Zašto je sudska odluka da je pjesma Blured lines plagijat potpuno pogrešna?
Thicke i Williams su navodno pokrali Gayea i obitelji duguju 7,4 milijuna dolara.
Pred nekoliko je dana američki sud donio presudu kojom je potvrdio sumnje da je Pharell Williams svoj superhit “Blured lines” ukrao od Marvina Gayea. Traži se odšteta odvišemilijunska odšteta. Moram li istaknuti da je to sve, a samo ne pošteno?
Bas i bubnjevi daju ritam, dok nešto s brojem od šest žica prati. Netko pjeva. Kao što možete vidjeti pop i nije baš osobito kompleksan.
Nona, kćer Marvina Gayea, vlasnica je osobito zanimljive vrste humora. Pjevači Robin Thicke i Pharell Williams trebali bi platiti 7,4 milijuna dolara zbog toga što pjesma koju su proizveli zvuči ko stari Marvinov hit “Got to give it up”. Sud priznaje da nisu preuzeli riječi, melodije, zapravo ništa osim feelinga pjesme. Možemo se mi sad tu upuštati u detaljne analize svega što je navedenim pjesmama zajedničko, ali, budimo iskreni, čak se niti nakon što se presluša kompilacija dva sporna hita ne bi moglo doći do jednoglasnog zaključka da se radi o plagijatu.
Da pisanje tekstova za pop izvedbe nije nuklearna fizika potvrdio je pred sudom i sam Pharell Williams kad je izjavio da mu za pisanje teksta spornog hita nije trebalo niti punih sat vremena. Shvatimo li pop kao sustav s određenim, konačnim brojem mogućih kombinacija, lako je prihvatiti premisu da se slaže poput lego kockica. Glazbenici ga stvaraju s poteškoćama usporedivim onima s kojima se susreću stolari pri izradi namještaja.
Kad su stvari krenule nizbrdo?
Činjenicu da pop glazba danas za nas predstavlja opće mjesto možemo zahvaliti procesu koji je počeo pred nekih 120 godina. Mahlerove simfonije postajale su sve duže i sve teže shvatljive, Stravinski i Ravel razvijali su zvučni prostor u smjeru sve čudnjih areala, a sve što se je dogodilo nakon Schöneberga je već povijest. Ono što se je prije zvalo ozbiljnom glazbom ubrzo je izumrlo. Pop je danas sveprisutna glazbena stvarnost. Upravo zbog toga često zaboravljamo koliko je po svojoj prirodi formularan.
Kad smo već kod ozbiljne glazbe, nisu Pharell i Ticke bili prvi koji su tražili inspiraciju u nečemu što im je prethodilo. Postojao je davno jedan poznati austrijski glazbenik, neki bi ga čak nazvali i wunderkindom, koji se je također poslužio sličnim principom. Nakon što je Wolfgang Amadeus Mozart napisao glazbu za svoju operu “Čarobna frula” ponestalo mu je inspiracije pa se poslužio libretom kolege glazbenika. Ili barem tako tvrde stručnjaci za klasičnu glazbu.
Povratak u stvarnost
Odvjetnici obitelji Gaye sada, temeljem sudske presude, žele zabraniti svaki oblik distribucije pjesme “Blured lines”, kao da pjesma nikad nije niti postojala. Kad govorimo o patentiranju feelinga pjesme zalazimo na skliski teren. Etablira li se taj princip kojim slučajem, cjelokupno polje pop glazbe postat će upitno.
Nedavno su španjolski znastvenici istražili otprilike pola milijuna pjesama koje su se u posljednjih 60 godina pronašle na ljestvicama hitova. Metodologija koju su za te potrebe izradili uključivala je parametre kao što su bogatstvo varijacija, glazbeno umijeće pa čak i istozvučnost. Došli su do slijedećih rezultata: što je žanr uspješniji to pjesme postaju jednostavnije i međusobno sličnije. Sada možemo i služeno tvrditi da sve s top 10 ljestvice zvuči slično.
Primijenimo sada li taj zaključak na sustav pop glazbe, morat ćemo se suočiti s brutalnom stvarnošću. Konfrontira li se dvije genetički slične pjesme, jedna će uvijek morati nepovratno iščeznuti pod naletom druge. Povedemo li se istim principom na kraju ćemo završiti na jednoj pjesmi, prapop pjesmi. Gotovo sigurno će to biti neka koju su stvorili Beatlesi. Nešto mi govori da bi se moglo raditi o pjesmi “Help!”.