Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U četvrtom nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču Dominika Janovića (25) koji od rođenja živi s dijagnozom cerebralne paralize. No, on je puno više od svoje dijagnoze – novinar, volonter i autor bloga HendiCappo koji kroz crni humor iskreno progovara o izazovima s kojima se susreće kao osoba s invaliditetom. I to upravo kako bi dokazao da on dirigira svojim invaliditetom i ne dopušta mu da upravlja životom. Na njegovom blogu nema nedopuštenih tema, ali nema ni kuknjave.

---

Bilo mi je dosta osoba s invaliditetom koje po društvenim mrežama pišu statuse poput ‘Mi smo jednaki’, ‘Vidite mene, nemam frendova’, klasične žalopojke. I nije mi bilo važno što će tko reći.

Otvorio sam stranicu. Prvog posta se ne sjećam u potpunosti. Bilo je nešto kao ‘Ja sam sad tu, baš me briga što ćete reći, rokat ću po svom.’ Reakcije su ispočetka bile užasno pozitivne, ali i užasno negativne.

Nisam dugo razmišljao kako ću se zvati. Odmah mi je sjelo, bit ću HendiCappo – šef hendikepa. Jer, ako bih se ikada trebao opisati, onda bih za sebe rekao da sam ja šef svog hendikepa zato što ja dirigiram njime, a ne on sa mnom.

Morao sam učiti sve pa i gutati

Oduvijek me vodio inat. Rođen sam tri mjeseca prije termina. Tijekom porođaja ostao sam bez kisika, doslovno su mi se stvorile rupe na mozgu. Mami i tati doktori su rekli da ću cijeli život biti biljka.

Morali smo krenuti, ne od nule, nego od minus dvadeset. Nisam imao početne postavke, sve ono što svaka beba po defaultu zna, ja sam morao učiti. A to je značilo da moram naučiti i gutati.

Naime, kad me mama prvi put hranila, poplavio sam u licu. Skoro sam se ugušio. Medicinska sestra joj je rekla: “Morate ga polako hraniti, on ne može gutati.”

Podrška roditelja

Roditelji su se odmah obratili Centru za rehabilitaciju u Puli, tada sam ušao u sustav i dobio svu moguću skrb. Zahvaljujući njima, ja sam danas 90 posto ovo što jesam. I naravno, uz maminu volju. Ona je odradila lavovski posao.

Velike zasluge idu i tati. Roditelji su odlučili da će mama biti uz mene, a za to vrijeme se tata fakat ubijao od posla. Radio je po Njemačkoj, Italiji, radio je čudesa da bi zaradio za nas i za sve te moje terapije i pomagala.

Inat je moje pogonsko gorivo

Za razliku od zdrave djece, razvijao sam se jako sporo i mogu reći da me spasio taj moj inat, stav da nema prepreke koju ne mogu svladati. Taj stav me pogoni kroz život i prepoznatljiv je potpis HendiCappa.

Odlučio sam da ću se na stranici izražavati žargonski, a ne službeno. I to baš namjerno, da budem što bliži svakome, bez iskrivljavanja i uljepšavanja stvarnosti kako to obično biva na društvenim mrežama. Ako je meni svega dosta, ja ću to i napisati.

Mogu sve što poželim

Njegujem crni humor, ne mogu si pomoći. Jedna od boljih šala bila je ona o uletima koja je išla ‘Mala, kako da te vodim na kraj svijeta kad ja ne mogu ni do trgovine?’, kao i ona koja stripovski ilustrira tehničke probleme s računalom na kojoj uz moju fotku piše ‘Invalid password. Ne password, samo invalid.’

I baš je tako. HendiCappo jednako je Dominik. Dominik je jednako HendiCappo. Dominik koji mijenja svijet i koji može sve što poželi. Smatram da jedino takav pristup ima smisla i to zato što mi se milijun puta u životu potvrdio kao ispravan.

Puzanje je moja prva pobjeda

Uz inat, uvijek me pokretala znatiželja. Zbog potrebe da vidim ‘što ima tamo’ svladavao sam sve prepreke koje su mi se našle na putu. Jedna od mojih prvih pobjeda je puzanje.

Mama mi je pričala da sam sjedio na tuti, odjednom sam se okrenuo na sve četiri i krenuo u drugu sobu. Tuta mi je ostala zalijepljena odostraga, sadržaj je letio na sve strane, a ja sam nastavio svojim putem.

Ona i tata na prvu nisu znali bi li se smijali ili plakali. A onda su krenuli slaviti. Vikali su: ‘Dominik puže! On puže!’

Mama mi je sašila štitnike za koljena

Nakon što sam propuzao, taj moj inat došao je do izražaja. Kako smo živjeli u kvartu izvan grada, puzao sam svugdje – po njivama, cesti, igralištu i gradilištima. Jednom sam se popeo na hrpu građevinskog pijeska samo da vidim što ima gore.

Koliko god je podloga bila surova, nisam se zaustavljao. Non-stop sam imao krvava koljena pa mi je mama napravila štitnike, mali modni detalj po kojem sam bio poznat.

Ispred mene bi se našle stepenice, ja bih se pitao ‘Što ima tamo?’ I popeo bih se da vidim što ima tamo. Iako ‘tamo’ često nije bilo ništa zanimljivo, to me nije spriječilo da odem na svaki ‘tamo’ i istražim ga.

Imao sam dvije operacije

Iza mene je toliko dobrih stvari i zato ne odustajem kad nešto naumim. Kad sam kao beba krenuo na rehabilitaciju nitko nije znao kako ću se razvijati, ali mama je bila uporna. Svakodnevno smo vježbali iako mi je to ponekad išlo na živce.

Prošao sam dvije operacije, jednu dok sam bio u vrtiću, kada su mi produžili tetivu budući da sam imao jednu nogu kraću od druge, a drugu u drugom razredu kad su mi ispravljali nogu koja mi je baš bježala ukrivo van.

Hodalica je škripala, ja sam padao i ustajao

Kad sam počeo učiti hodati prvo sam koristio hodalicu na četiri noge, s korpom, onu bapsku. Nakon toga sam prešao na hodalicu s tri noge pa na hodalicu s dvije, onu škripavu koja je cvilila kako sam se kretao.

Potom sam polako prešao na dvije štake. To mi je bio izazov. Napravio bih 10, 15 koraka i pao. Stalno sam padao. Nikad nisam ništa lomio, ali su mi stradali laktovi, na njima mi se, za razliku od ostalih pregiba na tijelu zadebljala koža od konstantnih padova. Stalno sam padao, ali nisam odustajao. Digneš se i ideš dalje.

Uvjeren sam da ću hodati bez štapa

Nakon tih štaka sam prešao na štap s četiri nožice i to zahvaljujući osobnom treneru Borisu Pozdanu koji radi s osobama s invaliditetom. S njim sam vježbao ljeti u Puli, u pauzama između ispitnih rokova.

Sad sam prešao na jedan štap i ono što čvrsto, čvrsto vjerujem je da ću maknuti sva pomagala i nadam se da ću uspjeti stati na svoje noge.

Zarazna energija

Želim energiju HendiCappa prenijeti na druge i zato sam je unio u svaki svoj post. I nitko sretniji od mene kad dobijem potvrdu da to i radim. Evo, jednom mi se javila majka jedne djevojke iz Zadra.

Pisala mi je da njezina kći želi ići na fakultet u Zagreb, ali da se boji zato što ima dvije štake i da nije sigurna kako će se kretati po gradu. Međutim, obožavajući blog HendiCappo koji je čitala svaki dan, Ema je odlučila pobijediti svoj strah. Moji postovi su je ohrabrili da dođe u Zagreb i njezina majka mi je napisala dugo pismo zahvale.

Između ostalog kazala je ‘Hvala ti na svemu što radiš. Zbog tebe je moja kći danas zagrebačka studentica.’ Drago mi je da je došla na faks, jer kad dobiješ poruku da je netko zbog tebe išao naprijed, to je neprocjenjivo. Srce mi je bilo prepuno. Dobio sam potvrdu da zaista radim čuda.

Nema zabranjenih tema

HendiCappo ne živi samo na svojoj stranici. On i gostuje. Posvuda. Na HendiCappu nema zabranjenih tema. Progovaram o svemu. Najviše o preprekama koje stanuju u glavama osoba s invaliditetom. Ne kažem da ih ja nisam imao, ali sam ih pobijedio.

Jedna od stigmatiziranih tema je upravo ona o ljubavnom i seksualnom životu. O svemu sam otvoreno progovorio gostujući u jednom live podcastu. Nakon tog livea mediji su me zvali da pričam o seksualnom životu osoba s invaliditetom što samo potvrđuje kolika je to stigma i koliko tu ima posla za raditi.

Nije mi bed pričati o seksu i ljubavi

Gledatelja je bilo mnogo više nakon livea, gledali su snimku. Reakcije su bile ful pozitivne. Javljalo mi se jako puno iz Hrvatske, ali i iz regije. Javljalo mi se jako puno žena, a bilo je tu ponuda i za upoznavanje.

Upoznao sam i jednu curu s kojom, ipak, zbog životnih okolnosti nisam htio ići korak dalje. Naime, ona ima djecu. Ja sam se malo uplašio, nisam bio spreman na to. Rekao sam joj da sam ja još ludi student i da nisam materijal za tako ozbiljnu vezu.

Nije mi bed pričati o ljubavi i seksu. Kao i svaki klinac u tome sam ispočetka bio baš loš. Kad bih prišao curi, dao bih joj previše pažnje i završili bi kao frendovi. I onda se nikako ne bih mogao iščupati iz te frend zone. Užas.

Prišao sam djevojci u klubu, razbio sam sram

S vremenom sam postao malo direktniji. Sjećam se jednog izlaska u Vintage, bilo je to nedugo nakon što sam došao u Zagreb na faks. Stao sam na šank i curi do mene rekao ‘Čuj mala, ja imam hendikep, a ti si moja posebna potreba.’

Cura se zabezeknula. Imala je facu ‘Isuse, ovo nikad nisam čula u životu.’ Nije prošlo, ali to je bio jedan od najboljih uleta. Kad sam prošao tu razinu srama, pristup prema curama mi je prestao bit problem.

U početku sam imao tremu, baš kao i svaki muškarac. Ali sam skužio da nemam što izgubiti i da imam dobru spiku. Pa, ono – app – ako prođe, prođe. I vodim se tom mišlju – ako neće ona, ima valjda netko tko hoće. Ne opterećujem se.

Pao sam vožnju, ali ne odustajem

Slična se stvar dogodila kada sam napisao post o vozačkom, da zaista želim voziti i da ću ja to i napraviti. Javilo mi se nekoliko osoba s invaliditetom i napisalo da sam ih motivirao da naprave isto, da su si osvijestili da je to zaista moguće i da ih ništa ne sprječava da probaju.

Ok, nedavno sam pao vožnju. Pa, što? Čekam drugi rok, ali učim voziti. Želim pokazati drugima da i oni to mogu. Želim im pokazati da na prepreke gledaju kao na izazove, barem sam ih ja tako uvijek doživljavao.

Svaki ‘Ne možeš’ mi je postao izazov

To me u biti spasilo. Jedno vrijeme sam ispitivao mamu kad ću sam u trgovinu. Govorila mi je da ne mogu još, da moram pričekati još malo. Aha, možeš si misliti. Kad mi netko kaže ‘Ne možeš’ to je meni oduvijek life goal. Taj ‘ne možeš’ u meni probudi onaj osjećaj ‘Idem u trgovinu makar umro’.

Kad sam skužio rutu, nije mi bilo kraja. Svakih božjih pola sata išao sam do trgovine, sve dok mama nije shvatila da nam ode budžet na moje pohode. Onda je bilo – Stani malo, Dominik. Ok, nema frke. Našao sam si nove prepreke koje moram savladati. Bilo ih je posvuda.

Svladao sam i visoku kadu

Doma smo imali visoku kadu, a da bih se okupao uvijek mi je mama morala pomagati. To je funkcioniralo sve dok mi nije postalo neugodno. I to sam riješio. Ej, bio sam najčišći čovjek na svijetu. Svakih pet minuta sam se tuširao, samo da me mama ne mora kupati. A bilo mi je i fora što sam napokon svladao tu prokletu visoku kadu.

Uvijek sam repetitivno ponavljao sve radnje. Svaki put sam osjećao da sam pobijedio samog sebe. Prepreke sam skidao, stavljao im kvačice – ‘sad to mogu’, ‘a sad mogu i ovo’. Taj inat, kad bi mi netko rekao da nešto ne mogu, tjerao me da upravo to napravim.

Na kraju sam igrao nogomet, bio sam golman, sudjelovao sam u svim živim igrama, sve sam živo prošao. Nikad nisam razmišljao ‘idem pobijediti invaliditet’, kao dijete ne razmišljaš na taj način nego se pitaš zašto ti nešto ne daju, pitaš se ‘Tko ste vi da mi kažete ne?’

Zaljubio sam se u novinarstvo

Tako je bilo i s odabirom fakulteta. Još u srednjoj školi sam shvatio da želim biti novinar. Možda zvuči glupo, ali u novinarstvo sam se zaljubio igrajući video igru. Ekipa s kojom sam igrao otvorila je internetski radio za nas petero, šestero koji smo bili u grupi. Doslovno smo imali live prijenose. Ja sam to toliko ozbiljno shvatio da sam počeo živjeti na tom radiju koji je slušalo možda deset ljudi.

Rekao sam mami da idem na novinarstvo ili – ništa. I upisao sam ga. Na faksu sam vodio radijsku emisiju Hodalica koja se emitirala na Radio Studentu. Sviđalo mi se što to nije bila ona patetična emisija za osobe s invaliditetom nego si mogao čuti korisne stvari poput Erasmusa za studente s invaliditetom.

Oprala me trema, razbio sam i to

Odradio sam i praksu na Hrvatskom radiju, a onda sam jedno vrijeme u Puli radio na lokalnom Radiju Maestral. Ondje sam stekao baš brutalno radijsko iskustvo. Sjećam se kad su me prvi put najavili u eteru.

‘Sad će se javiti Dominik Janović, naš novi kolega. Ako bude malo frke, nemojte mu zamjeriti…’ Napravili su mi baš lijepi poligon, ali meni je svejedno jako drhtao glas. Iako sam išao na govorne vježbe koje svaki radijski čovjek treba proći, nije pomoglo. Nisam mogao kontrolirati tremu. Kad te trema pere, nema te vježbe koja će pomoći, jednostavno ne postojiš.

Razbio sam i to i nakon nekog vremena dobio svoju autorsku emisiju. Zvala se Kratki spoj i bavila se mentalnim zdravljem. Meni je to, zbog jednog perioda u pubertetu u kojem se baš i nisam najbolje snašao, bila jako važna tema.

U pubertetu je bilo teško

Moram reći da kao tinejdžer nakratko nisam bio šef svog hendikepa. Pukla me realnost. Nisam mogao prihvatiti sam sebe. Jako sam se svađao s mamom, svi su me živcirali. Nisam se ni sa kim družio, činilo mi se da je cijeli svijet protiv mene. Bio sam apsolutno druga ličnost u odnosu na Dominika prije puberteta i onoga nakon puberteta.

No, onda sam shvatio da nemam nikoga, da nema nijednog frenda tu kad mi treba. Zapitao sam se ‘Ja se tu kao borim za nekakvu pravdu protiv nepravde, ali nema nikog. Možda ja ipak nešto krivo radim?’

Tada su mi smetale šale. I najbezazleniju šalu sam shvaćao kao provokaciju. Normalno da su ljudi bježali od mene. Sad bih našamarao tog Dominika. Valjda je trebala proći ta neka faza sazrijevanja.

Spojio sam svoje dvije ljubavi

Zato sam u emisiji Kratki spoj ljubav prema psihologiji spojio s novinarstvom, ali iz jednog drugog kuta. Dok u emisijama takvog tipa obično sudjeluju stručnjaci, ja sam odlučio dati prostor ljudima koji su proživjeli neki problem. Tipa, u emisiji o depresiji imao sam ljude koji su to proživjeli.

Slušatelji su to jako voljeli. Nisam uopće znao da se emisija tako dobro sluša. Nisam razmišljao o tome. No, nakon emisije o mobbingu na poslu, počeli su zvoniti telefoni. Zvali su taksisti govoreći ‘Mi isto to proživljavamo’, zvala je jedna žena i rekla ‘Kome da se javim za pomoć?’ I onda shvatiš da tvoja emisija utječe na ljude. To sad radim s HendiCappom.

Radim na novom formatu

Ne volim reći da sam aktivist jer trenutno nisam aktivan. Sad sam sve malo stavio on hold zato što imam još jedan ispit i diplomski do kraja. A onda kreće novi HendiCappo.

Ne želim izaći s novim formatom dok sve ne bude kako treba, jako puno ideja mi se roji po glavi. I kad sve pokrenem, želim se više aktivirati. Zašto? Zato što me jako puno stvari nervira.

Nervira me što još jako puno pričamo o invaliditetu, a još nemamo zakon o osobnoj asistenciji. To su neki stvarni problemi o kojima treba pričati.

Koji je zapravo tvoj problem?

Svojim aktivizmom prvenstveno želim apostrofirati razliku između problema i naše kuknjave, tu mislim na osobe s invaliditetom. Mnoge osobe s invaliditetom na osobnoj razini potenciraju nešto što uopće nije problem.

Tipa, evo konkretan primjer tog kuknjavog stava – ‘Ja sam osoba s invaliditetom, ja nikad neću imati curu.’ To je krivo mišljenje, krivi stav, krivo uvjerenje. Ali stav ‘Ja sam osoba s invaliditetom i nemam osobnog asistenta i zato ne mogu na posao’ stvarni je problem svake osobe s invaliditetom i primjer diskriminacije.

Važna je distinkcija

Znači, napravit ću distinkciju između onoga što je problem, a što je naša osobna kuknjava. Ok, ti si osoba s invaliditetom i nemaš iskustva sa ženama, ali ja sam osoba s invaliditetom i imam iskustva sa ženama.

Znači, nije to globalni problem, to je nešto tvoje što možemo zajedno riješiti. Nemoj to predstavljati kao globalni problem osoba s invaliditetom. Istina je da je nama statistički puno teže realizirati vezu, ali nije nemoguće. Na kraju krajeva, moraš biti šef svog hendikepa.

---

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing. Sadržaj omogućuje Hrvatski Telekom, vodeća mreža u Hrvatskoj.