Iako je prosinac, ovaj utorak bio je neočekivano hladan u Zagrebu. Temperatura se vrtjela negdje između 1 i 2 stupnja, a uz to je neumorno padala kiša. Bez obzira na to, kad sam došla u kino Urania na Kvaternikovom trgu, dočekala me je puna dvorana.

Posjetitelji su se okupili usprkos svim preprekama kako bi gledali film Just Eat It: A Food Waste Story. U pitanju je dokumentarac koji prati put romantičnog para koji je bio toliko frapiran količinom hrane koja se baca na dnevnoj razini da su odlučili šest mjeseci živjeti samo od toga.

Na prvu zvuči suludo – zamišljala sam da će šest mjeseci jesti ostatke koje će im davati, primjerice, prijatelji koji nisu uspjeli pojesti svu svoju hranu ili da će pak riskirati svoje zdravlje te jesti hranu kojoj je istekao rok trajanja. No, to nije bio slučaj. Svoju hranu pronalazili su u kontejnerima za otpad.

Svako deseto kućanstvo često baca hranu

Projekciju filma organizirao je Dukat u sklopu projekta Hrana se ne baca, čiji je cilj smanjiti količine hrane koja se ne konzumira.

Osim što su proveli istraživanje i saznali da se hrana često baca u svakom desetom kućanstvu u Hrvatskoj, organizirali su i besplatne projekcije ovog dokumentarca u Karlovcu, Bjelovaru i Zagrebu, na kojoj sam bila i ja.

Nakon što sam dobila svoje besplatne kokice u papirnatoj vrećici s porukom ‘Hrana se ne baca’, udobno sam se smjestila u lijevi kut dvorane i čekala početak filma.

U samom uvodu predstavljen je izazov na koji su se odvažili Jennifer Rustemeyer i Grant Baldwin, a sve je potkrijepljeno poraznim činjenicama.

Bespotrebno bacanje hrane

Saznali smo da se oko 40 posto sve proizvedene hrane uopće ne konzumira. Dio proizvoda ni ne dođe do polica dućana jer ne zadovoljava rigorozne estetske uvjete.

Primjerice, postoje točne norme za pojedino voće kako ono mora izgledati, od boje i oblika pa do veličine. Kod banana se čak mjeri i koliko su zaobljene.

Jednom kada se hrana nađe na policama supermarketa, upitno je hoće li završiti na nečijem stolu. Hrana se baca čak i kada je u potpunosti ispravna, pa je tako daleko najšokantnija scena cijelog filma bila kad je Baldwin naišao na ogroman kontejner ispunjen humusom.

Humus je bio dobro zapakiran i dobrog roka trajanja, ali je i dalje završio na otpadu. Upravo je takvu hranu tražio ovaj američki par, a o tome koliko su bili uspješni govori i činjenica da su uspjeli preživjeti šest mjeseci oslanjajući se samo na takve izvore hrane.

Drugačija kupovina hrane

Dok većina ljudi jednostavno ode u kupovinu hrane u omiljeni market ili na pouzdanu tržnicu, Rustemeyer i Baldwin su šest mjeseci provjeravali kante za smeće i vrebali hoće li negdje naići na hranu koju mogu spasiti.

Većinu hrane nalazili su upravo po kantama za smeće, a manji dio kupovali su gdje bi im se pružila prilika – kupovina je bila dozvoljena samo ako su u pitanju bile namirnice koje bi svakako završile na odlagalištu otpada.

Za vrijeme trajanja ovog eksperimenta su tako naišli na hranu u vrijednosti većoj od 20.000 dolara, a ukupno su potrošili manje od 400 dolara. Hrane ne da im nije falilo, nego su je na trenutke imali i previše.

U raznim kadrovima moglo se primijetiti da su im hladnjak, zamrzivač i hladnjak u potpunosti puni. Jedini minus bio je to što nisu mogli kupovati po želji.

Pametno planiranje

U jednom trenutku im je primjerice nedostajalo jaja pa su morali planirati kad će ih koristiti, dok su u drugom uspjeli doći do veće količine pa su ih pak jeli svaki dan, i to nekoliko puta.

Baldwin je rekao da je najbolji dan izazova bio onaj u kojem su dobili hrpu tamne čokolada, dok je Rustemeyer najviše žalila za feta sirom. Ipak, na kraju su uspjeli doći i do toga.

Najveću promjenu doživio je Baldwin, koji je uz par kila više otkrio i novu strast, a to je kuhanje. Prije samog eksperimenta, priznao je da je na hranu gledao potpuno drugačije, pa je glavno pitanje bilo “Za što sam danas raspoložen?”, dok sada prednost ipak ima “Što danas imamo u hladnjaku?”.

Promjena stava

Stručnjaci su kroz film nekoliko puta naglasili da je veliki pomak i samo osvješćivanje problema veliki pomak.

Jednostavno je – ako ste svjesni da ste dio problema, potrudit ćete se barem na osobnoj razini prestati biti dio istoga. Problem s bacanjem hrane je slojevit pa krivnju snose i kućanstva u kojima se baca otprilike četvrtina kupljene hrane.

Ilustrirali su to jednostavnim primjerom – možete li zamisliti da prilikom odlaska u dućan jednu od četiri vrećice jednostavno putem izgubite i nikad se ne vratite po nju? Jer upravo se to događa.

Rješavanje ovog globalnog problema trebalo bi biti apsolutni prioritet jer količina truda i resursa uloženih u hranu koja završi na smetlištu je ogromna. Čak četiri posto energije koju proizvedemo odlazi u prazno, a voda koju potrošimo mogla bi snabdijevati potrebe oko 900 milijuna obitelji.

Potrebne promjene

Smatram da je kod mene oduvijek vrlo jak osjećaj za čuvanjem hrane. Vjerojatno je to zato što se kod nas u obitelji nikad nije bacala hrana – kuhale su se prikladne porcije, a kad je i bilo hrane koja bi mogla završiti u smeću, sačuvali bismo ju za sljedeći obrok ili dan nakon.

No, kroz razgovor s nekima od posjetitelja projekcije, saznala sam da ne razmišljaju svi tako. Eva Kajtazi (18) rekla mi je da se kod nje doma često dogodi da ostane hrane jer se previše toga skuhalo. “Jučer je mama bacila juhu jer je ostalo od dan prije, a to se nažalost često dogodi.”

Upravo zbog toga bi prvo svoju mamu poslala da pogleda ovaj film jer vjeruje da ni ona nije svjesna koliko se otpada stvara na globalnoj razini.

Od ostataka možemo raditi i kompost

“Na društvenim mrežama se često spomene ova tema, ali nisam znala da su brojke toliko zastrašujuće. Najviše me iznenadilo koliko se sasvim dobre hrane baca, nisam mogla to ni zamisliti.”

Jednako je šokirana bila prijateljica s kojom je došla pogledati film, Tara Trnčević (19). Tara je nedavno počela raditi i primijetila je da se kod njih na poslu često jedu ostatci, odnosno ljudi donesu hranu koju nisu uspjeli pojesti te ju podijele s kolegama.

Ponosno moram dodati da je to praksa kojoj i mi sami često pribjegavamo u redakciji. Tara je dodala da njezina obitelj i reciklira pa tako od ostataka hrane rade kompost. Radi se o praksi koje su se pridržavali davno prije nego što je recikliranje postalo obaveza u Zagrebu.

Ne žive svi u izobilju

Kako se u filmu govorilo i o tome da trgovine bacaju velike količine hrane, Tara se prisjetila iskustva koje je prije par godina doživjela njezina sestra kad je radila na moru u jednom dućanu.

“Nije mogla gledati koliko bi se hrane bacalo na kraju dana, a oni su bili najmanji dućan u gradu. I kada bi ostalo hrane koja je bila hermetički zatvorena, bacali su je jer nisu imali dovoljno mjesta na policama. Zaposlenici su potajno čuvali tu hranu za ljude u potrebi”, prepričala mi je Tara.

Često zaboravljamo da iako živimo u izobilju, postoje i ljudi koji nemaju taj luksuz. Možda bi nam ovo svima trebao biti poziv za buđenje.

Sadržaj nastao u suradnji s Dukatom.