Oreškovićev proračun bježi od istina i ne dira interesne transfere koji uništavaju slobodnu ekonomiju
Dubinska analiza smjernica za prvi proračun Vlade Tihomira Oreškovića
“Orešković i njegova Vlada morali bi, već u prvoj godini mandata, uštedjeti oko dvadeset milijardi kuna. Ne bude li političke potpore za hitne rezove, Orešković bi jednostavno morao dati ostavku”, izjavio je početkom godine Nikica Valentić, prvi hrvatski tehnokratski premijer, u velikom intervjuu za Telegram. Valentić je dosta snažno naznačio kako je važnost nove Vlade, zbog okolnosti u kojima je nastala, golema; može biti, kazao je tada, “najbolja ili najgora u povijesti”.
Već u prijedlogu proračuna moraju se iskazati reformatorske namjere, poput smanjenja troška državne uprave, izjavio je tada Valentić i naglasio potencijalne mjere poput fleksibilizacije tržišta rada i mirovinske reforme. Prijedlog smjernica proračuna što su ga proteklog tjedna iznijeli premijer Tihomir Orešković i ministar financija Zdravko Marić ne sadrži ništa od toga.
Nove socijalne naknade i davanja
Rashodi proračuna, prema njihovim smjernicama, zapravo će rasti: predviđene su 2,4 milijarde kuna više nego lani, što se kompenzira planiranim uvećanim prihodima. Objašnjenje ministra financija jest da “porast ukupnih rashoda proizlazi samo zbog rashoda povezanih s iskorištavanjem EU fondova”, kako stoji u dokumentu Ministarstva financija; međutim, odmah zatim spominje se, recimo, 100 milijuna kuna nove socijalne naknade, notornih 1000 eura za svako novo dijete.
Kako je Telegramu relativno nedavno kazao cijenjeni sociolog Paul Stubbs s Ekonomskog instituta, ta populistička mjera ne može imati nikakve konkretne posljedice na iznimno kompleksno pitanje demografije i smanjenja broja stanovnika. Iako 100 milijuna kuna neće upropastiti proračun od 120 milijardi, riječ je o određenom pokazatelju ekonomskog smjera Oreškovićeve Vlade, za koju su nam govorili da će biti prva stručna vlada u povijesti.
Rastu administrativni troškovi Vlade
Recimo, u stavci “Subvencije”, pod koju spadaju proračunska izdvajanja za Hrvatske željeznice, brodogradnju i poljoprivrednike, planira se rast s 6,5 milijardi iz plana za 2015. na 7,3 milijarde u planu za 2016. U sljedećim godinama planira se nastavak tog trenda, na 8 milijardi kuna godišnje. Nema gotovo nikakvih promjena u jednom od najvećih i najneugodnijih proračunskih područja: s budžetom od 41 milijardu kuna, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava ostalo je više-manje na istom kao dosad.
Ulizivanje vladajućima: u posebno začudnom novinskom napisu o proračunu, jedan kolumnist i pop-ekonomist sklon vladajućoj opciji kazao je da su premijer Orešković i ministar financija, citiramo, “rekavši malo rekli jako puno”.
U relativno nebitnom, ali zabavnom dijelu smjernica za koje će se mnogi estradni analitičari ekonomije vjerojatno zakačiti, administrativni troškovi same Vlade porast će za 12 posto, na 187 milijuna kuna, nakon nekoliko mjeseci propagande o suludim troškovima prethodnog kabineta.
Za sada, dakle, javnost nema naznaka da će se u prijedlogu proračuna uistinu nalaziti ozbiljnije mjere ušteda, što uostalom sam Orešković komunicira već nekoliko tjedana (u posebno začudnom novinskom napisu o proračunu, jedan kolumnist i pop-ekonomist sklon vladajućoj opciji kazao je da su premijer Orešković i ministar financija, citiramo, “rekavši malo zapravo rekli jako puno”).
Bijeg Zorana Milanovića od odluka
Deviza Vlade Zorana Milanovića, koju je bivši premijer često i agresivno objašnjavao, jest da Hrvatska mora bježati od ozbiljnijih rezova. Logika toga bila je otpor popularnoj ideji štednje, za koju je Milanović smatrao da je kriva za grčki kolaps; umjesto toga, Branko Grčić i Boris Lalovac propagirali su politiku blagih promjena, usklađivanja, optimiziranja i čekanja.
Značajnije mjere poput monetizacije autocesta ta Vlada nije uspjela iskomunicirati ni provesti, a rast BDP-a ipak se najviše oslanjao na globalne trendove i prirodni rast hrvatskog turizma, što se očekuje i ove godine (ako je BDP u zadnjem kvartalu rastao manje od očekivanog).
U jednom od svojih najboljih poteza, američki predsjednik Bill Clinton, tijekom čije je administracije stvoreno oko 20 milijuna novih radnih mjesta, 1996. godine je potpisao zakon o dubinskoj reformi socijalne pomoći. “Ukinimo socijalnu pomoć kakvu poznajemo”, bio je Clintonov ključni slogan na predsjedničkim izborima te godine, a riječ je o inovativnom paketu mjera što ga je Clinton proveo s republikancima, budući da je među demokratima došlo do otpora.
Clintonov povijesni uspjeh
Reforma socijalne pomoći iz 1996. naložila je da socijalna pomoć više neće biti bunar za ispomoć bez perspektive, nego ciljani programi koji ljude vraćaju u život, na radno mjesto i u konkurentnu poziciju unutar društva. Povećala su se davanja, recimo, za transport do radnog mjesta i za čuvanje djece samohranih majki koje se žele zaposliti, kao i sve vrste dodatne edukacije, ali su također uvedeni krajnje rigorozni uvjeti koji su nalagali aktivno traženje posla.
Ključni problem hrvatskih proračuna jest sve nepošteniji transfer novca za zadovoljavanje partikularnih interesa; subvencioniranje odavno propalih industrijskih grana iz populističkih i nostalgičnih razloga; model socijalne pomoći koji kupuje što je moguće više glasača, a ne štiti najsiromašnije; sustav propisa i regulacija za privatni sektor, koji na životu održava neefikasni državni sektor
Ukratko, država će napraviti sve da vas osposobi za novi život i kvalitetan posao, a ako netko to ne želi, ostaje bez svih oblika pomoći. Nadareni politički dramaturg Clinton to je proglasio povijesnim dostignućem; rezultati kažu da nije bio daleko od istine.
Hrvatski problem nije samo iznos deficita ili javnog dug; dapače, iznos javnog duga, u postotku BDP-a, trenutačno je na europskom prosjeku i ispod znatno stabilnijih zemalja poput Velike Britanije i Francuske, ali i turbulentnijih ekonomija poput talijanske i španjolske.
Populizam i kupovanje glasova
Ključni problem hrvatskih proračuna unazad posljednjih dvadesetak godina jest sve nepošteniji i netransparentniji transfer novca za zadovoljavanje partikularnih interesa; subvencioniranje odavno propalih industrijskih grana iz populističkih i nostalgičnih razloga; model socijalne pomoći koji kupuje što je moguće više glasača, a ne štiti najsiromašnije; sustav propisa i regulacija za privatni sektor koji na životu održava neefikasni državni sektor, opet u cilju kupovanja glasova; ubijanje liberalizacije u gotovo svakom sektoru, od škola do zdravlja i tako dalje.
Bez reforme poput Clintonove, Hrvatska neće imati ozbiljnije šanse postati otvorena, dinamična ekonomija u kojoj svi mogu brzo napredovati. Njeni zakonodavni i proračunski okviri dizajnirani su tako da štite one koji su se već snašli, a ne one koji žele napraviti novu vrijednost. Umjesto prilično opasnih lustracijskih planova, svoj izraženi antikomunizam nova bi vlast mogla znatno bolje ostvariti na ekonomskom planu.
No, to bi značilo suočavanje s nekoliko neugodnih istina.
Redakcijski komentar. Objavljeno u tiskanom izdanju 27. veljače 2015.