Povezani smo svakog dana, svakog sata, na svakom mjestu, s bilo kime do koga želimo stići. Jednako ljudi u svijetu ima pristup internetu koliko i pitkoj vodi. U moru rečenica i djela koja svakodnevno izmijenimo, neka bar svaka deseta bude usmjerena nekome koga volimo, koga poštujemo, kome se divimo. Jer prave su i snažne veze ono što nam život čini boljim, a ono što ih veže više je od mreže.

U suradnji s Hrvatskim Telekomom pronalazimo Ono što nas povezuje. U prvoj epizodi razgovarali smo s četvorkom koja je u malom lokalu u širem centru grada snimila četiri epizode serije koja će obilježiti cijelu jednu generaciju. Oni su studenti Akademije dramske umjetnosti čije je prijateljstvo stvorilo Videobox, humorističnu seriju s brojnim obožavateljima. Pitali smo ih što ih povezuje – ljubav prema filmu samo je jedan od odgovora.

“Satima smo ovdje sjedili, sva četvorica, nabacivali ideje, od šest popodne do dva ujutro. To vam je kao da spajate puzzle. Ovo ovdje naša je baza za spajanje puzzli“, govori nam ekipa mladih kreativaca koji stoje iza Videoboxa, jedne od prvih hrvatskih serija iz garaže.

Njihova baza smještena je u omanjem prostoru u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici, točno negdje između Šubićeve i Meštrovićeva paviljona. U središtu prostorije okrugli je bijeli stol, mjesto gdje se ova ekipa okuplja. Sjedeći na stolcima na rasklapanje, čiju pouzdanost naslona garantira tek nekoliko slojeva selotejpa.

Točno ovdje, šarenim su markerima na velikoj ploči raspisivali koncept za prvu epizodu serije, koja je u manje od 24 sata izazvala val oduševljenja publike. Objavili su je na YouTubeu prije godinu dana, a danas su iza njih četiri uspješne epizode i više od 100.000 pregleda.

Marko Bičanić, Ivor Lapić, David Bakarić i Karlo Vorih – studenti Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, koji su mjesecima radili na pisanju scenarija, snimanju i montaži. “Neki ljudi idu na nogomet ili u izlazak, a mi sjedimo tu i pišemo scenarij. Pisanje nas je povezalo da se družimo, a druženje nas je motiviralo da pišemo. Toliko je jednostavno”, kaže nam Marko.

Ništa drugo ni nisu htjeli raditi

Međusobno se poznaju godinama, puno prije nego li su upisali Akademiju. Danas su iza njih sati i sati snimanja na brojnim filmskim radionicama na kojima su sudjelovali. Među njima su i one Blank filmskog inkubatora, koji je ovoj ekipi i omogućio korištenje prostora u Zvonimirovoj za snimanje Videoboxa.

Na jednoj od takvih radionica Karlo je upoznao Marka, dok je Davida i Ivora poznavao još iz srednjoškolskih dana. Danas su Marko i Karlo studenti Filmske režije, dok Ivor i David pohađaju odsjek Snimanja na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

U početku je, kažu nam, sve krenulo pomalo nonšalantno. “Prvo se zezaš sa svime, koketiraš s idejama, ali kad ih imaš – e tad moraš vježbati i biti rigorozan. Onda sjednemo i radimo na ovome kao da je to naš posao. No, početci svake ideje su jedna velika igra”, pojašnjava Marko, jedini član ekipe koji nije ispred kamere.

“Tako smo se nekako dogovorili u samom raspisu scenarija. Glavni likovi u seriji su njih trojica, prirodno je da glume sami sebe, a meni iskreno ovako i više odgovara”, sramežljivo popravi naočale na nosu.

‘Bilo je ludo, nisam htio ništa drugo osim ovoga’

Proces kreativnog ludila nije poznavao godišnja doba. Sjedili su u bazi i kad je bilo nepodnošljivo vruće, kad je temperatura rashlađenog piva iz mini bara obrnuto proporcionalna svim fizičkim svojstvima znojenja. U ono vrijeme kad bi kvart bio potpuno prazan, kad Zagreb, pod pritiskom temperaturnih rekorda, potpuno utihne.

Radili su i kad bi žamor brainstormanja pratio sjeverac, odbijajući se o staklena vrata koja podsjećaju na izlog neke stare trgovine za cipele s potpeticama. Ponekad bi litre kiše oprale taj izlog, a lokva bi se ispred ulaza i osušila, u ono vrijeme kad bi ova ekipa krenula kućama.

“Moram priznati da je najviše faks patio, sve ostalo bismo stizali na vrijeme. No, imamo sreću da naš faks nije koncipiran tako da se uči iz knjiga i skripti. Ovo ovdje što smo imali bilo je toliko ludo da ništa drugo nisam ni htio raditi”, iskreno kaže Ivor, zapali svijeću, a sobu ispuni miris vanilije.

Kroz avanturu snimanja njih su četvorica postali još bliži. Povezala ih je ljubav prema filmskoj umjetnosti, a njihovo je prijateljstvo dodatno učvrstio upravo ovaj projekt, za koji kažu da je sada puno više od njih samih. “Čak i kad ne radimo na seriji, nego samo chillamo negdje, uvijek se nekako potegne ta tema”, kaže David.

‘Na kraju dana mi smo prijatelji’

Bilo je tu i neprospavanih noći, kada ih je održavala hladna pizza iz kartonske dostavne kutije. Dok u pozadini škripi posljednja devetka, negdje u daljini s Borongaja, ova ekipa sjedi ovdje, u svojoj bazi, osvjetljena fluorescentnim logotipom njihove serije, pogleda uprtog u redove scenarija.

“Točno ovdje nabacivali smo ideje. Prvo bi se našli i onda tri sata baljezgali ni o čemu, družili se pa bi jedan od nas rekao – e, idemo sad malo više raditi na ovome”, objašnjava nam David Bakarić.

Iz toga je proizašla humoristična serija u kojoj Karlo, David i Ivor glume hiperverzije samih sebe. Marko je iza kamere, no kazuju nam da nema striktne podjele poslova – svi rade sve, od snimanja do montaže.

Radnja Videoboxa tako sadrži autentičan humor i duhovite situacije stvarnih likova, prateći Davida i Ivora koji rade u second-hand dućanu te Karla koji živi u blizini. Likovi upadaju u brojne situacije, a priča se petlja u neočekivanim smjerovima.

Dogode se i frustracije

“Ne bih ni mogao zamisliti da je nekako drugačije, da ja glumim nekog drugog, a ne samog sebe. Nikad nije bilo neke konkretne podjele, već se sve nekako spontano odvilo”, dodaje Ivor i ističe da snimaju i po nekoliko sati.

To, pak, zna biti zamorno, posebno ako je riječ o situacijskom humoru, gdje dijalozi nisu striktno raspisani. Zna se dogoditi, objašnjavaju nam kroz smijeh, da ponekad, ponavljanjem snimanja, šala prestane biti smiješna.

“Onda više nisi siguran je li to zaista dobra fora. Gledaš to u montaži kasnije i misliš si – je li ovo uopće smiješno. No, onda nazoveš jednog od njih trojice i shvatiš da stvarno jest, treba vjerovati tom prvom instinktu”, kaže Karlo.

Ako imaju deset repeticija po snimanju, cijeli proces zna biti pomalo zamoran. U tim trenutcima, kažu, nema odustajanja. Pojavi se tek naznaka frustracije, ali nikad ne snimaju po principu “radimo da odradimo”.

Nisi prepušten sam sebi

David nam objašnjava da u trenutcima snimanja osjeća i određeni vid odgovornosti. Zna da su mu to prijatelji i upravo zbog toga daje maksimum od sebe. U trenutcima kad je teško, kaže, uvijek netko pogura ekipu i diže motivaciju, ovisno o danu, fazi snimanja i slično. No, važno je da uvijek nađu kompromis.

“Nisam prepušten sam sebi. Znam da će me uvijek netko dići, i kad ne ide i kad je teško, znaš da se isplati jer radiš s prijateljima. Sjetiš se da si se smijao na snimanju, toliko da nisi mogao držati kameru”, kaže David.

Prednost je, dodaje, što imaju dvije kamere, pa određene dijaloge i humor lako prilagode u montaži. S obzirom na činjenicu da sve financiraju sami, svaka greška košta puno vremena kojeg ionako nemaju previše. Upravo zbog toga – žele biti što bolji.

“Tu i tamo nam stignu neke donacije, na kojima smo stvarno jako zahvalni. No, to je budžet od kojeg pokrijemo hranu, da imamo s čim počastiti ekipu koja nam volonterski pomaže. Bez njih, ovo ne bi bilo moguće. Nismo Videbox samo mi”, skroman je Marko.

Objavili su prvu i odmah krenuli s drugom epizodom

Sati i sati vremena koje su uložili u kreiranje serije stane u tek nekoliko stotinki koliko traje onaj kratak klik, zvuk miša kada stisnu upload na YouTubeu. Sjećanja na prvi još su uvijek svježa.

“Bili smo kod Ivora doma. Bilo je to prije godinu dana. Točno se sjećam da kod mene nije bilo euforije, bilo je nekako depresivno jer smo toliko radili na tome i kao – to je to, gotovo”, prisjeća se Karlo.

Od lagane zimice do graški znoja sa čela, tek u nekoliko sekundi. Kad se prostorija učini znatno manjom no što jest, a želudac obori sve rekorde nervoze. Točno tad adrenalin pusti, kaže David, i odjednom više ne znaš što bi sa sobom.

“Pogledali smo jedan drugoga i samo smo rekli – ma idemo dalje. Pa smo tu istu večer, kad smo objavili svoju prvu epizodu, sjeli za onaj isti stol i krenuli raspisivati sljedeću”, dodaje David.

Na premijeri izašli su iz dvorane

Njihov je kanal na YouTubeu na samom početku imao tek četiri pretplatnika – njih četvoricu. Ne čudi, stoga, da su bili poprilično iznenađeni kad je u manje od 24 sata seriju pogledalo više od 1000 ljudi. Uslijedio je val podrške potpuno nepoznatih osoba. Nadaju se da će se isto prepoznati i televizije.

“Kada smo imali premijeru četvrte epizode u zagrebačkom klubu Močvara, dečki nisu mogli biti unutra. Ja sam ostao sjediti i samo sam čuo kako se ljudi smiju i pomislio sam – dobro je, sviđa im se, dobro je”, kaže Marko i priznaje da je tada osjetio olakšanje.

U Močvari je tada bila planirana samo jedna projekcija, no navala publike bila je tolika da su morali organizirati još jednu. Na ulazu se natiskivala rulja, stisnuta između štandova na kojima su se prodavale majice s logotipom Videoboxa. Sve su, kažu nam, planule odmah. Ta je emocija i danas živa.

‘Sanjamo o televiziji’

Nalaze se trenutno, priznaju nam, na svojevrsnom raskrižju produkcije ideja. “Pokušali bismo doći do televizije, o tome sanjamo. Napravili smo četiri epizode, što je oko dva sata materijala. Iduća stepenica je plasirati Videobox dalje, za širu publiku”, kaže Karlo, kimajući glavom prema ekipi.

“Tek tada bi Videobox bio još više Videobox, ako me razumijete. Zaživio bi u formatu za koji je namijenjen”, priznaje nam David i kaže da bi, što god da se dogodi, u svakom slučaju dali završetak Videoboxu na YouTubeu.

To je, kažu, zaslužila njihova najvjernija publika. “Teško je to održavati sam – puno je to i vremena i novca, kojeg mi više nemamo. Ne želimo da ovo propadne i baš zato sve nade polažemo u plasman na te velike ekrane”, priznaje Karlo.

Ipak, sve bi, kažu gotovo u isti glas – opet ovako. Do tri ujutro sjediti u svojoj bazi, ispijajući možda i petu kavu tog dana, jedući iz papirnate kutije za dostavu, pogleda uprtog u bijelu ploču s ispisanim idejama. Jer pisanje i snimanje za njih je vid druženja, prijateljstvo na setu koji nazivamo život.

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing, u suradnji s partnerom Hrvatskim Telekomom i po najvišim uredničkim standardima Telegram Media Grupe.