludno, da ćemo nakon svega shvatiti da su narodi na ovim prostorima do te mjere povezani i prepleteni da je nemoguće nanijeti zlo drugome, a da se istovremeno ne nanese zlo i sebi. Za nas koji još uvijek duboko vjerujemo u ideju Jugoslavije, njegova literatura predstavlja mjeru ljudskosti, mjeru poštenja i praštanja. Darkove riječi uspijevaju odškrinuti onaj varljivi tračak nade da će, jednom, na ovim prostorima ljudi pobijediti narode, bez obzira koliko se ti narodi duboko zakopavaju u falsifikate vlastitih novijih historija.

TELEGRAM: Jeste li njegov “Schindlerov lift” čitali prije nego je došla ponuda sarajevskog Kamernog Teatra 55?

MLADENOVIĆ: Prije “Schindlerovog lifta” sam u Kamernom teatru 55 režirao Sidranov “Sjećaš li se Dolly Bell?” i zaljubio se u taj ansambl. I upravo mi je Abdulah Sidran, taj majstor literature i života, skrenuo pažnju da se pojavio jedan fantastični roman, kojeg bi valjalo odmah čitati. Sve ostalo je “ljubav na prvo čitanje”.

TELEGRAM: Riskantna je bila ali sjajna redateljska odluka da predstavi date stanovitu atmosferu infantilizacije. Odlučili ste se odmah za taj put ili se to razvilo tokom procesa?

MLADENOVIĆ: Ne mislim da je u našoj scenskoj verziji “Schindlera” riječ o infantilizaciji, bez obzira što petoro djece sjajno izvršava svoje glumačke zadatke. Mislim da je prije riječ o uništenoj mladosti jedne zemlje koja je tako surovo prekinuta i uništena. To sjećanje na našu bolju prošlost, ta kolektivna naivnost i bliskost stanara crvenog solitera u Prijedoru, koji će s početkom rata postati jedni drugima dželati, stvorili su posebnu poetiku predstave.

TELEGRAM: Dječju nevinost odrasli su u stanju u sekundama razoriti i pretvoriti je u mučnu zrelost?

MLADENOVIĆ: Da, nažalost, to nije nešto što je stvar prošlosti. Meni je neshvatljivo i uvredljivo da i ovoga trenutka djeca u Bosni i Hercegovini idu u škole podijeljena po nacionalnoj pripadnosti, gledajući se kroz žice, učeći oprečne historije i “obrazujući se” da prepoznaju razlike, a ne sličnosti. Obrazovni sistem BiH nije ništa drugo do mesarska industrija koja proizvodi meso za neke nove klaonice.

TELEGRAM: Scena silovanja nastavnice historije Dušice, koju maestralno igra Maja Izetbegović, dok joj silovatelj po tijelu slaže vojnike-igračke, iznimno je potresna. Rekao bih da izravno prikazano nasilje ne bi djelovalo potresnije?

MLADENOVIĆ: Kazalište se ne može utrkivati sa strahotama stvarnosti. Ono posjeduje vlastiti jezik koji nadrasta stvarnost, preispituje ju, rekontekstualizira, dajući joj novi smisao. Scenski jezik, a pogotovo jezik koji ishodi iz velike literature, mora u svijesti gledaoca ostaviti prostor za sukreaciju, za davanje definitivnog oblika katastrofe u glavi gledaoca, isto onako kako taj gledalac u svojoj mašti otjelotvoruje događaje dok čita knjigu.

TELEGRAM: Meni “Schindlerov lift” i “Što na podu spavaš” funkcioniraju kao duologija. Kako ih vi doživljavate?

MLADENOVIĆ: Privilegiran sam time da sam pročitao sve što je Darko Cvijetić do sada objavio. Sve te pjesme, crtice, romani, dnevnici…, slažu jedan veliki pazl naše katastrofe, ishode iz iste poetike i etike i logično se nastavljaju u tom samoiznurujućem Darkovom naporu da nam usprkos svemu i nakon svega, ponudi očovječenje nas samih.

TELEGRAM: Elem, hoće li u novoj predstavi biti citatnosti prethodne?

MLADENOVIĆ: U ovoj predstavi Darka Cvijetića igra sam Darko Cvijetić, postajući istovremeno i subjekt i objekt vlastite priče. On će morati da, poput Orfeja, siđe u vlastiti Had i suoči se sa svojim mrtvim i živim likovima, s vlastitim sjećanjima i neprebolima. Lik Darka Cvijetića će još jednom proći kroz traumatična iskustva pisca Darka Cvijetića, da bi žrtvujući sebe, nama ponudio nadu. Na tom putu će njegovi likovi kreirati pisca, barem onoliko koliko on kreira njih. Dvanaestero odličnih glumaca iz Gavelle, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Narodnog pozorišta u Sarajevu su, učestvujući u kreiranju svakog segmenta predstave, pokazali spremnost da se uhvate u koštac s kolektivnom traumom naših prostora, tvoreći istovremeno atmosferu zajedništva i bliskosti koja, sama po sebi, ispunjava cilj naše predstave – preispitivanje naših mogućnosti da poslije svega stvorimo zajednički život, a ne suživot, kako to političari vole reći.

TELEGRAM: Cvijetić je nekako prvi na jugoslavenskim prostorima zagrizao u temu tih žrtava, djece-vojnika i njihovih oficira, iza kasarnskih zidova zemlje koja se krvavo raspadala. Bez te mučne teme i tih tragičnih lica, nema dosljednog govora o našem prethodnom ludilu?

MLADENOVIĆ: U “Schindlerovom liftu” crveni soliter, u kome i danas živi Darko Cvijetić, postaje metafora Jugoslavije i njene katastrofe. Pogrom i stradanje muslimanskog stanovništva Prijedora, od dojučerašnjih komšija -a uslov prave tragedije je, kako Aristotel kaže, da u njoj stradaju “bližnji”- Darko dovodi do munkovskog krika koji ne prestaje da nam para uši i ne dozvoljava da se nad nevino stradale spusti tišina. “Što na podu spavaš” iz kolektiviteta solitera prelazi u intimu Darkove porodice. Upravo ta porodica, srpsko-hrvatsko-ukrajinsko-židovska postaje metafora jugoslavenske tragedije. Od masakra nad vojnicima Jugoslavenske narodne armije u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, preko opsade i katastrofe istog tog grada, do apsurdnih i besmislenih smrti koje u svoj vrtlog uvlače i samog pisca, kao sudionika, svjedoka, brata, sina, onog koji čistih ruku zapisuje kako je bilo, povređujući bližnje i sebe, da više nitko nikada ne bi bio povređen na ovim prostorima, “Što na podu spavaš” postaje onaj literarni kamen temeljac neke nove zajednice ljudi na ovim prostorima, jer ljudima treba zajednica, dok narodu trebaju države.

TELEGRAM: “Biografija svakog mojeg lika je nešto malo moje smrti”, kaže Darko. Što vi upisujete od svojih komadića smrti u ovu novu predstavu?

MLADENOVIĆ: Upisujem svoju pionirsku maramu, dvostruko nošenje štafete mladosti, dvije omladinske radne akcije, karijeru pionirskog instruktora, upisujem mog strica partizana i nepokolebljivo jugoslavenstvo moje familije, redom nastanjene u selu Donja Vrežina kraj Niša, bez miješanih brakova i bilo kakvih “alibija” za toliko vjerovanje u nešto što će se završiti sramotnom pobjedom nacionalističkog šljama i političkog polusvijeta nad avnojevskom Jugoslavijom. Dodajem tim “malim smrtima” i mnogo svog bijesa dok čekam na međunarodnim granicama mojih vlastitih republika, da iz zemlje u kojoj živim uđem u zemlju u kojoj sam se rodio.

TELEGRAM: Autorski prodirući kroz Andrićevu remek-Ćupriju, svojedobno ste pokazali koliko smo mi na Balkanu stuporozno neotporni na zlo. Sad smo opet usred novog vala revizionizama nedavne historije. Dokle više?

MLADENOVIĆ: Dokle god Srbijom, Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom budu upravljali ili direktni sudionici u kreiranju zločina, poput vlasti u Srbiji, ili nastavljači nacionalističkih politika, poput hrvatskih i bosansko-republičkosrpskih vlasti. Andrićeva “Na Drini ćuprija” čuva u sebi crnu kutiju našeg pada i treba je iznova i iznova preslušavati. Dok trujemo vlastitu djecu mržnjom prema susjedima, tjerajući ih da budu veliki Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, i ne primjećujemo da ta djeca radije izabiru da budu Kanađani, Amerikanci, Nijemci ili Šveđani. Ako postoji nekakva sreća u tome, ona se ogleda u činjenici da u novom ratnom ludilu neće imati ko sudjelovati. Zabludjelim bakama i dekama, sa nesahranjenim četničkim i ustaškim simbolima, javljaće se na skypeu unuci koji govore jezicima koje ovi ne razumiju, u svakom smislu.

TELEGRAM: Vašu cijelu bogatu redateljsku karijeru prati iznimna angažiranost. Niste umorni od te samozadane misije? Ono, da li posumnjate u terapeutski odjek teatra?

MLADENOVIĆ: Duboko vjerujem da su te desetine hiljada ljudi koje tokom godine pogledaju predstave koje radimo, a ja imam tu sreću da se trenutno u osam zemalja igra više od dvadeset predstava koje sam režirao, upravo oni na koje možemo utjecati, da su oni naši sugovornici u vremenu i da ta najvažnija prednost teatra – ubojita riječ kazana sa scene, tu i sada, u lice publici, može pokrenuti i promijeniti stvari. Naravno, biti popravljač svijeta je sizifovski posao, ali odustati od njega znači prepustiti svijet u kome živimo slobodnom padu u katastrofu.

TELEGRAM: Proljetos je na gostovanju u Zagrebu, pred stajaćim ovacijama publike, vestalka Mirjana Karanović uskliknula: “Kazalište je najbolje mjesto na svijetu!” Slažete se?

MLADENOVIĆ: Branko Miljković kaže: “Poezija je dokaz da se pogrešno živi.” To je, u mnogome, primjenjivo i na kazalište.