Analiza jednog nastavnika: Kolege, imam nekoliko boljih ideja za štrajk
Zahtjevi štrajkaša ne bi trebali imati veze isključivo s osobnim dohotkom
Prošlog petka je počeo dugoočekivani štrajk djelatnika u obrazovanju (osnovne i srednje škole te visoko obrazovanje). Sindikat je najavljivao štrajk do ispunjenja zahtjeva, a glavni je da se plaće povećaju za 4 posto. Zašto se trebaju povećati? Prije svega, jer su smanjene te su prava oduzeta i time su djelatnici u ovom sektoru dugoročno ostali bez tih sredstava (nemojmo zaboraviti da se od osnovice plaće izračunava mirovina), a osim toga, želi se ujednačiti obrazovni sektor sa zdravstvenim sektorom i drugima u državnoj službi.
Dublji problemi
Svakako je učiteljsko zanimanje među najstresnijima (što pokazuju relevantna istraživanja u SAD-u o najstresnijim zanimanjima gdje je učiteljstvo na 4. mjestu najstresnijih) i nedvojbeno da više od 90 posto zaposlenih u prosvjeti ima višu ili visoku stručnu spremu (poneki nestručni predavači, dio administracije i tehničko osoblje čini ovih 10 posto). Ako je tolika visoka stopa visokoobrazovanih u nekom sektoru, za očekivati je da imaju i veću plaću od prosječne hrvatske plaće. Međutim, nije tako jer je prosječna hrvatska plaća gotovo jednaka prosječnoj plaći obrazovnog djelatnika. Dapače, prosječna hrvatska plaća iznosi 5810 kuna, a prosječna plaća obrazovnog djelatnika 5508 kuna. Stoga je sigurno opravdano tražiti veću plaću. No, u svakoj rečenici postoji ali.
Zemlja pred bankrotom
Republika Hrvatska je prema svim svjetskim ekonomskim rejtinzima zemlja pred bankrotom. Neizvjesna je financijska budućnost naše prezadužene zemlje pa zato nije realno očekivati ostvarenje ovog zahtjeva. Štoviše, Hrvatska zbog različitih kredita i dugova nema proračunski suficit i svake sekunde hrvatski građanin postaje zadužen za novih 450 kuna. A prosvjetari želi povećanje od 4 posto što je 200 do 250 kuna mjesečno u vremenu kad postajemo sve dužniji. Trebalo bi napraviti sustav povećanja plaća koji će biti održiv i realan te krenuti s minimalnim povećanjima koje bi u budućnosti dala značajnu razliku jer prosvjetni djelatnici zaslužuju znatno više od neznatno veće prosječne plaće.
Međutim, zahtjevi štrajkaša ne bi trebali imati veze isključivo s osobnim dohotkom pojedinog djelatnika. Može se postaviti razumno pitanje: zašto nije objedinjeno više zahtjeva? Svi sudionici obrazovnog sustava od ravnatelja do tehničkog osoblja te učenici i roditelji vrlo brzo bi nabrojali desetak problema s kojima se svakodnevno suočavaju. Ali prosvjed je započeo isključivo zbog plaća. Znači li to da će prosvjed prestati kad se plaće povećaju? Hoće li drugi brojni problemi nestati tog trenutka? Imaju li nastavnici pravo tražiti rješenje tih drugih problema? Odgovor iz resornog ministarstva mogao bi biti: Zašto ste šutjeli? Zašto se niste javili na vrijeme?
Minimalni uvjeti
Jedan od većih problema su materijalni uvjeti. Svjedoci smo da brojne škole ne ispunjavaju ni minimalne uvjete (npr. radi se u tri smjene, škole prokišnjavaju ili su krovovi, stari prozori i drugi dijelovi stari i opasni za djecu), a većina nema optimalne uvjete (kako govoriti o suvremenoj nastavi ako nastavnik nema na raspolaganju projektor i laptop pa njegova prezentacija i animacija kao i korištenje informacijsko-komunikacijske tehnologije ostaju neiskorišteni, primjetan je nedostatak bilo kakve opreme iz informatike ili kemije, fizike, biologije, zastarjele karte iz povijesti i geografije itd.) pa se uistinu nastava katkad svodi samo na model ploče i krede. Najavljeni e-dnevnici u pojedinim školama ne mogu profunkcionirati jer nema laptopa, tableta ili računala u svakoj učionici kao ni internetske veze. Prestanak rada nije pokrenut zbog ovih razloga.
Nastavnici se često opravdano žale na golemu količinu administracije. Ponekad se našalim kako su moje ocjene toliko vrijedne da moraju biti maksimalno zaštićene pa će preživjeti i nuklearni napad, jer je svaka zaključna ocjena pet puta upisana (imenik, izvješće, svjedodžba, eMatica i matična knjiga). Često suvišno ponavljanje istih podataka, ispunjavanje stotina sličnih ili istih obrazaca koje u suštini ničemu ne služe opterećuju nastavnikovo vrijeme i onemogućuju kreativan rad. Obustava rada nije nastala zbog prosvjeda protiv količine administrativnih poslova.
U zbornicama se nerijetko čuju negativni komentari o ovom ili onom pravilniku, poslovniku ili prijedlogu zakona. Dapače, često su to konstruktivni i opravdani komentari i prijedlozi. Nikad se nije pokrenuo štrajk protiv nekog pravilnika, odluka ili zakonskog akta iako su ti dokumenti oblikovali svakodnevicu prosvjetnih djelatnika.
Zašto nikad nismo štrajkali protiv netransparentnog, političkog zapošljavanja u školstvu? Od građana očekujemo solidarnost, a jesmo li je mi pokazali kad su roditeljima nametnuti novi udžbenici, koji su zapravo bili samo ušminkane verzije starih?
Transparentniji način zapošljavanja
Zašto ne poraditi na transparentnijem načinu zapošljavanja u sustavu obrazovanja koje će biti utemeljeno na kriterijima (jasno propisati sustav kriterija i bodovanje za dostignuća pa tako svaku djelatnost npr. godine iskustva, uspjehe s djecom, bodovati znanstveni i stručni rad čime ćemo dobiti objektivnu sliku o kandidatu za radno mjesto) i neovisno o političkoj volji? Zašto ne poraditi na smanjenju broja učenika u razredu pa da ih u razredu ne bude više od 20?
Time bismo riješili više problema odjednom: a) manji broj učenika omogućio bi nastavniku osobniji pristup školarcu i kvalitetniji rad s njim, b) izvjesno je da manji broj učenika daje bolju disciplinu, c) mogu se češće i efektivnije koristiti drugi oblici rada npr. grupni rad, d) sukladno smanjenom broju djecu i depopulaciji očuvat ćemo radna mjesta (nije isto hoće li biti dva razreda po 28 učenika ili tri razreda po 18 ili 19 učenika) i manje će nastavnika biti primorano raditi na pola satnice ili na više škola što dodatno pridonosi stresu i smanjuje kvalitetu nastave, a osim toga, dugoročno se osjeti na radnom stažu i mirovini. Nije pokrenut štrajk zbog ovih stvari.
U obrazovnom sustavu postoje i darovita ili nadarena djeca. Svjesni smo neadekvatnog rada i prepoznavanja takvih učenika. Štoviše, godinama nam takvi biseri propadaju. Ne sjećam se da je pokrenut štrajk s ciljem poboljšanja statusa i izgradnje sustava za takve učenike. Jednako tako, postoje i sjajni nastavnici čiji je višegodišnji trud rezultirao znanjem, kompetencijama i vještinama njihovih učenika, rezultatima s međunarodnih natjecanja i brojnim patentima. Zašto takvi nastavnici nisu nagrađeni većim osobnim dohotkom? Pedagoški gledano, najgora je metoda tzv. uravnilovka. Apsurdno je da obrazovni sustav podržava tu uravnilovku kroz jednakost plaća (naravno da postoje određene razlike, ali one nisu povezane s izvrsnošću). Pogađate: štrajk nije manifestiran zbog ovog problema.
Žrtve psihičkog i fizičkog nasilja
Ponekad su nastavnici žrtve fizičkog i psihičkog nasilja učenika i roditelja. Nažalost, neki su kolege stradali na svom radnom mjestu. Zašto se popravio položaj nastavnika s primjerenom kaznom počinitelja? Zašto se nije potaknuo prosvjed solidarnosti za sve takve kolege (kojih je sve više)?
Sindikalni vođe apeliraju na solidarnost građana u štrajku. No jesu li sindikati pokazali solidarnost? Primjerice, zašto sindikati nisu poveli štrajk kada su otisnuti novi udžbenici prema naputku resornog ministarstva pa su roditelji (ne zaboravimo da su i brojni nastavnici roditelji) morali izdvojiti značajne svote novca za te udžbenike. No, ubrzo je uslijedilo razočaranje. Umjesto novih suvremenijih udžbenika, novootisnuti su primjerci tek neznatno ušminkani stari prethodnici. To je značilo veliki udar na kućni budžet za stvar koju su mogli kupiti povoljnije. Jednako tako, jesmo li krenuli u štrajk da se omogući sustav besplatnog obroka za učenike (posebno one slabijeg materijalnog statusa) ili sustav besplatnog izleta za učenike? Nismo, već smo to manje-više prešutno prihvatili.
Želim napomenuti da je važno da se popravi status prosvjetnog djelatnika kako bi nam obrazovanje bilo što bolje. Svi moji kolege zaslužuju veće plaće jer rade prevažan i preodgovoran posao s iznadprosječnim stupnjem obrazovanja. Međutim, smatram da moramo reagirati i na druge stvari koje čine svakodnevicu škole te se boriti ne samo za 250 kuna više u svom novčaniku nego i za uvjete rada, optimalnu administraciju, transparentniji način odlučivanja, brigu o nadarenoj djeci, sustav pomoći djeci slabijeg materijalnog stanja, primjereno nagrađivanje najboljih nastavnika. Štrajk može biti početna točka da se sjedne za stol ili posljednja točka kad se pregovorima ne uspijeva, ali obustava rada nije jedina točka. Vjerujući u poštenje i razum sindikalnih vođa, nadam se u optimalno rješenje ove situacije. Jednako tako, volio bih da sindikat postane za, a ne samo protiv te da njihove vrijedne ekipe ponude (ili barem više u javnosti prikažu) svoje prijedloge i rješenja pojedinih situacija.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 3. listopada 2015.