Tko je bio Victor Serge? Orwellov prijatelj i anarhist gulio je po zatvorima, da bi prvi roman napisao na pragu četrdesetih

Novinar, aktivist, književnik, prevoditelj, povjesničar i teoretičar, Belgijac rođenjem a Rus obiteljskim podrijetlom, po mnogočemu egzemplarni ruski pisac koji je pak pisao na francuskom jeziku, anarhist, boljševik, trockist, i dakako, socijalist, Serge je unatoč svim identitetskim višestrukostima bio čovjek izuzetnog integriteta, u više država snažno angažiran protiv tiranina svoje epohe, između ostalih, Staljina, Hitlera i Franca.

Spona između Dostojevskog i Solženjicina

Njegova – bez ikakve želje za relativiziranjem ili opravdavanjem nesretnih socijalističkih projekata prošlog stoljeća – gotovo besprijekorna politička etika savršeno demonstrira kakve su vrijednosti morale prevladati da bi sve to možda moglo imati šanse, ako ne za uspjeh onda barem za izbjegavanje beskrupuloznih diktatura u kojima su ovi pothvati redom završavali. Demokratični idealist, nekonformistički antibirokrat, antitotalitarni borac za slobodu mišljenja i govora, bio je sve ono što su ruska i naredne revolucije temeljito iznevjerile.

U drugoj polovici prošlog stoljeća, osobito nakon prijevoda na engleski jezik 1960-ih, Sergea su najprije prepoznavali po njegovim izvanredno poticajnim, kod nas i dalje neprevedenim memoarima (knjizi koja može poslužiti kao svojevrsni Tko je tko europske ljevice), da bi tek poslije konkretnije na vidjelo izašli njegovi analitički i literarni talenti, pa će ga se sve češće vezati uz imena tematski srodnih pisaca poput Arthura Koestlera ili Georgea Orwella, s kojim je bio u dobrom odnosu.

Hrvatska je u svemu tome, dakako, uobičajeno kasnila, ali s romanom “Ako je ponoć u stoljeću”, nedavno tiskanim u nakladnoj kući Disput (prev. Marina Alia Jurišić), učinjen je esencijalni prvi korak za daljnje razotkrivanje imena bez kojeg ne bi valjalo razmatrati povijest europske ljevice i njezinih dilema, odnosno za otkrivanje književnika koji u svojim najboljim radovima predstavlja izuzetno poticajnu sponu između Dostojevskog i Solženjicina (iako je u zemlji svojih predaka bio zatajen sve do samog raspada SSSR-a).

Revoluciju je nosio u krvi

Rođen kao Viktor Ljvovič Kibaljčič u Bruxellesu 1890. godine, Victor Serge je, moglo bi se reći, revoluciju nosio u krvi. Svega nekoliko godina ranije, rođak Viktorova oca Lava Ivanoviča osuđen je i obješen zbog involviranosti u atentat na omraženog ruskog cara Aleksandra II. Iako je bio pripadnik Carske straže, Viktorov je otac zapravo bio simpatizer Narodne volje, organizacije koja je stajala iza ubojstva. Zbog toga će ubrzo morati napustiti zemlju.

Kako u svojim memoarima piše Serge, njegov je otac bio obrazovan, izuzetno znatiželjan čovjek. Iako je bio sin popa crnogorskog podrijetla, odbacuje pravoslavlje i poslije se deklarira kao agnostik, a njegovi su raznoliki interesi sezali od medicine preko kemije do filozofije. Politika je bila nezaobilazna. Victorovu majku Veru Paderevskaju upoznao je u Ženevi, gdje se zatekao nakon bijega iz Rusije, a potom se seljakaju diljem Europe.

Kućno okruženje bilo je poticajno za formiranje mladog čovjeka: roditelji i njihovi gosti uvijek su razgovarali o velikim problemima i još većim idejama koje su ih trebale riješiti. S druge strane, unatoč svojoj obrazovanosti, proveli su mnoge godine u neimaštini i prisilnim selidbama, pa će Serge reći da je dijelom othranjen na kruhu i crnoj kavi. Obiteljske prilike popravljaju se kad Lav Ivanovič dobiva mjesto na jednom briselskom institutu. Nažalost, Victorov mlađi brat Raoul (imao je i sestru Veru o kojoj se ne zna gotovo ništa) do tog je trenutka bio nepovratno pothranjen i slab. Umro je prije desetog rođendana.

Prvi veliki utjecaj bio je anarhizam

Nezadovoljan obrazovanjem u javnim školama, otac je Victora podučavao sam. Dječak rano pokazuje visok stupanj razumijevanja za pitanja povijesti, politike i kulture, a borba protiv socijalne nepravde, o kojoj je imao što reći, postupno ga je odvela socijalizmu. Međutim, prvi veliki intelektualni utjecaj stigao je s idejama anarhista Petra Kropotkina. “Anarhizam nas je u potpunosti pomeo s nogu zato što je istodobno sve od nas tražio i sve nam obećavao”, napisao je poslije Serge.

Još kao tinejdžer objavljuje u progresivnom tisku, pa će njegova družina među prvima kritizirati stravičnu kolonijalnu vladavinu belgijskog kralja Leopolda II. u Kongu, no suprotno očevim željama, odlučuje se rano zaposliti i ne odlazi na fakultet. Nedugo nakon toga svojom ga je neusporedivom energijom privukao Pariz, pa nestašne skupine s Montmartrea dobivaju novog člana. Kako je to u njegovoj generaciji bivalo, danima je tumarao po knjižnicama, a noći je ostavljao po zagušljivim kafićima Latinske četvrti. Među njegovim su poznanicima Anatole France, Guillaume Apollinaire i Maurice Barrès, budući divovi francuske književnosti.

Lutajući ulicama velegrada, više nego dobro upoznao je bijedu još veću od svoje. Punoljetan je postao u godinama uoči Prvog svjetskog rata kad su mladi europski radikali rješenje za socijalne i političke probleme mahom tražili u nasilju, i kad se bez previše problema upadalo u velike nevolje. Kao urednik anarhističkog časopisa Serge se spetljao s jednom anarhističkom bandom i to će ga, iako nije učinio bogznašto strašno, ubrzo odvesti u zatvor.

Prvi svjetski rat dočekao u zatvoru

Stroga kazna stigla je zbog odbijanja suradnje s policijom, prije svega nespremnosti da oda imena članova do kojih nisu uspjeli doći (bilo je među njima kolega mladih novinara, ali i pljačkaša banaka i terorista). Nakon petnaest mjeseci samice, osuđen je na pet godina zatvora. Tako svoje dvadesete dobrim dijelom ostavlja iza rešetaka.

“U tom teškom djetinjstvu, problematičnoj adolescenciji, svim tim groznim godinama, ne žalim ni za čim što sam učinio. Žalim one koji odrastu u ovom svijetu bez da ikad osjete njegovu okrutnu stranu, bez da ikad upoznaju krajnju frustraciju i nužnost borbe, makar i slijepe, za dobro čovječanstva”, izjavljuje u memoarima.

U zatvoru je s nevjericom slušao o socijaldemokratima, socijalistima, anarhistima i ostalim deklariranim pacifistima koji su stupili u redove militantnih patriota 1914. godine, ušetavši tako u neslućeno veliku klaonicu rata. Kad je 1917. izašao, njegova sljedeća destinacija nije bila Rusija, u kojoj je srušen carski režim Romanovih, nego Španjolska, u kojoj su tamošnji anarhosindikalisti uskoro započeli ustanak.

Povezuje se s boljševičkim vođama

Već desetak godina aktivan kao novinar, nedugo nakon toga napisat će svoj prvi članak pod imenom Victor Serge: branio je Friedricha Adlera, nadarenog teoretičara austromarksizma koji je godinu dana ranije lišio života austrijskog predsjednika vlade, grofa Karla von Stürgkha, pobornika “preventivnog rata” protiv Srbije. Taj je potez među nezadovoljnom omladinom Europe bio prilično popularan.

Kad je pobunjena Barcelona u ljeto iste godine pala na koljena, bilo je vrijeme da konačno ode u Rusiju. Uskoro će mu biti 28 godina i još nikad nije kročio u zemlju svojih predaka, zemlju koja je toliko usmjeravala njegovu sudbinu. U međuvremenu je, međutim, opet uspio zaglaviti u francuskom zatočeništvu. Ovaj put je kao ilegalni strani revolucionar zadržan u internacijskom logoru, i tek je mjesecima kasnije, u sklopu sovjetsko-francuske razmjene zatočenika, poslan prema istoku.

Nije mu dugo trebalo da se po dolasku u Petrograd poveže s boljševičkim vođama, iako već ti rani susreti razotkrivaju njihova idejna, organizacijska i taktička razilaženja, pa i diskrepanciju u očekivanjima od revolucije. Moćni Lenjinov suradnik Grigorij Zinovjev, kasnije strijeljan u Staljinovim čistkama, odmah u prvom njihovom razgovoru navodno mu govori: “Lako je zaključiti da nisi marksist. Historija se ne zaustavlja na pola puta.”

Maksim Gorki impresionira ga oštrim zapažanjima o sovjetskoj stvarnosti, o boljševičkoj “opijenosti autoritetom” i usponu novog despotizma. Zemlja je, nema dvojbe, bila u kaosu, ali Serge ipak nije vidio alternativu boljševicima. Samo su oni pokazivali odlučnost u borbi protiv reakcionarnih elemenata, vjerovao je, pa ih odlučuje podržati pokušavajući u isto vrijeme zadržati neovisan, kritički pristup stvarnosti. S vremenskim odmakom i radikalizacijom boljševičkih zločina, taj će osobni kompromis, dakako, postati neodrživ.

Sve represivniji sovjetski režim

Kao talentirani poliglot (govorio je pet jezika) i čovjek nesklon glavnim polugama moći, Serge je svoje mjesto pronašao u Kominterni. Oko 1920. godine, kad sa suprugom Ljubom, uskoro Lenjinovom stenografkinjom, dobiva sina Vladija, budućnost revolucije i dalje je neizvjesna.

Iscrpljujući građanski rat (Serge sudjeluje u obrani Petrograda od snaga Bijele armije) i pogubne mjere ratnog komunizma uništavaju preostatke nekadašnje ekonomije i zemljom hara masovna glad. Da bi došli do hrane, objašnjava Serge, ljudi su de facto ovisili o crnom tržištu. Kontekst čitatelju nije nepoznat: dani su to kad novac ne vrijedi gotovo ništa, kad se skupocjeni klaviri mijenjaju za vreću krumpira, i kad nekad prestižne biblioteke gore da bi zagrijale surove ruske noći.

Sve represivniji sovjetski režim upušta se u bijesnu orgiju propagande i nasilja; čekisti ubijaju neviđenom lakoćom i ponavlja se stara priča: revolucija ne samo da naslijepo zatire “reakcionare” nego i počinje proždirati vlastitu djecu. Epizoda s pokoljem kronštatskih mornara, uvjerenih revolucionara, a onda i daljnji progoni Sergeovih anarhističkih drugova, samo su djelić onoga što Serge nije mogao probaviti. Novi ekonomski poredak (NEP) unosi mjeru razuma u sustav, ali iza tih nekoliko godina terora sovjetska priča poprimila je sasvim drugačije konture, barem za čovjeka poput Sergea, kroničara “iznevjerenih mogućnosti”, kako ga je opisuje Ben Lerner.

Raspravljao i o Stjepanu Radiću

Svega nekoliko godina nakon revolucije, većina Viktorovih idealističkih prijatelja napustila je partiju ili državu. Tražeći alternativu stanju u Rusiji, i on u službi Kominterne krajem 1922. odlazi u Berlin, a nešto kasnije, nakon što je njemačka komunistička revolucija još jednom podbacila, preko Praga odlazi za Beč. U osiromašenoj prijestolnici pokazuje interes za jugoslavensku politiku (za Stjepana Radića reći će da vrijedi daleko više od bilo kojeg drugog balkanskog političara) i učestalo raspravlja sa zapaženim lijevim intelektualcima, primjerice Georgom Lukácsom i Antoniom Gramscijem, koji se također zanimao za Radića.

U međuvremenu SSSR prolazi novu rundu turbulentnih promjena. Nakon Lenjinove smrti, Staljin uz pomoć privremenih saveznika marginalizira najkarizmatičnijeg protivnika, Lava Trockog. Osim toga, i Kominterna je trunula iznutra, a to se dalo popraviti samo u centru problema, regeneracijom Partije, rezonirao je Serge. No, ako je šansa ikad i postojala, kad se krajem 1925. vratio u SSSR, već je bilo prekasno.

O Sovjetskom Savezu sredine 1920-ih, vremenu Staljinove postupne konsolidacije moći, imamo dva vrlo upečatljiva, uvelike različita hrvatska svjedočanstva. Debelo pod dojmom smrti “gigantskog svjetionika” Lenjina, i u tom smislu nedovoljno kritičan, jedno je 1926. godine, dakako, objavio Miroslav Krleža. Naspram njegovu “Izletu u Rusiju” stoje antistaljinistički memoari “U zemlji velike laži” objavljeni nešto kasnije, djelo Ante Cilige (čovjeka čija životna priča zaslužuje puno veći prostor nego što ga u ovom tekstu može dobiti).

Poslije polemizirao s Ciligom

Na glasu kao prognani jugoslavenski komunist i dokazani revolucionar, Ciliga je do 1929. predavao na moskovskim i lenjingradskim komunističkim sveučilištima, a potom je kao simpatizer lijeve trockističke opozicije završio u širokim prostranstvima ledenog arhipelaga Gulag. Trockistička značka godinu dana ranije prikačena je i Viktoru Ljvoviču – što on možda nikada do kraja nije bio – no tada je još imao dovoljno kredita ili sreće da izbjegne Ciliginu logorsku putanju.

Nakon što je izbačen iz partije, Serge je dio 1928. proveo u zatvoru, a potom sve do 1933. živi u Lenjingradu, pod stalnom prismotrom doušnika i političke policije, u svojevrsnom kućnom pritvoru. Nemamo saznanja jesu li se Ciliga i Serge sretali tijekom kasnih 1920-ih, ali potonji će se u memoarima prisjetiti polemika koje su imali desetak godina kasnije, kad su obojica bili u Parizu (Ciliga je do tad već bio žestoki antikomunist). Između ostaloga, nisu se mogli složiti oko naravi Kronštatskog ustanka, što je oduvijek opterećivalo i Sergeov odnos s Trockim, koji ga je krvavo ugušio.

Nema sumnje, najveći dio Sergeove bogate biografije uistinu demonstrira kako zadržati obraz u vremenima kušnje, ali vjerojatno se može zaključiti da ga je želja za uspješnom provedbom sovjetske društveno-političke preobrazbe ipak kočila u odvažnijoj kritici režima 1920-ih.

Na pragu četrdesete piše prve romane

Njegovi prigovori zbog kršenja ljudskih prava, sprječavanja razmjene mišljenja unutar partije i zatiranja individualne slobode, temelji njegove socijalističke etike, tada su iznošeni uglavnom u bližim drugarskim krugovima, što potvrđuju i mnogi svjedoci, ili znatno rjeđe, u privatnoj korespondenciji, kako pokazuju sačuvana pisma. Na primjer, jedno pismo upućeno u Francusku 1933. godine potvrđuje da je među prvima sovjetskom režimu pridodao oznaku totalitarnog, međutim, sve do kraja 1920-ih, objavljeni piščevi tekstovi adekvatno ne odražavaju njegove privatne stavove.

Period nakon izlaska iz zatvora 1928. za Sergea je posebno važan zato što se, nadomak četrdesete godine života, tek tada ozbiljnije prihvatio beletristike, prije svega s ciljem iskazivanja realističnog svjedočanstva vremena i prostora, na tragu duge tradicije ruskog društvenog romana. Te rane proze pisane na prijelazu desetljeća jedva je stigao dvaput pogledati, a kamoli stilski dorađivati, ali na Zapadu su imale svoje izdavače i određenu publiku. Bila je to angažirana književnost u vremenu kad se za to nerijetko gubilo glavu, i pokazatelj u kojem je smjeru ruska međuratna proza mogla ići da je nije satrala partijska sjekira.

Naposljetku, kad je i treći njegov roman “Osvojeni grad” (“Ville conquise”) osvanuo u Parizu (dakako, u SSSR-u nije mogao objavljivati), partiji je bilo dosta. Po kratkom postupku kažnjen je za “kontrarevolucionarnu zavjeru” i sa svojim maloljetnim sinom Vladijem 1933. deportiran u daleki Orenburg podno Urala nedaleko od kazahstanske granice, tamo gdje je gotovo stotinu godina ranije prognan bio i najveći ukrajinski pjesnik Taras Ševčenko. Supruga Ljuba, zbog svih tih progona i pritisaka tada već tretirani mentalni pacijent, tek bi povremeno boravila s njima. To što je ipak imao određenu reputaciju u Francuskoj vjerojatno mu je spasilo život.

Deportirano više članova Sergeove obitelji

Poput mnogih drugih područja u Sovjetskom Savezu, Orenburg je 1930-ih bio mjesto velike gladi (iako je bilo i znatno lošijih destinacija na kojima je mogao završiti). Živio je od franaka koji su stizali od prodaje knjiga u Francuskoj (uz srebro i zlato, strane valute bile su esencijalne za trgovanje s lokalcima), a žena mu je iz prijestolnice uspjela dovući nešto knjiga i pisaću mašinu. Nije dugo trebalo ni da u toj kažnjeničkoj koloniji pronađe krug istomišljenika.

Kritički glasovi izvana, napose iz Francuske, gdje je imao dosta utjecajnih zagovaratelja, s vremenom sve oštrije kritiziraju Sergeov progon, a režim na to isprva odgovara još snažnijim mjerama represije. Serge je ipak izdržao sva poniženja, izolaciju, zapljene pošiljki, uskratu posla i glad, i sa sinom uspijeva izvući živu glavu, između ostaloga i zbog toga što je Staljin sredinom 1930-ih, u sklopu šire politike narodne fronte, nastojao postići što bolje odnose s grupacijama koji su oponirale fašističkom prodiranju, u ovom slučaju s francuskim ljevičarima.

Pod snažnom agendom Romaina Rollanda i drugih francuskih intelektualaca 1936. odlučio je osloboditi pisca i dati mu dopuštenje za odlazak iz zemlje. Svakako je pomoglo to što tijekom ispitivanja Viktor Ljvovič nikad nije potpisao krivicu, kako su mnogi drugi (pod prisilom) napravili. Bio je to spas u zadnji tren: kao što je dobro poznato, Staljin je nedugo nakon toga sproveo stravičnu čistku u kojoj će život izgubiti oko 700 tisuća ljudi. Među stotinama tisućama uhićenih završila je i Viktorova sestra, a deportirani su i mnogi drugi iz njegove šire obitelji, mahom potpuno apolitični ljudi. Nikad ih više nije vidio.

Uvjerljiv prikaz kažnjeničke kolonije

Njegovo će trogodišnje prognaničko iskustvo poslužiti kao inspiracija za naslov “Ako je ponoć u stoljeću” (1939.), svojevremeno kandidata za najveću francusku nagradu Prix Goncourt, jednu od rijetkih počasti koju je dobio za života.

U ovom političkom romanu, koji u Disputovu izdanju izlazi s pristojnom količinom uredničkih bilješki bez kojih bi čitatelju dobar dio referenci možda bio nejasan, Serge se bavi nekolicinom likova, bivših revolucionara, intelektualaca i radnika uhvaćenih u “prijestupu” partijskih dogmi, za kaznu poslanih u mrzla prostranstva zaboravljenog gradića pored rijeke Čjornaje.

Od Mihaila Ivanoviča Kostrova, predavača historijskog materijalizma koji je uhićen zbog denuncijacije, preko Botkina, inženjera tehnokratskih nagnuća, pa do mladoga radnika Rodiona, u mnogočemu naivnog idealista koji na kraju ipak najbolje prođe, Serge se ponajprije bavi teroriziranim ljudima koji postupno imaju sve manje za izgubiti, no ne zaboravlja ostaviti uvjerljiv prikaz njihovih progonitelja i tlačitelja, primjerice ciničnih birokrata poput upravitelja Fedosenka.

Pronicljivi analitičar karaktera

Svojom upečatljivom galerijom likova Serge ovdje pruža izuzetnu, ako i ne posve koherentnu insajdersku perspektivu na raniju fazu Staljinovih logora, a ponajprije se možda nameće kao pronicljivi analitičar karaktera, odnosno razotkrivač mehanizama kojim birokratska diktatura slama, ili barem pokušava slomiti ljudski duh. Riječima jednog od njegovih likova: “Nema praktičnijih, ciničnijih ljudi, sklonijih sve rješavati ubojstvom, od privilegiranih plebejaca što isplivaju na površinu na kraju revolucija, kad se lava stvrdne nad vatrom, kad se revolucija svih pretvori u kontrarevoluciju nekolicine protiv svih.”

Književno formirani i pod snažnim utjecajem Dostojevskog, Sergeovi protagonisti nesumnjivo odražavaju stavove koji su samog pisca godinama održavali u borbi: nenarušeno oduševljenje osnovnim postignućima ruske revolucije i nadu da se socijalizam još može spasiti. U tim bijednim okolnostima, gdje prognanici čekajući u redu za kruh jedni drugima pogledom izjedaju živote, i gdje ljudska patnja nerijetko služi kao karijerno gorivo vojske sadistički nastrojenih aparatčika, oni će još uvijek tražiti načine za političko djelovanje, pa i po cijenu golog života, jer ništa im drugo i nije preostalo.

Korektan prijevod Marine Alie Jurišić jasno ilustrira temeljne stilsko-formalne karakteristike Sergeove romaneskne proze – nagle izmjene pripovjedne perspektive, tendenciju utapanja individualnih glasova u kakofoniju nadopunjujućih perspektiva, skokove u radnji (s lika na lik i sa scene na scenu) zbog kojih se ponekad čini da smo nešto propustili ili da smo nedovoljno pažljivo čitali, te naposljetku, kaotičnost pojedinih sekvenci, što je u određenoj mjeri sigurno i rezultat jednako kaotičnih okolnosti u kojima su Sergeovi tekstovi uglavnom nastajali.

Roman ne zaobilazi sličnosti diktatura

Pisan u vrijeme dok su mnogi zapadni komunisti odbacivali bilo kakvu komparaciju Hitlera i Staljina, roman ne zaobilazi ni pojedine sličnosti njihovih diktatura (“Ti grobari stvoreni su jedan za drugoga”, govori lik iz romana). Zlo holokausta vjerojatno je nenadmašivo, ali nitko s takvom paranoidnom ustrajnošću nije progonio vlastite ljude, idealiste i nositelje revolucije, kao što je to u prvoj polovici 20. stoljeća radio Josif Visarionovič Staljin (nitko osim možda njegovih azijskih komunističkih drugova par desetljeća kasnije).

Ovaj roman Victora Sergea, jedan od više njih koje piše na temu staljinističkog terora, brutalan je i surov podsjetnik na to, no bilo bi dobro da se hrvatski izdavači ne zaustave na njemu.

Osim memoara i drugih romana, u prvom redu “Slučaja druga Tulajeva”, nedavno su objavljene i Sergeove dnevničke bilježnice, otkrivene tek 2010. godine. Bilo bi sjajno ako bi Disput, ili netko drugi, sada nastavio ovaj vrijedni “arheološki” pothvat. Danas je moguće završiti i studij povijesti bez da se ikada čuje za Victora Sergea, a definitivno ne bi trebalo biti tako.

Konačan raskid s Trockim

Započevši “Ako je ponoć u stoljeću” nedugo nakon puštanja, Serge je preko Bruxellesa uskoro stigao u Pariz. Nije mu dugo trebalo da shvati da ga partija neće samo tako pustiti. Osim što mu po sovjetskim uputama mnogi lijevi listovi odbijaju objaviti tekstove, paralelno protiv njega provodeći široku difamacijsku kampanju, njegove su knjige sve teže pronalazile mjesto u izlozima knjižara. Kao antistaljinistu, ali još uvijek uvjerenom socijalistu, to mu je zadavalo ozbiljne probleme.

U memoarima svjedoči da zbog toga nije mogao živjeti od pisanja pa se vratio mladenačkom zanatu korekture tekstova. Međutim, njegova bibliografija, napose publicističke knjige, kojih piše nekoliko, ukazuje da je ipak bilo još ljudi koji su ga htjeli objaviti (doduše, i ti će naslovi nerijetko biti povlačeni iz opticaja). Istovremeno pokušava djelovati na nekoliko različitih frontova, pa tako surađuje i s bivšom trockističkom grupom POUM u Španjolskoj, koju će nakon ubojstva Sergeova prijatelja, revolucionara Andrésa Nina, krvavo ugasiti Staljinovi agenti (Ninu je, između ostalih, Serge posvetio “Ako je ponoć u stoljeću”).

Godine 1939. nije se vratio u “Rusiju” i pridružio boljševicima, kako u pogovoru pogrešno navodi prevoditeljica (i što u danom kontekstu ne bi imalo apsolutno nikakvog smisla), no u to bi vrijeme zato valjalo smjestiti konačan raskid s Trockim. Osim starih repova oko Kronstadta i suprotstavljenih mišljenja oko djelovanja POUM-a, sporili su se zbog Trockijeva organiziranja Četvrte internacionale, koja po Sergeu u tom trenutku jednostavno nije imala nikakvog političkog smisla (što se i pokazalo točnim najkasnije ubojstvom Staroga u Meksiku, kad je organizacija zamrla).

Pred silama Wehrmachta odlazi u Meksiko

Ispisujući polemičke tekstove i čitave knjige protiv staljinističkih i trockističkih zabluda, odnosno protiv kolebljivih zapadnih komunista koji su i dalje negirali ili neuvjerljivo opravdavali realnost lijevog totalitarizma, Serge je zapravo čitavo vrijeme od izlaska angažirano, ali u načelu sve više bespomoćno pratio sovjetske montirane procese, rasipanje republikanskih nada u Španjolskoj i nezadrživi marš nacionalsocijalizma.

Pred silama Wehrmachta uskoro će ponovno morati na put, prvo na jug u Marseille, gdje je izbjegavajući neprijatelje svih političkih boja dugo pokušavao dobiti putovnicu, da bi se na kraju sa sinom Vladijem otisnuo prema Meksiku (supruga Ljuba do kraja je života ostala u instituciji za mentalno oboljele u Francuskoj, a njihova kći Jeannine, rođena 1935., u Meksiko prelazi nešto kasnije). Kad je u jesen 1941. godine konačno stigao u Mexico City, Serge po tko zna koji puta počinje ispočetka, bez svojih knjiga, dokumenata i akumuliranih bilješki, i gotovo bez prebijene pare.

I tamo se politički angažira pa nisu izostajali neugodni susreti sa sovjetskim plaćenicima, no može se reći da je vrhunac njegove involviranosti u globalne rasprave na ljevici bio iza njega. Prilično izoliran, primio se potom pisanja kasnije vjerojatno najuspjelijih svojih djela, romana “Slučaj druga Tulajeva”, i “Memoara jednog revolucionara”. Kao i neki drugi, oba su naslova ostala u ladici i tek su postumno objavljena, najprije u Parizu.

Posljednje godine nisu bile lagodnije

Osim što su mu zanijekale mogućnost dolaska, u Sjedinjenim Državama tih godina, za razliku od danas, nije bilo previše prostora za njegovu perspektivu. “U svakoj izdavačkoj kući”, rezonirao je Serge, “postoje barem jedan konzervativac i dva staljinista, i nitko nema ni trunke razumijevanja za život jednog europskog političkog militanta”. George Orwell neuspješno mu je tražio izdavača u Velikoj Britaniji.

Posljednje godine nisu mu bile ništa lagodnije od ostatka života. Kako svjedoči vozač taksija, u trenutku smrti Serge je bio u pohabanoj odjeći, s rupama u cipelama. Mislio je da mu je prosjak umro u automobilu. Kao prosjak je i pokopan, u neoznačenom grobu na dijelu groblja gdje su ležali republikanski prognanici iz Španjolskog građanskog rata. Tako je belgijsko-ruski revolucionar, koji je dobar dio života proveo u Francuskoj, na kraju sahranjen među španjolskim drugovima u Mexico Cityju, tisućama kilometara daleko od svega za što se borio.

Nama danas možda neshvatljivo, ali svakako u skladu s njegovom sudbinom, Serge je vjerovao da smisao života proizlazi jedino iz aktivne participacije u velikim povijesnim događajima, iz borbe za punu realizaciju projekta oslobođenog, emancipiranog čovjeka. Do kraja je naivno vjerovao u “znanstveni duh” marksizma, ali kao dosljedni zagovornik slobode govora i istine, više nije u tadašnju totalitarnu, s jedne, i oportunističku ljevicu, s druge strane.

Ostao čovjek u neljudskom vremenu

Pitanje je uopće koliko je on sâm bio marksist, a koliko nešto posve drugo (kao i gotovo svi drugi ljudi, teško je prepoznavao vlastite kontradikcije), no bolje je da ne otvaramo još jednu frontu.

Iako će to nekima zazvučati banalno, možda je važnije da zaključimo da je Serge ostao čovjek u okruženju koje nije naročito valoriziralo ljudskost, pa ako i ne dijelimo njegovo povjerenje u snagu “neiskvarenog” marksizma, zamislivo je da pod takvim vodstvom najveća baština komunizma možda ne bi bila hrpa upropaštenih država i stotinjak milijuna grobova diljem planeta.

“Jedna od njegovih velikih tema je pitanje kako revolucija postaje totalitarna, i kako pojedinac može raskinuti s totalitarnim bez da postane reakcionaran, bez da napusti emancipacijske energije koje su inicijalno i dovele do pokušaja promjene svijeta”, lijepo poentira Ben Lerner u “The New York Review of Books”. S tom bi mišlju valjalo i završiti.