Tek što je femicid ušao u Kazneni zakon, u Zagrebu su ubijene dvije žene. Ništa se ne mijenja, Modrobradi nastavlja svoj krvavi pohod

Mlada se žena udaje za starijeg moćnika, lokalnog, tajnovitog bogataša neprivlačne plave brade. O njemu se zna da je bio oženjen već nekoliko puta i da su sve žene nestale, što ga čini nepopularnim izborom mladoženje u kraju, iako ne i predmetom istrage. No, bogat je i sklon ekstravagantnim gestama, a znamo da su žene lakome, pa se ta rečena mlada žena, koja će ostati bezimena, da nagovoriti.

Lukavi lanci patrijarhata

Već, eto, na samom početku priče, onako en passant, dobivamo poruku o tome kako su žene lakome, zanemarujući činjenicu da je za ženu, prije nego su izmislile feminizam, brak bio jedan od, ono, tri moguća oblika preživljavanja.

Tek što se naša junakinja udala, Modrobradi objavljuje da mora na šestotjedni poslovni put. Predaje joj snop ključeva koji otvaraju vrata u svo njegovo bogatstvo. Dvorac, imanje, sva blaga i ljepote ostavlja joj na uživanje. Samo jedan mali ključ otključava vrata u prostoriju u koju joj je zabranjeno ući. Modrobradi predaje ključ i naglašava da će se jako naljutiti ako ga ne posluša. Pitate se zašto naprosto nije skinuo ključ i ponio ga sa sobom? Eh. Pa zato što je to test bračnog povjerenja i međusobnog poštovanja.

Čim ode, žena, znatiželjna, nestrpljiva i brzopleta, kakve žene već jesu, pohita otvoriti tu jednu zabranjenu prostoriju. I u njoj nađe obješene, još krvave leševe prethodnih Modrobradovih žena. Od zaprepaštenja ispusti ključ koji padne u lokvu krvi, one krvi koja se s ključa više neće moći isprati.

Što smo naučili?

Modrobradi se naprasno vraća, onu poslovnu stvar je neočekivano brzo riješio, ali čeka ga, o ne, krvavi ključ i pogaženo obećanje. Tako shrvan izdajom nema druge nego adekvatno kazniti suprugu. A da je samo slušala njegove upute, da je samo bila manje radoznala, sve bi bilo dobro. Živjeli bi dugo i sretno na plodnom tlu ženskih trupala.

Međutim, naša lukava junakinja (bezimena) uspije kupiti malo vremena, da se pripremi za smrt, pomoli i tako to, što je već logično da obaviš prije nego te muž ubije. U zadnji čas stignu u pomoć njezina braća. Benevolentni krak patrijarhata ubija Modrobradog i ponovno uspostavlja red na svijetu. Žena naslijedi svo bogatstvo, nađe nekog finog čovjeka pa se za njega uda.

I svi sretni. Naravoučenije kaže: Znatiželja je, usprkos svojoj primamljivosti, opasna i često ima visoku cijenu. Postoji i drugo naravoučenije, o tome da suvremeni muškarac više neće od svoje supruge tražiti nemoguće, koje nije tako jezivo, ali je jednako uvredljivo.

Zamke se perpetuiraju

Iz iste Perraultove zbirke potječu i Pepeljuga, i Crvenkapica, i Trnoružica, i Mačak u čizmama, iako treba napomenuti da su te bajke u mnogim usmenim verzijama postojale dugo prije nego ih je Perrault zapisao.

Sve te priče stalno se ponovno prepričavaju u nebrojenim filmskim, animiranim, kazališnim i literarnim verzijama, reflektirajući vrijednosti svoga vremena – pa su tako junakinje bajki sve aktivnije, drskije, i ‘nezavisnije’, što, s jedne strane, malo pacificira iritaciju suvremenog roditelja svjesnog perfidnih implikacija patrijarhata, ali se, zapravo, dubinski kosi s kamenom temeljcem ovog storytellinga – mizoginijom.

Dok je najpoznatija Disneyjeva Pepeljuga iz 1950. utjelovljavala idealnu američku djevojku pedesetih, ljupku, plavu i trpnu, današnje Pepeljuge su istodobno i krotke i drske, i kooperativne i samostalne i, pritom, sve imaju grive kao na steroidima, utjelovljavajući i nesvjesno zamku suvremene žene.

Ključna riječ je – femicid

Vile više nisu debeljuškaste bijele bakice, zla vila je i Angelina Jolie, a u jednoj od nedavnih filmskih verzija, dobru vilu igra muškarac, crnac, kao magičnu pojavu neodređenog roda. Bilo je i naznaka da bi se Elsa mogla autati, ali još nije, a kad će – ne znamo, jer valjda je ipak najvažnije odvagati kolike bi to roditelje razjarilo i kako bi se njihov bijes odrazio na box office. Ipak, suštinski se značenje nijedne od tih priča ne mijenja.

S druge strane, iako lik Modrobradog neće biti tražen među animatorima dječjih rođendana, priča o Modrobradom stoljećima inspirira nove interpretacije. Nisu namijenjene djeci, ne prilagođavaju se samo kozmetički, nego gotovo uvijek uranjaju duboko u kosti priče i hvataju se ukoštac s osnovnim značenjskim razinama.

U tri glazbene verzije, Bele Bartoka, Paula Dukasa i Jacquesa Offenbacha, radnja je ublažena, nema leševa, žene su ‘tek’ zatočene i, na kraju, oslobođene, ali valjda i motiv utamničenja čitave serije supruga škaklja mušku autorsku svijest. U zadnje vrijeme pak Modrobradi motivira uglavnom feminističke reinterpretacije, među kojima je čak i društvena igra Modbrobadova mladenka, i one se ne libe pogledati direktno u oči jezivoj premisi na kojoj počiva ova priča – femicidu.

Ubojstva koja su potresla Britaniju

Emma Rice redateljica je u Velikoj Britaniji poznata već nekoliko desetljeća po inovativnim, uzbudljivim kazališnim reinterpretacijama mitova, bajki i filmova. Među njenim najpoznatijim predstavama su “Tristan i Izolda”, “Kratki susret”, “Cherbourški kišobrani” i adaptacije romana britanske spisateljice Angele Carter, koja je napisala i verziju Modrobradog, “The Bloody Chamber” (Krvava komora).

Njena najnovija predstava “Blue Beard, Open The Bloody Door” (Modrobradi, otvori prokleta vrata), koprodukcija je pet britanskih kazališnih kuća: Wise Children, Birmingham Rep, HOME Manchester, Royal Lyceum Theatre Edinburgh i York Theatre Royal, a povod za bavljenje ovom pričom dva su ubojstva žena u Velikoj Britaniji otprije nekoliko godina.

Trdiesetpetogodišnju Zaru Allena je, 2022., silovao i nasmrt pretukao Jordan McSweeney dok se, jedne lipanjske noći u Londonu, vraćala kući. Sweeney je nešto prije napada pušten iz zatvora u kojem je služio kaznu za dvadeset i osam kriminalnih radnji.

Tridesettrogodišnju Saru Everard je, 2021., zaustavio policajac Wayne Couzens, također dok se noću vraćala kući. Stavio joj je lisice, strpao u auto, odvezao u Dover, silovao, zadavio i spalio tijelo. Iako su oba slučaja potresla zemlju, ekstremna zloupotreba pozicije povjerenja u slučaju Sare Everard izazvala je dodatno zgražanje i dalje poljuljala već ionako načeto povjerenje u policiju.

Krvava komora mraka

Emma Rice ispričala je priču o Modrobradom svojim karakterističnim autorskim stilom: kabaretskim, karnevalskim tkanjem, s mnogo glazbe, plesa, pjevanja i mađioničarskih trikova, kroz koje tek povremeno zabljesnu makabristički tonovi. Braću spasitelje zamijenila je majkom i sestrama, a to je inverzija koju primjenjuju i druge autorice u svojim verzijama.

Međutim, da bi priču pozicionirala u suvremeni problem femicida, uokvirila ju je nadopisanom fabulativnom linijom o mladoj ženi čije ćemo ubojstvo na kraju predstave pratiti preko ekrana nadzornih kamera. Razbivši stil predstave, pred sam se kraj na pozornicu spušta ekran premrežen nizom ekrana. Mlada žena, vidimo na prvom ekranu, izlazi iz majčinog doma i kreće kući.

Pratimo njen hod kako ga ‘pokriva’ niz nadzornih kamera na putu. Uočavamo muškarca koji hoda za njom, kao usputnog prolaznika na sigurnoj udaljenosti. Gledamo kako žena ulazi u mrak, u slijepu točku, muškarca kako ulazi za njom, i kako iz tog mraka žena više ne izlazi.

Ništa se nije promijenilo

No, iako je scena dokumentaristički potresna, iako skreće pažnju na činjenicu da u današnje vrijeme kad je gotovo svaki naš korak negdje digitalno zabilježen, osnovna ljudska radnja vraćanja kući, hodanja ulicom, za žene ostaje jednako riskantna kao uvijek, spona s pričom o Modrobradom ostaje labava.

Jer Modrobradi je zapravo priča o obiteljskom nasilju, a ne nasumičnom, uličnom. Kako se moralna vertikala ljudske prirode lako poljulja čim se čovjeku pruži neograničena moć nad drugima čest je literarni motiv. Brak je stoljećima bio mini poligon takvog odnosa moći. O tome govori “The Bloody Chamber”, kratka priča Angele Carter.

Roman Maggie O’Farrell o Lukreciji Medici, šesnaestogodišnjoj kćeri Cosima de Medicija, koja je nerazjašnjeno umrla tek godinu dana nakon udaje za Alfonsa D’Estea, vojvodu od Ferrare, također je detaljna moguća verzija jednog slučaja femicida. Vrlo mlada djevojka, prema današnjoj definiciji često dijete, seli se iz roditeljskog doma u muževljev te fizički, pravno i materijalno postaje vlasništvom čovjeka koji je za nju, sva je prilika, potpuni stranac.

Otvori prokleta vrata!

Dok nam većina bajki sugerira da će pojavom atraktivnog, bogatog, društveno privilegiranog stranca život za ženu početi, u praksi odlazak sa strancem sasvim moguće znači i da će život završiti. Kakvim će se stranac pokazati, kakav je njegov osjećaj za pravdu, solidarnost, empatiju, jednako je lutriji. Na mladoj je ženi da se prilagodi, da nauči, da osluškuje, da ispunjava obaveze i želje.

Zauzvrat dobiva život, ekonomski ili doslovno. Tako postavljen brak pojam je prošlosti. Međutim, poklanjanje ključa, poziv na neotvaranje vrata zaogrnut u ideju o povjerenju i poštovanju, zapravo je zlostavljačka taktika kakvom se služe mnogi moderni obiteljski nasilnici. Jer, naravno, zlostavljač postavlja situaciju tako da se ispune uvjeti u kojima se zlostavljanje može opravdati.

Ne bi dobila da nije izazvala, maksima je koja neizostavno prati sve današnje obiteljsko nasilje. Zlostavljači se stoljećima služe istim metodama. Ipak, barem, žene koje danas o tome pišu odašilju drugačije poruke. Dok Perrault zaključuje da je znatiželja opasna, predstava Emme Rice viče – kad ti kažu da ne gledaš, otvori prokleta vrata!