Posesivna majka, odbjegli sin i nategnute strune odnosa: Gledali smo mračnu Zellerovu farsu u Vejzovićevom ruhu
"Majka" je premijerno postavljena u Gavelli u srijedu, 20. prosinca
Doista treba pogledati kako sjena Bojane Gregorić Vejzović cvili nad svojom sudbinom na koncu ove priče. Treba pogledati taj mučni, nabijeni, ukočeni cvilež. Majku je donijela kao punokrvnu, moćnu i tragičnu heroinu, Blanche 21. stoljeća.
Francuza Floriana Zellera The Times je proglasio najuzbudljivijim dramatičarem našega doba. Svojom je dramskom trilogijom “Otac”, “Sin” i “Majka” – u kojoj iz različitih aspekata istražuje dinamiku odnosa jedne obitelji problematizirajući postupnu degradaciju u demenciju (Otac), mladalačku depresiju (Sin) i krizu srednjih godina (Majka) – ispisao kompleksnu studiju ljudskih emocija i njihove disruptivne snage.
Film snimljen po “Ocu”, s Anthonyjem Hopkinsom u glavnoj ulozi, Zellera je učinio oskarovcem, pa nije ni čudo što su se njegovih intrigantnih predložaka dohvatili i nama dobro poznati redatelji: Paolo Magelli postavio je “Oca” na pozornicu beogradskog Ateljea 212, Dino Mustafić je u Sarajevu režirao sva tri komada, a od ovoga tjedna “Majka” igra u zagrebačkoj Gavelli, u režiji Enesa Vejzovića.
U prvom dijelu trilogije u fokusu je majka koja posesivno žudi za sinom odbijajući pritom činjenicu da je on odrastao i da, kao takav, ima pravo na vlastiti, odvojeni život.
Bespoštedna Zellerova analiza intimnih ludila neobjašnjivoga pakla emocija u Vejzovićevoj je režiji naviještena već od samoga početka: dok gledatelji ulaze u dvoranu predstava već teče, sjedamo svjedočeći mahnitim pokušajima majke Anne (Bojana Gregorić Vejzović) da telefonski dobije svoga sina Nicholasa (Matija Gašpari) – u ovaj smo obiteljski ponor usisani bez i trena poštede.
Postobiteljsko suvremeno društvo
Ona, Majka, život je provela kao domaćica, dok je njezin suprug Pierre (Amar Bukvić) priskrbljivao za dom, a usput joj i nabijao rogove. Ona je stup obitelji – kad ustvrdi da je prevarena u svemu i od svih, počinju se topiti opne života.
Svi su nestali, nitko je više ne zove, nitko je više ne treba; solilokvij koji izvanredno opisuje postobiteljsku atmosferu suvremenog društva postavlja scenu za duboku problematizaciju uloge majke u njegovim patrijarhalnim okvirima na kojoj je naglasak Vejzovićeve režije.
U dramaturškom smislu, redatelj nije puno zadirao u originalni tekst ali je unio mnoštvo elemenata koji su ga pospješili – udarac košare za rublje o stol naglo prekida početni privid vremenske linearnosti drame, zagriz jabuke kao vjekovni simbol razdora (isti zadatak ima i poljubac izdaje), reflektor pod čijim svjetlom lica ispituju jedna druge (posebno često to čini Majka) kao ultimativna demonstracija nepovjerenja. Nepovjerenja koje zjapi nad ovom obitelji perpetuirano pitanjem: “Jesi li joj rekao”?
Mračna farsa
Sin kojega majka posesivno i patološki obožava je, doznajemo uskoro, umjetnik koji se vraća u obiteljski dom ožalošćen što ga je ostavila djevojka Élodie. Nju glumi Tena Nemet Brankov, koja je u ovoj drami uvaljanoj u opsjenu čas kći (koja se majci gadi), čas Élodie, čas medicinska sestra, čas Pierreova ljubavnica, “kurvica” koju mu Majka spočitava.
Sve je u Vejzovićevoj režiji sadržajno izuzetno zamršeno, nije se redatelj trudio raščistiti misterije ove mračne farse, kako ju je Zeller definirao, već dapače – zamršenost je skamenio, učinio ju “čišćom” – u trenu nam se čini da znamo sve, a ne znamo ništa, a opet, sve znamo.
Redateljsko podcrtavanje
Kipuća obiteljska drama postavljena je na malu scenu Gavelle u hladan interijer (scenografija Vejzović i Marita Ćopo) kojim dominira zid u čijem je središtu ogroman ekran koji, kasnije će se pokazati, pored dekorativne funkcije ima i jednu puno konkretniju. Scenografija omeđuje odnose i pritišće ih, s videozidom kao ogledalom u kojemu se zrcali publika – nedvosmislena simbolična refleksija nas samih.
S Anne se, manje ili više, može poistovjetiti svaki njezin suvremenik, pogubljen između odgovornosti i privilegija, snova i realnosti, obitelji i posla, volje i nemoći, želja i mogućnosti. Sve to, glasno nam poručuje Zeller a Vejzović akcentira, dijeli nevidljiva rampa koju je teško, a u ovom slučaju nemoguće, preskočiti.
Kostimi Marite Ćopo prate hladnu jednostavnost prostora, namjerno bezlični, utapaju se u interijeru modernističkog, zatvorski beživotnog dnevnog boravka u čijem se središtu odvija pucanje jedne egzistencije.
Glazba pojačava napetost
Scenografijom i kostimima naglašena je opreka između vanjskog i unutarnjeg; Vejzovićevo je redateljsko pismo protkano rafiniranim osjećajem za tempiranje, što je vrlo dobro ocrtano i glazbom Šimuna Matišića koja nas čitavo vrijeme drži u napetosti i igra za komad.
U ključnim trenucima drame redatelj koristi bubnjeve, koji sve vrijeme naviještaju epilog i natežu strune odnosa, pojačavajući atmosferu napetog iščekivanja: svakog će se trena, sigurni smo, iznaći rješenje deus ex machina. Na kraju – razočaranje.
U jedva nešto više od sata, jedan se svijet raspao, dekonstruirao, urušio uz prasak neprestanih jauka jedne Majke u nadi za priznanjem, smislom, ljubavi.
Vejzović Gregorić određuje dinamiku
Dinamiku predstave suvereno i usmjereno određuje Gregorić Vejzović, čija je Anne lice iz kojega izvire tmurna, nabujala rijeka koja ne pamti svoje korito. Glumica – ponajviše svojim bogatim i raznobojnim vokalom – tu rijeku tjera u razne kolosijeke, bezuspješno pokušavajući spasiti svoj lik, dovesti ga do nekog mora.
Njen je govor tijela u potpunosti sinkroniziran s glasom; ta glumačka punina ruši tvrdoću s kojom Bukvić spočetka donosi svoju ulogu.
Majka Bojane Gregorić Vejzović kao da Oca Amara Bukvića provocira na najdubljoj ljudskoj razini; toliko intenzivno da on nakon svega nekoliko minuta svoj glumački patos stavlja po strani i progovara iz pozicije licemjera duhom potpuno hladnokrvnog, dajući uspješan kontrast Majci.
Mučni, nabijeni, ukočeni cvilež
Slično se događa i na relaciji Élodie – Nicholas. Nemet Brankov imala je, baš kao i Gregorić Vejzović, u ovoj predstavi složen i višekatan zadatak, i odradila ga je čvrsto, sve vrijeme kombinirajući putenost dedićevske prostakuše Ines s njenom melankoličnom plemenitošću.
Jedan njezin krik u jastuk, jedno gmizanje po podu ili skidanje donjeg rublja dovoljno je da pokaže kako se radi o glumici širokih i sugestivnih mogućnosti koja, isto tako, tjera svoga partnera Gašparija na buđenje iz početničke sanjivosti.
Kada Nemet Brankov perverzno donese jednu od udarnih misli ovoga komada: “Mogu li te zvati mama?”, svjedocima ostaje jedino poriv za povraćanjem.
Funkcija scenografije ponajviše se očituje u vrhuncu ove farse, transformaciji televizijskog ekrana u shizofreni ulaz u prizor bolničke sobe, dok Majka ostaje sjediti pred nama, ogoljena u svome očaju.
Doista treba pogledati kako sjena Bojane Gregorić Vejzović (opet odličan posao Zdravka Stolnika) cvili nad svojom sudbinom na koncu ove priče. Treba pogledati taj mučni, nabijeni, ukočeni cvilež. Gregorić Vejzović je Majku donijela kao punokrvnu, moćnu i tragičnu heroinu, Blanche 21. stoljeća.
Režija svjesna glumačkih mogućnosti
Vejzovićeva je “Majka” poput “Beskrajnoga dana” Harolda Ramisa, samo što kod dua Zeller-Vejzović lica ne uče ništa, ne pospješuju život, ne mijenjaju se; već se taj prostor iluminacije ostavlja za gledatelje.
Ovo je najzaokruženija predstava što ju je Gavella zasad ponudila u ovoj sezoni i to iz nekoliko razloga. Ponajprije, tu je zahvalan tekst (prijevod Ursule Burger) koji progovara o fragmentiranju obitelji, ulozi žene, smislu života i postojanja, paklu ovisnosti, zamršenim međuljudskim odnosima. Zatim, Vejzovićeva režija – ovaj redatelj-glumac (a tomu smo svjedočili i 2021. u njegovu režijskom prvijencu “Obavezan smjer”) prvorazredni je “čitač” koji dramski predložak ne nastoji osakatiti već ga cilja upotpuniti; njegova je režija svjesna glumačkih mogućnosti. I treće ali ne manje važno, glumačke kreacije Gregorić Vejzović i Nemet Brankov.
Gavella je snažno privela kraju svoju povratničku godinu.
