Tena Štivičić o premijeri svoje drame u Zagrebu, majčinstvu i našem, do kostura mizoginom društvu

TELEGRAM: Mislim, zašli ste u samu utrobu tijela i duše.
ŠTIVIČIĆ: Kad pišeš o temama poput majčinstva, odnosa, braka, pa onda kad još „otkriješ“ da si i sama prošla taj proces potpomognute oplodnje, to onda djeluje kao da je sigurno intimnije nego neka dramska situacija smještena u doba drugog svjetskog rata u Jugoslaviji ili iz izbjegličkog kampa u Francuskoj. No, ja sam istodobno jednako intimno vezana za lik žene otprije sto godina iz „Tri zime“, kao što sam, na neki način, i potpuno odmaknuta od sebe kad pišem likove Eve i Danijela. Mislim da nikad nisam napisala ništa stvarno autobiografsko, iako se na, neki način, poistovjećujem s mnogim svojim likovima.

TELEGRAM: Balkan je i dan-danas opsesivan u tabuiziranom gledanju na pitanja majčinstva, na slobodu žene u izboru imati dijete ili ne… „Nerotkinja“ je jedan od ovdašnjih najdugovječnijih žigova sramoćenja žene.
ŠTIVIČIĆ: Pa društvo nam je u svom kosturu i najdubljem biću patrijarhalno i mizogino. Nije samo problem u tome što je nerotkinja uvreda, već je to i skandalozna povijesna nepravda jer je pitanje koliko je tih proskribiranih nerotkinja ostalo zakinuto za djecu zbog neplodnosti njihovih muževa, za koje termin ne postoji.

TELEGRAM: Je li taj tabu olabavio u zapadnijem svijetu ili je to samo privid? Kakva su vaša iskustva?
ŠTIVIČIĆ: Kad kažemo zapadni svijet, to nije homogen prostor. Najveći dio svog odraslog života proživjela sam u Londonu koji je toliko velik i protočan da je u njemu moguće pronaći ili isklesati različite prostore slobode. Kad se maknemo iz Londona i sličnih velikih gradova u manje sredine, odmah se izlažemo nekim sličnim karakteristikama malih sredina koje imaju svoju konvencionalnost i u kojima je svaka drugotnost vidljivija.

Ipak, rekla bih da je javni diskurs ovdje malo napredniji. To jest, privatno sigurno na mnogim mjestima tinjaju mnogi primitivni impulsi koji se tiču raznih delikatnih društvenih pitanja, ali o neplodnosti koja pogađa svaki šesti par i o umjetnoj oplodnji, u koju se osim toga upuštaju i mnogi istospolni parovi, više se sigurno ne šapuće i nisu opterećene stigmom. Teško mogu zamisliti da bi neki liječnik javno izjavljivao ikakve stvari određene religioznom dogmom, kao što je to ovih dana napravio kandidat za novog ravnatelja dječje bolnice Srebrnjak, niti da bi itko tko se tako očituje mogao sanjati da sjedi na čelu jedne medicinske ustanove.

TELEGRAM: Struktura komada „64“ ne može biti ogoljenija, ali posljedice su epske – iz najintimnijih lomova Eve i Danijela zadirete u mozaik krhotina cijelog društva. Je li uopće moguće danas voditi privatne bitke za svoje male kućne slobode i nade, a da se izbjegnu društvene refleksije? Odnosno, možemo li privatne uspone i padove posve izolirati od društvenih procesa?
ŠTIVIČIĆ: Ne znam je li moguće, ali ne mislim ni da treba. Svi smo mi društvena bića. Uronjeni smo u kontekst, mi ga oblikujemo, ali i on nas. Ja sam u privatnom životu prilično povučena osoba. To jest, najviše volim biti sama ili s malim brojem ljudi i zazirem od nepotrebnog izlaganja, stoga, gotovo da me nema na društvenim mrežama pa i na vlastitu štetu. S druge strane, ne vjerujem u skrivanje slabosti i nesigurnosti i podozriva sam prema svim oblicima projiciranja slika savršenstva i uspjeha. Kad otvoreno i direktno govorimo o sebi, moje je iskustvo da dobivamo otvorenost i iskrenost natrag. A sve ostalo je besmisleno.

TELEGRAM: Gusti je melodramski sloj kojim je priča premazana. Čini mi se da melodramsku liniju razvijate poput Douglasa Sirka koji je izvanjske glamurozne manifestacije uspjeha i sreće, u koje bi dovodio svoja lica, pretvarao u njihov unutrašnji pakao uskraćenih emocija.
ŠTIVIČIĆ: Eva i Danijel nisu bogataši, njihov život nije glamurozan. Oni žive jedan suvremeni paradoks, a taj je posebno čest u Velikoj Britaniji u kojoj njihova generacija živi lošije od generacije njihovih roditelja. Dakle, ona deviza da radimo kako bi naša djeca živjela bolje od nas potpuno je dezavuirana. Ovdje je riječ o ljudima koji su školovani, obrazovani i,uvjetno rečeno, uspješni, ali je njihov život prožet nesigurnošću u budućnost, koja je prvenstveno materijalna, a onda i na sve druge načine klimava.

TELEGRAM: Uvođenjem avatara Lune činite radikalnu obratnicu. Hoće li to život začet „umjetnom oplodnjom“, ako se ne borimo za njegov dostojni opstanak, završiti u virtualnoj kopiji?
ŠTIVIČIĆ: Pa to pitanje virtualne prevare ili nevjere je vrlo zanimljivo i sigurno dodatno komplicira ionako vrlo trusno područje suvremenih ljubavnih odnosa. Ne bih se sada željela upetljati u nekakve floskule o tome što je stvarno, a što lažno, o tome postoji mnogo literature i umjetničkih djela kojima je to centralna preokupacija. Nikad u povijesti nije bilo lakše nositi neki svoj tajni flert doslovno u džepu i uzimati malu dozu uzbuđenja čim ti partner okrene leđa. Međutim, kako se prema tome postavljamo, koliko dopuštamo da to utječe na ovaj primarni, „stvarni“ život, to je samo još jedna od stvari koju dvoje ljudi moraju odrediti unutar parametara svog odnosa. Ono čime se ova drama igra je ta neka elastičnost očekivanja i povjerenja unutar veze. Sve što nas o vezama nauče, sve što vidimo u filmovima, sve narodne mudrosti mogu biti samo okvirni naputak. Nitko ne zna što se događa iza zatvorenih vrata između dvoje ljudi.

TELEGRAM: Jako je važno da ste posegnuli i za obiljem fine ironije u tkanju drame. Za glumce nije lak zadatak?
ŠTIVIČIĆ: Ironija je sigurno alat bez kojeg ne mogu ni pisati, ni živjeti. Ne znam otežava li ona posao glumcima. U principu mislim da glumci vole zadatke koje treba savladati i koji nisu odmah lagani. Ali, s druge strane, ja sam pripovjedateljica. Ono što tražim od glumaca jest to da ispričaju priču. Likovi koje im dajem u principu imaju jaku unutarnju logiku, razlog zašto su na sceni i put na koji ih nagoni ta logika. I uglavnom se bave nekim temama kojima mogu u sebi naći uporište i značenje. Tako da mislim, ili se barem nadam, da to zajedno čini zadatak zanimljivim i suvislim.

TELEGRAM: Bili ste na praizvedbi u beogradskom Ateljeu 212?
ŠTIVIČIĆ: Nisam bila na premijeri koja je bila u travnju ove godine jer još nisam bila cijepljena. Ali, uspjela sam pogledati zadnju izvedbu u sezoni. To je bilo prvi put da sam ušla u kazalište nakon skoro godinu i pol. Prvi put pa na vlastitu predstavu, to je priličan šok za organizam. Napravili su odličnu predstavu.

TELEGRAM: Što je u vama majčinstvo promijenilo? Od čitavog spektra novih iskušenja i novih nada, koji ste prvi prelomni osjećaj imali?
ŠTIVIČIĆ: Temeljno mislim da me majčinstvo nije promijenilo. Mislim da temeljno ostajemo isti, bili roditelji, ili ne, ali dok ne postanemo roditelji naprosto nismo suočeni s mnogim situacijama koje nas na taj način testiraju. Promijeni se praktični dio života, stubokom, promijene se sve okolnosti i odjednom postaneš nekome potpuno i neprekidno na raspolaganju. A ja, ipak, pripadam generaciji urbanih, obrazovanih žena koje nisu od malih nogu kondicionirane da budu drugima na raspolaganju kao velik dio žena tijekom cijele povijesti. To je svojevrsni šok za organizam.

Osim toga shvatila sam da je ona popularna deviza „sve se može kad se hoće“ laž i da se apsolutno ne može sve što se hoće, što je najvećim dijelom zato što društvo nije ravnopravno – s manjim ili većim razlikama od zemlje do zemlje. To jest, društvo ni svjetonazorski, ni praktično, ne smatra da je odgoj djece ravnopravna zadaća oba roditelja i da oba roditelja zaslužuju podršku i olakšice i ne uviđa da efikasno obavljanje svojeg posla nije moguće bez goleme količine vrtoglavo skupe logistike.

TELEGRAM: Ja nemam roditeljskog iskustva, govorim apstraktno, ali čini mi se da ne bih znao djetetu objasniti što je dobro, a što zlo u današnjem poremećenom svijetu. Kako se nosite s time?
ŠTIVIČIĆ: Sigurno je da ne možemo primijeniti iste lekcije s kojima smo mi odrastali… Iako, pravo da vam kažem, meni se i dan-danas pionirska zakletva čini vrlo suvislom, ako izuzmemo pojmove koji više nisu referentni. S druge strane, svijet je uvijek bio poremećen i nikad dobro i zlo nisu bili baš sasvim jednostavni, lako prepoznatljivi pojmovi. Mislim, odgajati dijete je stvarno velika odgovornost, o čemu također govori i drama, o tome jesu li ljudi baš a priori stvoreni da budu roditelji i, ako jesu, koliko je djece danas odgovorno imati, i u smislu planeta, ali i u smislu vremena i pažnje koju smo im u stanju posvetiti.

No, ipak, odgoj počinje od malih stvari, srećom, ne treba odmah djetetu objašnjavati svu kompleksnost svijeta koju ni sami nismo savladali. Moja kći još nema pet godina. Zasad mi je bitno da shvati suosjećajnost prema prijateljima, prema životinjama i prema slabijima, osjetljivost prema drugačijima, sposobnost da se izjasni kad joj nešto smeta ili joj se ne sviđa – to je dobro savladala, ideju da se hrana uvijek dijeli s drugima – to joj se nikako ne sviđa, ha, ha… Uvijek joj ponavljam priču o tome kako smo nekad putovali vlakovima s po šest ljudi u kupeu, a kad bih poželjela čokoladu prvo bih morala ponuditi svim suputnicima i gledati kako nijedan ne odbija otkinuti komad. Nisam sigurna da mi vjeruje. Polako joj objašnjavam neke stvari koje se tiču okoliša, da pokušamo ograničiti koliko plastike unosimo u kuću u obliku jeftinih igračaka, da ne akumuliramo ogromne količine nepotrebnih stvari. To su već veliki zalogaji za tako malo dijete. Dvojbeno je koliko uspijevam budući da se na riječ „Ne“ još uvijek pretvara u Miss Hyde, ha, ha…

TELEGRAM: Vaš suprug Douglas Henshall sjajan je glumac. Bračna kombinacija spisateljica-glumac je dobitna kombinacija? Umjetničke sujete se ne sudaraju?
ŠTIVIČIĆ: Taština je antipatična kvaliteta, uvijek, i kad je s različitih područja. Trudim se držati je pod kontrolom i koliko god je moguće razmontiravati intervencijom racija. A to očekujem i od mog muža. Naravno, spremna sam uvijek pružiti svoje usluge, ako mu to ne pođe za rukom, ha, ha…

TELEGRAM: U jednom davnom interviewu rekli ste mi da ne strahujete od gubitka inspiracije, nego da se bojite da za života nećete sve stići napisati… Taj strah se povećava sa zrelošću?
ŠTIVIČIĆ: Nekada je to bio apstraktni strah, sada je to već činjenično stanje iz razloga kojih smo se već dotakli. Ali ipak mislim da s godinama i iskustvom dolaze neke prednosti koje proces pisanja čine efikasnijim. Danas mi je lakše i jasnije naći adekvatnu formu za određenu ideju i brže mi biva jasnije što i kako želim reći.