U prepunoj splitskoj dvorani predstavljena knjiga Bili libar: 'Mit o Hajduku stvorili su sjajni pisci poput Dežulovića'
O Bilom libru govorili su Jurica Pavičić, Ante Tomić, Boro Primorac i Aleksandar Holiga
Velika dvorana MKC-a u Domu mladih, koja često predstavlja dvosjekli mač za one koji u njoj naume nešto organizirati, jer je monumentalna i gotovo ju je nemoguće napuniti, bila je skoro do kraja ispunjena. A među tih par stotina ljudi bio je najveći dio gradonačelničkih kandidata s ljevice na proteklim izborima, neki ljudi iz uprave Hajduka, dobar dio splitske intelektualne, novinarske i kulturne scene i značajan broj ljudi iz ‘Našeg Hajduka’
Stvaralaštvo Borisa Dežulovića je raznovrsno i beskrajno. A tekst o splitskom predstavljanju knjige ‘Bili libar’ u izdanju Telegrama nemoguće je započeti na bilo koji drugi način, doli rečenicom koja kao da je prepisana iz čitanki književnosti iz osamdesetih godina.
Jer koliko god ta riječ stvaralaštvo bila profanirana i ispražnjena od značenja od silne mehaničke upotrebe, Dežulovićevo pisanje, kako novinarsko u svim formama, tako i esejističko ili književno, jeste stvaralaštvo u punom smislu riječi, čak i kada reagira na neku dnevnopolitičku aktualnost.
I koliko god žanrova izmijenio, od eseja, preko kratkih priča, romana, pjesama i kolumni, u svakom od njih je briljirao i pisao je prepoznatljivom poetikom.
Želio biti sportski novinar
Međutim, tekstovi posvećeni sportu razlikuju se tek po jednom usputnom, ali bitnom detalju. U knjizi ‘Diego Armando i sedam patuljaka’ koja je na svaki mogući način izravna prethodnica ‘Bilog libra’, u biografskoj crtici Dežulović je napisao kako je rođen u Splitu i kako je čitav život želio biti sportski novinar.
Ta želja mu se na kraju ostvarila, i to na posve autentičan način, gdje on nije onaj koji izvještava s utakmica, dajući ocjene igračima ili pišući analize taktike u komentarima, ali jeste kroničar i povjesničar u izvornom smislu riječi.
Bez obzira što je na promociji u Splitu Nick Hornby više puta spomenut, Dežulovićevi srodnici su u tom smislu Miljenko Smoje, Eduardo Galeano i Božo Koprivica, kojeg je Jurica Pavičić na koncu i spomenuo, gdje on stoji kao most između poetika ove trojice.
Antologijski eseji
Još kad tome pridodamo činjenicu da je na Telesportu konačno dobio primjeren prostor za ovakve tekstove, ‘Bili libar’ je došao kao savršen rezultat svega navedenog.
Pri čemu su bez ikakve dvojbe eseji o Marku Livaji, splitskim kendama, pretečama nogometa, tekstu napisanom izravno za ovu knjigu i ‘Čovjek koji se užasavao zalaska sunca’, već postali ili će sigurno postati antologijski kao posvete Zidaneu i Ivaniševićevom Wimbledonu iz ‘Diega Armanda i sedam patuljaka’.
I dok je ta knjiga nastala na sličan način, objavljivanjem Dežulovićevih sportskih tekstova kroz ideju da Jutarnji list 2011. objavi knjige svojih najboljih autora i sa Skledarovim portretima na naslovnici, ‘Bili libar’ je također nastao kao ideja i produkt Telesporta u najboljem smislu riječi.
Savršen ambijent
Pri čemu je promocija zaključena detaljnim objašnjenjem dizajna korica Vladimira Šagadina, na kojima su mjesto našle petokraka s dresa Frane Matošića, ona ista koju je Zoran Milanović svojevremeno uzeo kao užasavajuću metaforu grba na kojeg se čovjek mogao nabosti; reflektor sa Starog placa, silueta Marka Livaje koji u punom trku štopa teški balun; te na poleđini ilustracija iz knjige kultnog splitskog gradonačelnika-poete Vicka Mihaljevića kojeg je Smoje ovjekovječio u Velom mistu, posvećena kendama, iz koje je Dežulović iščitao pozu identičnu spomenutoj Livajinoj.
Dakle, splitska promocija ‘Bilog libra’, koja se održala u Domu mladih, monumentalnoj i nikad do kraja prihvaćenoj zgradi podignutoj iz partijskog kaprica splitskih partizana, izgrađenoj u cilju sprečavanja da na tom mjestu nikne konkatedrala, o čemu je u sjajnoj knjizi pisao Vjekoslav Perica, i to posljednjim novcima koji su ostali od Mediteranskih igara, savršeno se uklopila u taj ambijent.
Jer ako je s jedne strane Poljud bio simbolički i arhitektonski vrhunac modernističkog Splita, Dom mladih predstavljao je njegovu nedovršenost i skori kraj.
Odnos s Hajdukom
Dežulovićeva, pak, priča o Hajduku, koja je umnogome i generacijska, na što je upozorio Jurica Pavičić, umnogome se kreće između ta dva osjećaja. Veličine i trijumfa s jedne strane te beskonačne nedovršenosti i neizvjesnosti s druge.
Ta velika dvorana MKC-a u Domu mladih, koja često predstavlja dvosjekli mač za one koji u njoj naume nešto organizirati, jer je monumentalna i gotovo ju je nemoguće napuniti, u čemu jedino Pričigin uspijeva, bila je skoro do kraja ispunjena. A među tih par stotina ljudi bio je najveći dio gradonačelničkih kandidata s ljevice na proteklim izborima, prošli i budući dogradonačelnik Ivošević, neki ljudi iz uprave Hajduka, dobar dio splitske intelektualne, novinarske i kulturne scene i značajan broj ljudi iz ‘Našeg Hajduka’.
Što jeste potvrda šireg značaja tog kluba, o čemu je sam autor govorio, otvorivši promociju s pričom o tome kako je sve skupa izgledalo u Zagrebu, ali i Dežulovićevog backgrounda, koji ga je doveo do posljednjeg odgovora o tome da je njegov odnos s Hajdukom, uz sve uspone i padove, puno bolji od odnosa s Torcidom.
Holiga, Pavičić, Tomić…
Uz Dežulovića, koji je na teren istrčao u majici s Hajdukovim grbom s petokrakom, koji je ironijom sudbine i političkim prevratom danas postao povijesni grb, isto kao što je nekad bio onaj izvorni i od australske turneje opet službeni grb kluba danas, na promociji su nastupili moderator, urednik knjige i glavni urednik Telesporta Aleksandar Holiga, zatim jedan od junaka knjige i danas vojnik kluba Boro Primorac, potom Ante Tomić, autor teksta na poleđini ‘Bilog libra’ te Jurica Pavičić.
Interakcija između njih na sceni te njih i publike bila je zabavna i intenzivna, tim prije što su im pristupi bili posve različiti. Boro Primorac je u svakom odgovoru držao motivacijske govore, Ante Tomić je uz ozbiljnu dozu autoironije zbog vlastite nezainteresiranosti za nogomet i Hajduka efektno poentirao s time da Hajduk puno bolje izgleda na papiru, nego na terenu i da su mit o klubu stvorili upravo sjajni pisci koji su ga pratili.
Dok je Jurica Pavičić, uz već spomenutu napomenu o knjizi kao generacijskoj, otvorio i priču o modernom nogometu i poziciji današnjeg Hajduka u njemu te mijenama u klubu, koje se vide kroz kronologiju Dežulovićevih tekstova, dajući autoru šlagvort da zaključi kako bi on bio zadovoljan s tim da Hajduk više nikad ne osvoji nijednu titulu, a da ostane narodni klub kakav je danas.
Izmaštani Hajduk
Nema nikakve sumnje da je Boris Dežulović u ovoj knjizi izmaštao jednog svog Hajduka, onoga kojeg je branio od ljudi koji navijaju za njega, ali bi mu i brisali tradiciju, o čemu govori jedan tekst u knjizi. Međutim, njegov izmaštani Hajduk izmaštan je na temelju nasljeđa i činjenica i mistificiran na specifičan način, što je tema koju je načeo Holiga.
Štoviše, priznao to netko ili ne, sam Dežulović je takvim svojim pisanjem pripomogao da se stvori takav ambijent oko Hajduka u kome se njegova baština, pa i ona partizanska i ljevičarska, više ne dovodi u pitanje, i u kojoj je samorazumljivo da on na promociju istrči u spomenutoj majici.
To je pak, u odnosu na svojevremenu, stidljivo najavljenu, gotovu polutajnu utakmicu između Hajduka i momčadi britanske flote povodom šezdeset pete godišnjice odlaska kluba na oslobođeni teritorij Visa, koju je na Poljudu pratilo jedva sto ljudi i koju smo slučajno zajedno pogledali, a na njoj Dežulović maštao o tome da upravo gledamo kako Hajduk razbija Manchester United, ogroman iskorak.
Zbog čega ne treba uopće sumnjati da će njegova mašta uskoro postati realnost.
Bili libar možete kupiti ovdje. Za pretplatnike Telegrama i Telesporta osigurali smo poseban popust.