Telegram analiza: Što smo iz rasprave o kurikulumu mogli naučiti o kulturnoj javnosti
Masovna polemika počela je objavom prijedloga novih naslova u lektiri
Otkako je konačni prijedlog novog školskog kurikuluma predstavljen javnosti, taj se dokument našao pod snažnim i prilično usklađenim napadima i osporavanjima. S obzirom na to da je temeljno obilježje tih vrsta napada i osporavanja bilo vezano uz konstantno dizanje panike o tome kako se tim prijedlogom razgrađuje nacionalni identitet, nije bilo nikakve sumnje da će se na posebnom udaru naći prijedlozi vezani uz hrvatski jezik i književnost te povijest.
Tim više je bila čudna koncentracija napada gotovo isključivo na pitanja prijedloga novog kurikuluma iz hrvatskog jezika, dok je rasprava o kurikulumu iz povijesti gotovo izostala. Budući da je to bilo teško za očekivati, istup Ive Banca je, osim toga što je prvi otvorio ovu temu, proizveo jednako besmislenu argumentaciju poput one kojom se već dulje vrijeme koristi Slobodan Prosperov Novak kada napada prijedlog kurikuluma iz hrvatskog.
Glavna odlika takvih vrsta istupa tiče se nedostatka argumentacije i viška etiketiranja, što svakako predstavlja manji problem od jasnih poziva ove dvojice znanstvenika da politika preuzme stvar u svoje ruke i potpuno odbaci rješenja koje su ozbiljni ljudi iz struke i sustava predložili nakon višegodišnjeg sustavnog rada.
Kako polemizira Ivo Banac
Malo je što toliko tragično kao potpuni nedostatak svijesti spomenutog dvojca o tome da se ponašaju upravo onako kao rigidni komunisti s čijim se nepostojećim nasljeđem žele obračunati. Ivo Banac je tako u svim vrstama polemika i tekstova koje u posljednje vrijeme ispisuje dozlaboga predvidljiv. U pravilu to izgleda ovako. Osobu s kojom polemizira Banac rijetko spomene imenom i prezimenom, koristeći često neku odrednicu kojom je etiketira i unaprijed otpiše kao irelevantnog sugovornika. Potom obično ukaže na nedopustivost takvih stavova, kojima redovno prišije jugokomunističku pozadinu, ma što to značilo, da bi na kraju zazvao izravnu političku intervenciju mentora iz HDZ-a. Kojima se uporno, ali sa slabašnim uspjehom nudi.
Cijeli smisao takvog njegovog djelovanja jednostavno je objašnjiv time da je i sam duboko svjestan koliko su mu zaključci neutemeljeni, a samim tim i neargumentirani, pa bi ga svaka polemika koja bi se bavila promatranom temom, umjesto problematizacijom nečije osobe, razotkrila kao agilnog manipulatora i političkog agitatora. Način na koji Banac svjesno manipulira u svojim ideološkim obračunima možda se može najbolji iščitati upravo u njegovu tekstu u kojem je problematizirao prijedlog novog kurikuluma iz povijesti.
Pišući o članovima radne skupine za izradu kurikuluma iz povijesti Banac zaključuje kako je od njih devet samo jedan redoviti sveučilišni profesor povijesti, Neven Budak, titulirajući ga specijalistom za srednji vijek. S druge pak strane navodi da je voditeljica skupine bila Snježana Koren, viša predavačica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Manipulativne nakane
To što za kolegicu Koren nije naveo da je specijalistica za suvremenu povijest i pitanja udžbenika za nastavu povijesti, više od ičega govori o jasnim manipulativnim nakanama i profesionalno upitnim konačnim ciljevima njegova pisanja. Da je to stvar koju je nezgodno priznati, zna čak i Ivo Banac.
Vratimo li se iznova na samu temu kurikuluma iz povijesti, suočit ćemo se s jednim od sramotnijih iskaza nekoga tko se voli smatrati javnim intelektualcem i tko je svakako profesionalni znanstvenik i povjesničar. Banac je, dakle, zaključio sljedeće: “Nema Tita, nema titoizma, nema ničega osim samoniklog ‘oblikovanja samostalne hrvatske države nakon 1990.’ Možda Minervina sova još nije poletjela kad je riječ o ‘položaju socijalističke Jugoslavije’. Ostaje samo pitanje, tko je ovo podmetnuo Tomislavu Karamarku?”.
Iako je već Snježana Koren, odgovarajući na Bančev tekst u Jutarnjem listu, istaknula ovo mjesto i sve mane njegove argumentacije, kao i tendencioznost u prezentaciji problema, vrijedi se na ovom mjestu još jednom zaustaviti i zapitati se kakve veze ima Tomislav Karamarko s prijedlogom novog kurikuluma?
Velika šteta za historiografiju
Pitanje je naravno posve retoričko, s obzirom na to da je jasno kako u normalnom demokratskom društvu jednostavno nema nikakve. No čak i kad bi taj čovjek bio predsjednik Vlade ili ministar znanosti obrazovanja i sporta i dalje bismo teško našli odgovor na pitanje zbog čega jedan redoviti sveučilišni profesor iz povijesti, koji drži nastavu na nekoliko fakulteta i usput pokušava kadrovirati i na onima na kojima ne radi, smatra da bi predsjednik HDZ-a trebao o nečemu odlučivati mimo ljudi iz struke pa i samog Ive Banca koji u hrvatskoj historiografiji ima nezanemariv utjecaj?
Odgovor na ovo pitanje teško je pronaći u bilo čemu drugome osim u paničnom nastojanju za pronalaskom političkog pokrovitelja. Imajući to u vidu, jasno je kako znatno veću štetu historiografiji čini Ivo Banac, svodeći je na sluškinju vladajuće politike, nego što bi joj sam kurikulum mogao naštetiti.
Historiografiji kao važnoj znanosti više štete aktivni polemičari nego što bi joj mogao naštetiti kurikulum. Profesor Ivo Banac je u svim vrstama polemika i tekstova koje u zadnje vrijeme ispisuje dozlaboga predvidljiv. Njemu nedostaje argumentacije
Sve kad bi bio i najgori mogući, što svakako nije. Iako prijedlog kurikuluma iz povijesti nije u tom smislu detaljan poput onoga iz hrvatskog, u kojem je iznijet prijedlog novih lektirnih naslova, iz njega se svakako mogu iščitati ključne tendencije, sa svim njihovim prednostima i manama. Krenemo li od osnovnog, shvatit ćemo da ovaj prijedlog iz temelja mijenja pristup učenicima i uopće doživljaju historiografije.
Njegova temeljna komponenta, koja vrlo vjerojatno i predstavlja problem Bancu i sličnima, odnosi se na dvije od pet točaka prezentiranih u konceptima u organizaciji kurikuluma. Jedna je naslovljena “kontinuiteti i promjene”, a druga “interpretacije i perspektive”. Pročitamo li objašnjenje ovih dviju cjelina, stvari će nam postati jasnije. U kontinuitetima i promjenama se tako navodi da koncept kontinuiteta i promjena podrazumijeva shvaćanje povijesti kao složene mješavine promjena i kontinuiteta.
Obuhvaća razumijevanje obilježja razdoblja koja se proučavaju, identificiranje i objašnjavanje kontinuiteta, diskontinuiteta i promjena unutar nekog razdoblja, kao i razumijevanje odnosa između promjena i kontinuiteta. To znači da učenik objašnjava karakteristična obilježja povijesnih razdoblja; zna objasniti da se u određenom razdoblju neki aspekti života mogu mijenjati, a drugi ostati isti; identificira i objašnjava promjene i kontinuitete unutar jednog razdoblja i tijekom različitih razdoblja (dijakronički i sinkronički pristup); razumije odnos između promjene i kontinuiteta; razumije da svaka promjena ne znači nužno napredak; analizira domete i ritam (postupnost) promjena; razumije u kojoj su mjeri određeni povijesni fenomeni značili promjenu za tadašnje ljude.
S druge pak strane, u interpretacijama i perspektivama navedeno je da koncept interpretacija i perspektiva pomaže učeniku razumjeti da tumačenja prošlosti nastaju na temelju povijesnih izvora, ali i da ih oblikuju znanja, iskustva i sustavi vrijednosti onih koji interpretiraju. Interpretacija je pokušaj da se (re)konstruiraju i objasne prošli događaji, procesi i promjene. Koncept podrazumijeva razumijevanje i kritičko procjenjivanje različitih perspektiva, kao i shvaćanje da se prošlim događajima naknadno određuje važnost i pripisuju određena značenja.
NDH kao zasebna tema
Naglašava se potreba razvijanja i iskazivanja osobne refleksije te se potiče argumentirano preispitivanje povijesnih događanja. Učenik shvaća da se prikazi prošlosti ne sastoje samo od činjenica nego i od interpretacija te razumije da su ti prikazi podložni provjeri i propitivanju. Izvedemo li bitno iz navedenog, shvatit ćemo da naglasak na multiperspektivnosti i pitanjima kontinuiteta podrazumijeva suspenziju državotvornih mitova, neupitnih istina i zagovaranja nultih točaka povijesti, a samim tim i prestanak proglašavanja onih koji pokušavaju otvarati traumatična pitanja i zagovaraju multiperspektivnost za izdajnike i neprijatelje.
Kurikulum je teško mogao ponuditi nešto više od toga. S druge pak strane, ostaje činjenica da je ipak propustio otvoriti pitanje NDH kao zasebne velike teme, što je imajući u vidu aktualne pokušaje rehabilitacije te kvislinške tvorevine propust za kojeg bi bilo korisno da bude uvažen.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 26. ožujka 2016.