Različiti su razlozi, često i posve individualne prirode, zbog kojih ljude privlače neliberalne ideje. Karen Stenner, australska znanstvenica koja se specijalizirala za političku psihologiju, sugerira da trećina ljudi ima svojevrsnu “autoritarnu predispoziciju”. Umjesto kompleksnosti i pluralizma preferiraju homogenost i jednostavan ustroj. Prije nego set ideja, to je stanje uma, ponekad i nasljedno, čini se.
‘Sumrak demokracije: zavodljivi zov autoritarnosti’
Usponom autoritarnih tendencija posljednjih se godina bave mnogi, a među istaknutijim svakako je Anne Applebaum, američka novinarka i povjesničarka, dobitnica Pulitzerove nagrade, stručnjakinja za međunarodnu politiku koja je još prije petnaestak godina upozoravala na antidemokratsko lice Vladimira Putina, a poslije je među prvima ukazivala na Trumpove ruske simpatije.
U svojoj posljednjoj knjizi, Sumraku demokracije, Applebaum se bavi ljudima koji su u recentnom autoritarnom boomu pronašli svoj poziv, a često i lukrativne sinekure. Riječ je dakle o različitim intelektualcima, političarima i majstorima propagande. Ona o njima, u to nema dvojbe, može jako puno reći. Prije slabljenja neokonzervativizma, kojim je i sama bila formirana, i prije nego ih je zavodljivi zov autoritarnosti odveo na drugu stranu političkog spektra, neke je među njima smatrala bliskim prijateljima.
Anne Applebaum intelektualno je sazrijevala na Yaleu, LSE-u i Oxfordu u posljednjem desetljeću hladnog rata. Još kao studentica, 1985. godine provela je ljeto u Sankt Peterburgu, a već tri godine kasnije seli se u Varšavu. Kad je iduće godine padao Berlinski zid, sjeda u automobil, vozi se u Njemačku i s mjesta događaja izvještava o razvoju situacije. U automobilu je bio i njezin budući suprug, Radosław Sikorski, također oxfordski đak, danas ugledni politički analitičar, zastupnik u Europskom parlamentu i bivši ministar vanjskih poslova u vladi premijera Donalda Tuska.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ulazak na Putinovu listu neprijatelja Rusije
Tijekom sljedećeg desetljeća Applebaum živi u Londonu gdje radi za The Economist, The Spectator i Evening Standard. Početkom novog milenija seli se u Washington, ali nakon nekoliko godina ponovno je u Europi. Za The Washington Post pisala je kolumnu punih sedamnaest godina prije nego se, krajem 2019. godine, priključila redakciji The Atlantica. U međuvremenu je predavala na brojnim europskim i američkim sveučilištima. Pokretačica je i suradnica više platformi koje se bave analizom suvremenih demokracija i fenomenima poput propagande u 21. stoljeću.
Mnogi je, međutim, znaju ponajprije kao autoricu sjajnih knjiga povijesne tematike. Još 1994. godine javila se knjigom Between East and West, svojevrsnim putopisom koji dokumentira uspon novih nacionalizama na razvalinama Sovjetskog Saveza, no njezin snažniji proboj stiže s opsežnom knjigom o povijesti sovjetskih logora (Gulag: A History), za koju će 2004. godine, između ostalih, dobiti i Pulitzerovu nagradu. Sljedeći naslovi, Iron Curtain: The Crushing of Eastern Europe (2012) i Red Famine: Stalin’s War on Ukraine (2017), također nailaze na veoma dobru recepciju.
S obzirom na to da je već godinama žestoka kritičarka Putina i ruske agresije u Ukrajini – još iz vremena prije nego je ona prerasla u potpuno otvoreni rat – pomalo čudi da je tek prošlog mjeseca završila na najnovijoj listi američkih građana kojima je “zbog rusofobne kampanje i podrške režima u Kijevu” zabranjen ulazak u Rusiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poljski radikalni zaokret udesno
U Sumraku demokracije Applebaum se Rusijom bavi tek posredno. Zanimaju je režimi u kojima autokratske snage jačaju – u Putinovoj Rusiji, kako sada stvari stoje, one su već pobijedile. Kreće s Poljskom, zemljom svoga supruga gdje će i sama, tamo još 2013. godine, dobiti svoje drugo državljanstvo. Tu leži prva od njezinih priča o izgubljenim prijateljima. Opisuje svoju novogodišnju zabavu 1999. godine, organiziranu u jednom poljskom selu, gdje se okupljaju ponajprije antikomunisti, uglavnom umjereni konzervativci i liberali, ljudi koji su vjerovali u demokraciju, vladavinu prava i prozapadnu orijentaciju zemlje. U međuvremenu, neki među njima potpuno su napustili te pozicije.
“Gotovo dva desetljeća kasnije, sada bih prešla na drugu stranu ulice da izbjegnem neke od ljudi koji su kod mene slavili Novu godinu. S druge strane, oni ne samo da bi odbili ući u moju kuću, nego bi im bilo neugodno priznati da su u njoj ikada bili. Zapravo, polovica ljudi s te zabave više ne bi razgovarala s drugom polovicom. Razilaženje je političko, a ne osobno.”
Oni su sada simpatizeri i članovi Prava i pravde (PiS), nacionalističke stranke koja je od 2015. godine, od kada je na vlasti, učinila dodatan, radikalan zaokret udesno, pa mnoge njihove mjere sadrže autoritarne elemente. Krenulo je s kršenjem ustava i petljanjem po djelovanju Ustavnog suda, što im je, između ostaloga, nekoliko godina kasnije omogućilo provođenje kontroverznog Zakona o pobačaju koji je izvukao na ulice stotine tisuća Poljakinja i Poljaka te izazvao osude diljem Europe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uslijedio je udar na upravljačka mjesta: državnu radioteleviziju, institucije i tvrtke, kao i na kulturni sektor i vojsku. Sposobni su redom zamjenjivani podobnima, a tamo gdje to bilo potrebno, i onima koji su bili spremni otvoreno vršiti režimsku propagandu, neovisno o tom koliko su opskurne bile njihove ranije karijere. Nakon par desetljeća pomaka u poljsko-židovskim odnosima, Poljska je vlada usvojila problematični zakon kojim je ograničila javnu raspravu o holokaustu (pod pritiskom međunarodne zajednice taj je zakon djelomično ublažen). Crkveno-državna koalicija otvorila je i propagandnu kampanju protiv LGBT+ zajednice: državna televizija emitirala je homofobne emisije, a krakovski nadbiskup držao je propovijedi o “kugi duginih boja”.
Autoritarni režimi hrane se teorijama zavjere
Preokupacije mađarskog autokrata Viktora Orbána i njegove stranke Fidesz nisu puno drugačije, iako dolaze sa svojim varijacijama. Za razliku od Velikih laži kakvima su se koristili totalitarni režimi 20. stoljeća, a koje su zahtijevale totalnu kontrolu nad društvom, suvremeni autokrati koriste se onim što je povjesničar Timothy Snyder prozvao Osrednjim lažima. Teorije zavjere dobar su primjer takve laži, objašnjava Applebaum. U Mađarskoj – ali ne samo tamo – jedna od glavnih vladinih teorija zavjere izgrađena je oko milijardera Georgea Soroša koji navodno želi uništiti Mađarsku, odnosno Europu, uvođenjem milijuna imigranata, tamnoputih muslimana koji će zamijeniti bijele kršćane.
U Poljskoj posljednjih godina središnja je zavjera povezana uz pad državnog zrakoplova kod ruskog grada Smolenska 2010. godine, kad je uz predsjednika Lecha Kaczyńskog poginulo još 95 osoba, većinom političara i raznih uglednika. Crna kutija pokazala je da je pilot pod pritiskom Kaczyńskog i njegovih suradnika pokušao sletjeti na šumsku pistu zavijenu maglom, međutim, zahvatio je pritom vrhove stabala i situacija je završila tragično. Njegov brat blizanac, nitko drugi nego vodeći čovjek današnjeg Prava i pravde, Jarosław Kaczyński, sljedećih je godina za nesreću okrivljavao tadašnju vladu, medije, razne političke protivnike i Ruse, ovisno o situaciji. Tako je prilično efikasno zamutio političke vode i mobilizirao građane u smjeru ideje da se nikome osim njegovoj stranci ne može vjerovati. Svi koji su pomogli u održavanju i širenju takve propagande, naravno, bili su za to veoma dobro nagrađeni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naravno, mnogi drugi imali su i imaju svoje teorije zavjere i brojne sljedbenike koji će ih, ne nužno samo iz oportunističkih razloga, slijepo širiti. Uspjeh Donalda Trumpa pokazuje da ni neke od najstarijih svjetskih demokracija nisu otporne na njih. Zapravo, iz njih su i proizašli ponajveći majstora zanata. Jedan od njih je John O’Sullivan, čovjek koji je ranije pisao govore za Margaret Thatcher, a koji zadnjih godina radi za institut Dunav, think tank zadužen za kreiranje povoljnog imidža mađarske vlade. Obilno financiran novcem sumnjivog podrijetla, O’Sullivan bez imalo srama nastavlja braniti Viktora Orbána, piše autorica.
Nostalgija za ‘dobrim starima vremenima’
Još jedan njezin raniji poznanik predstavlja dobar primjer čovjeka koji veoma vješto manipulira istinom u političke svrhe. Riječ je o Borisu Johnsonu, odnedavno bivšem engleskom premijeru koji je nakon kratkotrajnog povlačenja veoma brzo pokušati vratiti ovu atraktivnu stolicu. Ovaj put ipak mu nije pošlo za rukom, neki drugi put možda bi moglo. Još kao novinar Johnson je uživao u izmišljanju priča i senzacionalističkim naslovima u pozadini kojih je nerijetko bilo oponiranje politikama Europske unije (iako je sam bio sin EU birokrata, dijelom odgajan i u Bruxellesu). Kad je bio mlađi, londonski Times otpustio ga je zbog izmišljanja citata, a u ranijoj fazi političke karijere dobio je i otkaz zbog opetovanog javnog laganja.
Sve mu je to međutim bilo korisno u promoviranju Brexita, na način koji je mnogo toga dijelio s poznatim euroskeptikom Nigelom Farageom. Nositelji britanske kampanje za izlazak iz EU, u mnogočemu utemeljene na lažima i manipulacijama, inspiraciju i metode potražile su u propagandi Sovjetskog Saveza. Rekao je to nitko drugi nego Dominic Cummings, politički strateg koji je bio na čelu stožera Vote Out, kasnije glavni savjetnik Borisa Johnsona u njegovu premijerskom mandatu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dio nezadovoljstva britanskih elita, argumentira Applebaum, leži u frustracijama i nostalgiji za “dobrim starim” kolonijalnim vremenima, kad je zemlja imala znatno veću ulogu u svijetu. Autorica ovdje nudi zanimljivu distinkciju ruske književnice i umjetnice Svetlane Boym. Ona u knjizi Budućnost nostalgije razlikuje dva tipa nostalgije. Prva je “refleksivna nostalgija emigranata ili esteta” i označava neku vrstu čežnje za prošlim vremenima; to je pasivna nostalgija koja ne podrazumijeva nekakav politički projekt.
Nostalgija obnavljanja s teorijama zavjere
Čini mi se da bi u nekoj mjeri ovdje mogli svrstati i samu Anne Applebaum: barem tako ponekad zvuči kad govori o vremenu Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, kad su umjereni konzervativci i liberali vjerovali u određene temeljne ideale i imali zajedničkog neprijatelja – komunizam. Iz sadašnje perspektive, ponekad joj se čini da je mnoge među antikomunizam jedino i povezivao.
Drugu vrstu predstavljaju takozvani “nostalgičari obnavljači”, ljudi koji stoje iza stvaranja mitova i izgradnje spomenika, arhitekti nacionalističkih političkih projekata. Applebaum o tom navodi sljedeće:
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Nije nimalo slučajno da nostalgija obnavljanja često ide ruku pod ruku s teorijama zavjere, osrednjim lažima. Ne mora to biti ništa grubo ili ludo kao teorija zavjere u Smolensku ili ona o Sorošu; ona češće otkriva žrtvene jarce nego razvija sveobuhvatnu alternativnu stvarnost. U najmanju ruku one nude objašnjenje: nacija više nije velika jer nas je netko napao, podrovao nas i isisao nam snagu. Netko – imigranti, stranci, elite, ili naravno EU – promijenio je tijek povijesti i sveo našu državu na sjenu onoga što je nekada bila.”
Ta vrsta kulturnog očaja, kako to tumači autorica, kod dijela britanskih torijevaca javila se možda već nakon poraza komunizma. Političari koji su uslijedili nisu se mogli usporediti sa Željeznom Lady. Sličnu priču moguće je pronaći u autoričinoj prvoj domovini, Sjedinjenim Američkim Državama. Ideja američke posebnosti, s korijenima koji sežu još u vrijeme Očeva osnivača, u posljednje vrijeme više nije samo metom ljevice, navodi Applebaum.
“Dok je ljevica krivce našla u destruktivnim silama kapitalizma, moći rasizma i američkoj vojnoj prisutnosti u inozemstvu, kršćanska desnica razočarala se u ono što doživljava kao moralnu izopačenost, dekadenciju, miješanje rasa i iznad svega nepovratnu sekularizaciju moderne Amerike.”
Trump unosi nove elemente u staru priču
Suvremeni američki pesimizam desnice, sugerira autorica, formiran je u dodiru s revolucionarnim idejama ljevice, a kod jednog dijela i s iluzijama o navodno etnički jedinstvenoj i kršćanskoj Rusiji. Iako zasigurno ne dijeli ignoranciju mnogih desničara o stanju u suvremenoj Rusiji, prilično opasni Steve Bannon izuzetno cijeni Lenjinov napad na državu i njezine institucije (pa se javno nazivao i Lenjinistom); s druge strane, Donald Trump, njegov politički učenik (manje sklon iščitavanju marksističke literature), rijetko je uspijevao sakriti oduševljenje za Putina.
“Sam Trump unio je nove elemente u staru priču. Vjerovanju u neumitne temeljite društvene promjene krajnje desnice i revolucionarnom nihilizmu krajnje ljevice, on je dodao duboki cinizam nekoga tko je proveo godine baveći se nedoličnim poslovima širom svijeta. Trump ne zna ništa o američkoj priči i zato ne može ni vjerovati u nju. On ne razumije privrženost stavovima osnivača država, pa ga oni ne mogu nadahnuti. Kako on ne vjeruje da je američka demokracija dobra, ne zanima ga Amerika koja nastoji biti uzor drugim državama (…) Jedinstvo te Amerike stvaraju bijela put, određeno shvaćanje kršćanstva i vezanost za zemlju koju treba okružiti i braniti zidom.”
Ovdje se veoma dobro vidi razočarani glas bivše republikanke. Otprilike do 2008. godine, kad je John McCain bio predsjednički kandidat, a Sarah Palin potencijalna potpredsjednica, Applebaum se smatrala dijelom konzervativne scene i glasala je za Republikansku stranku. Do vremena Donalda Trumpa – kojemu je McCain, za razliku od Palin, uskratio svoju podršku – shvatila je da je i u Americi izgubila mnogo prijatelja. Senator McCain, koji je ranije održao govor na predstavljanju njezine knjige o Gulagu, bio je samo jedan od njih.
Radikalna desnica teži međusobnom povezivanju
Recentni uspon španjolske nacionalističke stranke Vox, predvođene Santiagom Ascabalom, primjer je međunarodnog utjecaja retorike Donalda Trumpa i američke alt-right scene. Jedna od poruka Voxa glasi: “Učinite Španjolsku ponovno velikom”. Poput Trumpa (i nekih hrvatskih sramotnih političkih promašaja) Vox se u velikoj mjeri oslanja na društvene mreže. Svoj su proboj dijelom ostvarili i zahvaljujući katalonskim i baskijskim separatističkim tendencijama, no nezanemariv dio njihova političkog paketa čine protivljenje istospolnim brakovima (ne i građanskim partnerstvima), feminizmu i migrantima (prije svega muslimanima), te ultimativni populistički mamac, “borba protiv korupcije“, objašnjava autorica.
Segment knjige posvećen Voxu autorica iskorištava i da demonstrira koliko suvremene desnice teže postizanju šire platforme. Viđali smo primjerice i u Europskom parlamentu kako političari drugih zemalja oponiraju europskim sankcijama Viktoru Orbánu zbog sustavnog kršenja neovisnosti mađarskih institucija (između ostaloga), no u posljednje vrijeme u tom pravcu rade se još ozbiljniji iskoraci.
“Dugo odvojeni granicama i poviješću, neki od intelektualaca i ideologa novih pokreta sada su otkrili niz stavova koji ih ujedinjuju – stavova koji lako prelaze granice i lako ih je širiti internetom. Protivljenje imigraciji, osobito muslimanskoj imigraciji, stvarno ili zamišljenoj, jedan je od njih; promicanje religioznog i konzervativnog društva je drugi. Treći je protivljenje EU-u ili međunarodnim tijelima. Ti su stavovi nepovezani – nema razloga da ne budete proeuropski katolik, poput tolikih prije – ali ih oni koji u njih vjeruju guraju zajedno.”
Zabrinjavajući odnos tehnologije i uspona autoritarnosti
Važan su dio slagalice internetske stranice na kojima se promoviraju teorije zavjere, često zajedno s posve uobičajenim, ponekad i lokalnim vijestima. One su odnedavno probile državne i jezične barijere te dijele obrasce, retoriku i metode. O zabrinjavajućem odnosu tehnologije i tiranije pisao je, između ostalih, i Yuval Noah Harari. Autorica također ističe da recentna komunikacijska revolucija – koliko god to možda zvučalo kontraintuitivno – u mnogočemu ne ide u korist demokracije.
Već je dobro poznato kako funkcioniraju algoritmi tehnoloških giganata: ako kliknete na video o imigrantskim nemirima, sljedeća ponuđena opcija sigurno neće biti protuargument. Jednom kad se prepustite njegovoj unutarnjoj logici, internet će vam teško donijeti novu ideju ili svježu perspektivu. Dominantne društvene mreže smanjuju mogućnost jedinstvenog razgovora na državnoj razini i donose izazove na koje zasad nemamo odgovor. “Ljudi su oduvijek imali različita mišljenja. Sada imaju različite činjenice.”
U takvom okruženju, relativno nevažan skup UN-a, pokazuje autorica, besramnim nagađanjem veoma brzo može prerasti u kakvo mjesto gdje se odlučuje o sudbini svijeta, što se onda masovno dijeli društvenim mrežama i internetskim stranicama. Tako je nedavno požar u katedrali Notre Dame postao povod za međunarodno dijeljenje “dokaza” o islamističkoj uroti protiv Europe. Voxov vođa Abascal bio je jedan od onih koji je dijelio takve memeove.
Motivacija ‘autoritarne elite’ prilično je raznolika
Međutim, kako je autorica uživo svjedočila, ovo se približavanje ostvaruje i na nešto višoj političkoj razini. Tako se u zimu 2020. godine našla na velikom skupu u Rimu gdje su se u raznolikoj međunarodnoj ekipi pronašli primjerice Marion Maréchal, nećakinja francuske radikalne desničarke Marine Le Pen, i mađarski premijer Viktor Orbán, koji je nastupio posljednji, kao zvijezda čitavog okupljanja. U ime instituta Dunav, skup je organizirao bivši engleski tačerijanac, već spomenuti John O’Sullivan.
Jedna knjiga ne može ni približno odgovoriti na sva pitanja koja bi mogli postaviti o krizi demokracije. Applebaum to ovdje svakako ni ne pokušava. Prije svega, zanimaju je ljudi poput O’Sullivana, pripadnici onoga što smatra “autoritarnom elitom”, o kojima je još 1927. godine u svojoj knjizi o “izdaji intelektualaca” pisao i francuski esejist Julien Benda. No dok je spomenuti Francuz bio prilično van dodira sa svojom epohom, Anne Applebaum to definitivno nije – bez obzira na povremene proplamsaje nostalgije.
Naravno, ne bježi ona pritom ni od elemenata autoritarnosti i na ljevici – naposljetku, potpisala je poznato pismo koje načelno upozorava i na ograničavanje slobode govora i probleme kulture otkazivanja – no stvarnu političku moć prepoznaje samo u desnim pokretima, specifičnim desnim pokretima koji malo toga dijele s vrijednostima ranijih britanskih torijevaca, američkih republikanaca, njemačkih demokršćana ili francuskih degolista, skupinama koje su funkcionirale i razmišljale u okvirima reprezentativne demokracije i njezinih vrijednosti, tvrdi autorica. Motivacija je predvodnika nove desnice, kao što smo vidjeli, prilično raznolika.
Sve je još uvijek neizvjesno, kraj povijesti je iluzija
“Neki su istinski motivirani istim strahovima, istom ljutnjom i istom dubokom čežnjom za jedinstvom koja motivira njihove čitatelje i sljedbenike. Neki su postali radikalni nakon žestokih sukoba s kulturnom ljevicom, ili ih je odbila slabost liberala iz centra. Neki su cinični s ciljem, usvajajući radikalan ili autoritaran jezik jer će tako postati moćni ili slavni. Neki su apokaliptični, uvjereni da su njihova društva neuspješna i trebaju biti rekonstruirana, bez obzira na to kako. Neki su duboko religiozni. Neki uživaju u neredu, ili ga žele izazvati, kao uvod u uspostavljanje novog poretka. Svi oni žele redefinirati svoje države, iznova pisati društvene ugovore i ponekad mijenjati pravila demokracije, kako nikada ne bi izgubili vlast.”
U posljednjem poglavlju, u izvorniku nazvanom The Unending of History – što je nesumnjivo odgovor na Fukuyaminu tezu s kojom smo otvorili ovaj tekst – Applebaum snažno naglašava da pobjeda liberalne demokracije nije apsolutna ni konačna. I uistinu, ako pogledamo strukture dugog trajanja, uz pojedine specifične iznimke, posve je očigledno da se radi o recentnom fenomenu; čovječanstvo se još uvijek navikava na demokraciju.
Sve je još uvijek neizvjesno, kao što je oduvijek bilo. Putem ćemo izgubiti neke prijatelje, kao što smo ih oduvijek gubili. Demokracija je strašno fragilna, zahtijeva konstantan rad i trud; ona je svakodnevna borba. Atavizmi autoritarnosti uvijek su iznova spremni probiti na površinu. Nema lakih i jednostavnih rješenja, nikad ih i nije bilo. To su možda i najvažnije poruke ove knjige. Svakako je preporučamo.
Lažovi, trovači i majstori propagande doveli su do booma autoritarne desnice. Može li demokracija uzvratiti udarac?
Knjiga poznate novinarke i povjesničarke Anne Applebaum dokumentira rast desnog populizma
Dugo odvojeni granicama i poviješću, neki od intelektualaca i ideologa novih pokreta sada su otkrili niz stavova koji ih ujedinjuju – stavova koji lako prelaze granice i lako ih je širiti internetom. Protivljenje imigraciji, osobito muslimanskoj imigraciji, stvarno ili zamišljenoj, jedan je od njih; promicanje religioznog i konzervativnog društva je drugi. Treći je protivljenje EU-u ili međunarodnim tijelima. Ti su stavovi nepovezani – nema razloga da ne budete proeuropski katolik, poput tolikih prije – ali ih oni koji u njih vjeruju guraju zajedno
Trideset godina nakon što je Francis Fukuyama proglasio kraj povijesti i pobjedu liberalne demokracije – što je teza koju je i sam relativno brzo revidirao – demokracija je diljem svijeta u ozbiljnoj krizi. Autokratske kiše već godinama obilato zalijevaju i sa svakom sljedećom, čini se, nikne po koja nova potencijalno diktatorska glava.
Kako pokazuju slučajevi Trump i Bolsonaro, čak i kad su poražene, takve glave nastavljaju trovati društva u kojima su iznikle. Oni i njima slični dobro znaju da njihova relevantnost ovisi o industrijskoj proizvodnji straha i laži: onog trenutka kad se mašinerija zaustavi, svi oni društveni krampusi o kojima su toliko pričali odjednom postaju manje strašni. Zato je bitno da se stroj nikad ne zaustavi, nikad potpuno. S usponom interneta i društvenih mreža to je postalo puno lakše. Jednom pažljivo fabricirane, laži tu nastavljaju živjeti svojim životom.
Različiti su razlozi, često i posve individualne prirode, zbog kojih ljude privlače neliberalne ideje. Karen Stenner, australska znanstvenica koja se specijalizirala za političku psihologiju, sugerira da trećina ljudi ima svojevrsnu “autoritarnu predispoziciju”. Umjesto kompleksnosti i pluralizma preferiraju homogenost i jednostavan ustroj. Prije nego set ideja, to je stanje uma, ponekad i nasljedno, čini se.
‘Sumrak demokracije: zavodljivi zov autoritarnosti’
Usponom autoritarnih tendencija posljednjih se godina bave mnogi, a među istaknutijim svakako je Anne Applebaum, američka novinarka i povjesničarka, dobitnica Pulitzerove nagrade, stručnjakinja za međunarodnu politiku koja je još prije petnaestak godina upozoravala na antidemokratsko lice Vladimira Putina, a poslije je među prvima ukazivala na Trumpove ruske simpatije.
U svojoj posljednjoj knjizi, Sumraku demokracije, Applebaum se bavi ljudima koji su u recentnom autoritarnom boomu pronašli svoj poziv, a često i lukrativne sinekure. Riječ je dakle o različitim intelektualcima, političarima i majstorima propagande. Ona o njima, u to nema dvojbe, može jako puno reći. Prije slabljenja neokonzervativizma, kojim je i sama bila formirana, i prije nego ih je zavodljivi zov autoritarnosti odveo na drugu stranu političkog spektra, neke je među njima smatrala bliskim prijateljima.
Anne Applebaum intelektualno je sazrijevala na Yaleu, LSE-u i Oxfordu u posljednjem desetljeću hladnog rata. Još kao studentica, 1985. godine provela je ljeto u Sankt Peterburgu, a već tri godine kasnije seli se u Varšavu. Kad je iduće godine padao Berlinski zid, sjeda u automobil, vozi se u Njemačku i s mjesta događaja izvještava o razvoju situacije. U automobilu je bio i njezin budući suprug, Radosław Sikorski, također oxfordski đak, danas ugledni politički analitičar, zastupnik u Europskom parlamentu i bivši ministar vanjskih poslova u vladi premijera Donalda Tuska.
Ulazak na Putinovu listu neprijatelja Rusije
Tijekom sljedećeg desetljeća Applebaum živi u Londonu gdje radi za The Economist, The Spectator i Evening Standard. Početkom novog milenija seli se u Washington, ali nakon nekoliko godina ponovno je u Europi. Za The Washington Post pisala je kolumnu punih sedamnaest godina prije nego se, krajem 2019. godine, priključila redakciji The Atlantica. U međuvremenu je predavala na brojnim europskim i američkim sveučilištima. Pokretačica je i suradnica više platformi koje se bave analizom suvremenih demokracija i fenomenima poput propagande u 21. stoljeću.
Mnogi je, međutim, znaju ponajprije kao autoricu sjajnih knjiga povijesne tematike. Još 1994. godine javila se knjigom Between East and West, svojevrsnim putopisom koji dokumentira uspon novih nacionalizama na razvalinama Sovjetskog Saveza, no njezin snažniji proboj stiže s opsežnom knjigom o povijesti sovjetskih logora (Gulag: A History), za koju će 2004. godine, između ostalih, dobiti i Pulitzerovu nagradu. Sljedeći naslovi, Iron Curtain: The Crushing of Eastern Europe (2012) i Red Famine: Stalin’s War on Ukraine (2017), također nailaze na veoma dobru recepciju.
S obzirom na to da je već godinama žestoka kritičarka Putina i ruske agresije u Ukrajini – još iz vremena prije nego je ona prerasla u potpuno otvoreni rat – pomalo čudi da je tek prošlog mjeseca završila na najnovijoj listi američkih građana kojima je “zbog rusofobne kampanje i podrške režima u Kijevu” zabranjen ulazak u Rusiju.
Poljski radikalni zaokret udesno
U Sumraku demokracije Applebaum se Rusijom bavi tek posredno. Zanimaju je režimi u kojima autokratske snage jačaju – u Putinovoj Rusiji, kako sada stvari stoje, one su već pobijedile. Kreće s Poljskom, zemljom svoga supruga gdje će i sama, tamo još 2013. godine, dobiti svoje drugo državljanstvo. Tu leži prva od njezinih priča o izgubljenim prijateljima. Opisuje svoju novogodišnju zabavu 1999. godine, organiziranu u jednom poljskom selu, gdje se okupljaju ponajprije antikomunisti, uglavnom umjereni konzervativci i liberali, ljudi koji su vjerovali u demokraciju, vladavinu prava i prozapadnu orijentaciju zemlje. U međuvremenu, neki među njima potpuno su napustili te pozicije.
“Gotovo dva desetljeća kasnije, sada bih prešla na drugu stranu ulice da izbjegnem neke od ljudi koji su kod mene slavili Novu godinu. S druge strane, oni ne samo da bi odbili ući u moju kuću, nego bi im bilo neugodno priznati da su u njoj ikada bili. Zapravo, polovica ljudi s te zabave više ne bi razgovarala s drugom polovicom. Razilaženje je političko, a ne osobno.”
Oni su sada simpatizeri i članovi Prava i pravde (PiS), nacionalističke stranke koja je od 2015. godine, od kada je na vlasti, učinila dodatan, radikalan zaokret udesno, pa mnoge njihove mjere sadrže autoritarne elemente. Krenulo je s kršenjem ustava i petljanjem po djelovanju Ustavnog suda, što im je, između ostaloga, nekoliko godina kasnije omogućilo provođenje kontroverznog Zakona o pobačaju koji je izvukao na ulice stotine tisuća Poljakinja i Poljaka te izazvao osude diljem Europe.
Uslijedio je udar na upravljačka mjesta: državnu radioteleviziju, institucije i tvrtke, kao i na kulturni sektor i vojsku. Sposobni su redom zamjenjivani podobnima, a tamo gdje to bilo potrebno, i onima koji su bili spremni otvoreno vršiti režimsku propagandu, neovisno o tom koliko su opskurne bile njihove ranije karijere. Nakon par desetljeća pomaka u poljsko-židovskim odnosima, Poljska je vlada usvojila problematični zakon kojim je ograničila javnu raspravu o holokaustu (pod pritiskom međunarodne zajednice taj je zakon djelomično ublažen). Crkveno-državna koalicija otvorila je i propagandnu kampanju protiv LGBT+ zajednice: državna televizija emitirala je homofobne emisije, a krakovski nadbiskup držao je propovijedi o “kugi duginih boja”.
Autoritarni režimi hrane se teorijama zavjere
Preokupacije mađarskog autokrata Viktora Orbána i njegove stranke Fidesz nisu puno drugačije, iako dolaze sa svojim varijacijama. Za razliku od Velikih laži kakvima su se koristili totalitarni režimi 20. stoljeća, a koje su zahtijevale totalnu kontrolu nad društvom, suvremeni autokrati koriste se onim što je povjesničar Timothy Snyder prozvao Osrednjim lažima. Teorije zavjere dobar su primjer takve laži, objašnjava Applebaum. U Mađarskoj – ali ne samo tamo – jedna od glavnih vladinih teorija zavjere izgrađena je oko milijardera Georgea Soroša koji navodno želi uništiti Mađarsku, odnosno Europu, uvođenjem milijuna imigranata, tamnoputih muslimana koji će zamijeniti bijele kršćane.
U Poljskoj posljednjih godina središnja je zavjera povezana uz pad državnog zrakoplova kod ruskog grada Smolenska 2010. godine, kad je uz predsjednika Lecha Kaczyńskog poginulo još 95 osoba, većinom političara i raznih uglednika. Crna kutija pokazala je da je pilot pod pritiskom Kaczyńskog i njegovih suradnika pokušao sletjeti na šumsku pistu zavijenu maglom, međutim, zahvatio je pritom vrhove stabala i situacija je završila tragično. Njegov brat blizanac, nitko drugi nego vodeći čovjek današnjeg Prava i pravde, Jarosław Kaczyński, sljedećih je godina za nesreću okrivljavao tadašnju vladu, medije, razne političke protivnike i Ruse, ovisno o situaciji. Tako je prilično efikasno zamutio političke vode i mobilizirao građane u smjeru ideje da se nikome osim njegovoj stranci ne može vjerovati. Svi koji su pomogli u održavanju i širenju takve propagande, naravno, bili su za to veoma dobro nagrađeni.
Naravno, mnogi drugi imali su i imaju svoje teorije zavjere i brojne sljedbenike koji će ih, ne nužno samo iz oportunističkih razloga, slijepo širiti. Uspjeh Donalda Trumpa pokazuje da ni neke od najstarijih svjetskih demokracija nisu otporne na njih. Zapravo, iz njih su i proizašli ponajveći majstora zanata. Jedan od njih je John O’Sullivan, čovjek koji je ranije pisao govore za Margaret Thatcher, a koji zadnjih godina radi za institut Dunav, think tank zadužen za kreiranje povoljnog imidža mađarske vlade. Obilno financiran novcem sumnjivog podrijetla, O’Sullivan bez imalo srama nastavlja braniti Viktora Orbána, piše autorica.
Nostalgija za ‘dobrim starima vremenima’
Još jedan njezin raniji poznanik predstavlja dobar primjer čovjeka koji veoma vješto manipulira istinom u političke svrhe. Riječ je o Borisu Johnsonu, odnedavno bivšem engleskom premijeru koji je nakon kratkotrajnog povlačenja veoma brzo pokušati vratiti ovu atraktivnu stolicu. Ovaj put ipak mu nije pošlo za rukom, neki drugi put možda bi moglo. Još kao novinar Johnson je uživao u izmišljanju priča i senzacionalističkim naslovima u pozadini kojih je nerijetko bilo oponiranje politikama Europske unije (iako je sam bio sin EU birokrata, dijelom odgajan i u Bruxellesu). Kad je bio mlađi, londonski Times otpustio ga je zbog izmišljanja citata, a u ranijoj fazi političke karijere dobio je i otkaz zbog opetovanog javnog laganja.
Sve mu je to međutim bilo korisno u promoviranju Brexita, na način koji je mnogo toga dijelio s poznatim euroskeptikom Nigelom Farageom. Nositelji britanske kampanje za izlazak iz EU, u mnogočemu utemeljene na lažima i manipulacijama, inspiraciju i metode potražile su u propagandi Sovjetskog Saveza. Rekao je to nitko drugi nego Dominic Cummings, politički strateg koji je bio na čelu stožera Vote Out, kasnije glavni savjetnik Borisa Johnsona u njegovu premijerskom mandatu.
Dio nezadovoljstva britanskih elita, argumentira Applebaum, leži u frustracijama i nostalgiji za “dobrim starim” kolonijalnim vremenima, kad je zemlja imala znatno veću ulogu u svijetu. Autorica ovdje nudi zanimljivu distinkciju ruske književnice i umjetnice Svetlane Boym. Ona u knjizi Budućnost nostalgije razlikuje dva tipa nostalgije. Prva je “refleksivna nostalgija emigranata ili esteta” i označava neku vrstu čežnje za prošlim vremenima; to je pasivna nostalgija koja ne podrazumijeva nekakav politički projekt.
Nostalgija obnavljanja s teorijama zavjere
Čini mi se da bi u nekoj mjeri ovdje mogli svrstati i samu Anne Applebaum: barem tako ponekad zvuči kad govori o vremenu Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, kad su umjereni konzervativci i liberali vjerovali u određene temeljne ideale i imali zajedničkog neprijatelja – komunizam. Iz sadašnje perspektive, ponekad joj se čini da je mnoge među antikomunizam jedino i povezivao.
Drugu vrstu predstavljaju takozvani “nostalgičari obnavljači”, ljudi koji stoje iza stvaranja mitova i izgradnje spomenika, arhitekti nacionalističkih političkih projekata. Applebaum o tom navodi sljedeće:
“Nije nimalo slučajno da nostalgija obnavljanja često ide ruku pod ruku s teorijama zavjere, osrednjim lažima. Ne mora to biti ništa grubo ili ludo kao teorija zavjere u Smolensku ili ona o Sorošu; ona češće otkriva žrtvene jarce nego razvija sveobuhvatnu alternativnu stvarnost. U najmanju ruku one nude objašnjenje: nacija više nije velika jer nas je netko napao, podrovao nas i isisao nam snagu. Netko – imigranti, stranci, elite, ili naravno EU – promijenio je tijek povijesti i sveo našu državu na sjenu onoga što je nekada bila.”
Ta vrsta kulturnog očaja, kako to tumači autorica, kod dijela britanskih torijevaca javila se možda već nakon poraza komunizma. Političari koji su uslijedili nisu se mogli usporediti sa Željeznom Lady. Sličnu priču moguće je pronaći u autoričinoj prvoj domovini, Sjedinjenim Američkim Državama. Ideja američke posebnosti, s korijenima koji sežu još u vrijeme Očeva osnivača, u posljednje vrijeme više nije samo metom ljevice, navodi Applebaum.
“Dok je ljevica krivce našla u destruktivnim silama kapitalizma, moći rasizma i američkoj vojnoj prisutnosti u inozemstvu, kršćanska desnica razočarala se u ono što doživljava kao moralnu izopačenost, dekadenciju, miješanje rasa i iznad svega nepovratnu sekularizaciju moderne Amerike.”
Trump unosi nove elemente u staru priču
Suvremeni američki pesimizam desnice, sugerira autorica, formiran je u dodiru s revolucionarnim idejama ljevice, a kod jednog dijela i s iluzijama o navodno etnički jedinstvenoj i kršćanskoj Rusiji. Iako zasigurno ne dijeli ignoranciju mnogih desničara o stanju u suvremenoj Rusiji, prilično opasni Steve Bannon izuzetno cijeni Lenjinov napad na državu i njezine institucije (pa se javno nazivao i Lenjinistom); s druge strane, Donald Trump, njegov politički učenik (manje sklon iščitavanju marksističke literature), rijetko je uspijevao sakriti oduševljenje za Putina.
“Sam Trump unio je nove elemente u staru priču. Vjerovanju u neumitne temeljite društvene promjene krajnje desnice i revolucionarnom nihilizmu krajnje ljevice, on je dodao duboki cinizam nekoga tko je proveo godine baveći se nedoličnim poslovima širom svijeta. Trump ne zna ništa o američkoj priči i zato ne može ni vjerovati u nju. On ne razumije privrženost stavovima osnivača država, pa ga oni ne mogu nadahnuti. Kako on ne vjeruje da je američka demokracija dobra, ne zanima ga Amerika koja nastoji biti uzor drugim državama (…) Jedinstvo te Amerike stvaraju bijela put, određeno shvaćanje kršćanstva i vezanost za zemlju koju treba okružiti i braniti zidom.”
Ovdje se veoma dobro vidi razočarani glas bivše republikanke. Otprilike do 2008. godine, kad je John McCain bio predsjednički kandidat, a Sarah Palin potencijalna potpredsjednica, Applebaum se smatrala dijelom konzervativne scene i glasala je za Republikansku stranku. Do vremena Donalda Trumpa – kojemu je McCain, za razliku od Palin, uskratio svoju podršku – shvatila je da je i u Americi izgubila mnogo prijatelja. Senator McCain, koji je ranije održao govor na predstavljanju njezine knjige o Gulagu, bio je samo jedan od njih.
Radikalna desnica teži međusobnom povezivanju
Recentni uspon španjolske nacionalističke stranke Vox, predvođene Santiagom Ascabalom, primjer je međunarodnog utjecaja retorike Donalda Trumpa i američke alt-right scene. Jedna od poruka Voxa glasi: “Učinite Španjolsku ponovno velikom”. Poput Trumpa (i nekih hrvatskih sramotnih političkih promašaja) Vox se u velikoj mjeri oslanja na društvene mreže. Svoj su proboj dijelom ostvarili i zahvaljujući katalonskim i baskijskim separatističkim tendencijama, no nezanemariv dio njihova političkog paketa čine protivljenje istospolnim brakovima (ne i građanskim partnerstvima), feminizmu i migrantima (prije svega muslimanima), te ultimativni populistički mamac, “borba protiv korupcije“, objašnjava autorica.
Segment knjige posvećen Voxu autorica iskorištava i da demonstrira koliko suvremene desnice teže postizanju šire platforme. Viđali smo primjerice i u Europskom parlamentu kako političari drugih zemalja oponiraju europskim sankcijama Viktoru Orbánu zbog sustavnog kršenja neovisnosti mađarskih institucija (između ostaloga), no u posljednje vrijeme u tom pravcu rade se još ozbiljniji iskoraci.
“Dugo odvojeni granicama i poviješću, neki od intelektualaca i ideologa novih pokreta sada su otkrili niz stavova koji ih ujedinjuju – stavova koji lako prelaze granice i lako ih je širiti internetom. Protivljenje imigraciji, osobito muslimanskoj imigraciji, stvarno ili zamišljenoj, jedan je od njih; promicanje religioznog i konzervativnog društva je drugi. Treći je protivljenje EU-u ili međunarodnim tijelima. Ti su stavovi nepovezani – nema razloga da ne budete proeuropski katolik, poput tolikih prije – ali ih oni koji u njih vjeruju guraju zajedno.”
Zabrinjavajući odnos tehnologije i uspona autoritarnosti
Važan su dio slagalice internetske stranice na kojima se promoviraju teorije zavjere, često zajedno s posve uobičajenim, ponekad i lokalnim vijestima. One su odnedavno probile državne i jezične barijere te dijele obrasce, retoriku i metode. O zabrinjavajućem odnosu tehnologije i tiranije pisao je, između ostalih, i Yuval Noah Harari. Autorica također ističe da recentna komunikacijska revolucija – koliko god to možda zvučalo kontraintuitivno – u mnogočemu ne ide u korist demokracije.
Već je dobro poznato kako funkcioniraju algoritmi tehnoloških giganata: ako kliknete na video o imigrantskim nemirima, sljedeća ponuđena opcija sigurno neće biti protuargument. Jednom kad se prepustite njegovoj unutarnjoj logici, internet će vam teško donijeti novu ideju ili svježu perspektivu. Dominantne društvene mreže smanjuju mogućnost jedinstvenog razgovora na državnoj razini i donose izazove na koje zasad nemamo odgovor. “Ljudi su oduvijek imali različita mišljenja. Sada imaju različite činjenice.”
U takvom okruženju, relativno nevažan skup UN-a, pokazuje autorica, besramnim nagađanjem veoma brzo može prerasti u kakvo mjesto gdje se odlučuje o sudbini svijeta, što se onda masovno dijeli društvenim mrežama i internetskim stranicama. Tako je nedavno požar u katedrali Notre Dame postao povod za međunarodno dijeljenje “dokaza” o islamističkoj uroti protiv Europe. Voxov vođa Abascal bio je jedan od onih koji je dijelio takve memeove.
Motivacija ‘autoritarne elite’ prilično je raznolika
Međutim, kako je autorica uživo svjedočila, ovo se približavanje ostvaruje i na nešto višoj političkoj razini. Tako se u zimu 2020. godine našla na velikom skupu u Rimu gdje su se u raznolikoj međunarodnoj ekipi pronašli primjerice Marion Maréchal, nećakinja francuske radikalne desničarke Marine Le Pen, i mađarski premijer Viktor Orbán, koji je nastupio posljednji, kao zvijezda čitavog okupljanja. U ime instituta Dunav, skup je organizirao bivši engleski tačerijanac, već spomenuti John O’Sullivan.
Jedna knjiga ne može ni približno odgovoriti na sva pitanja koja bi mogli postaviti o krizi demokracije. Applebaum to ovdje svakako ni ne pokušava. Prije svega, zanimaju je ljudi poput O’Sullivana, pripadnici onoga što smatra “autoritarnom elitom”, o kojima je još 1927. godine u svojoj knjizi o “izdaji intelektualaca” pisao i francuski esejist Julien Benda. No dok je spomenuti Francuz bio prilično van dodira sa svojom epohom, Anne Applebaum to definitivno nije – bez obzira na povremene proplamsaje nostalgije.
Naravno, ne bježi ona pritom ni od elemenata autoritarnosti i na ljevici – naposljetku, potpisala je poznato pismo koje načelno upozorava i na ograničavanje slobode govora i probleme kulture otkazivanja – no stvarnu političku moć prepoznaje samo u desnim pokretima, specifičnim desnim pokretima koji malo toga dijele s vrijednostima ranijih britanskih torijevaca, američkih republikanaca, njemačkih demokršćana ili francuskih degolista, skupinama koje su funkcionirale i razmišljale u okvirima reprezentativne demokracije i njezinih vrijednosti, tvrdi autorica. Motivacija je predvodnika nove desnice, kao što smo vidjeli, prilično raznolika.
Sve je još uvijek neizvjesno, kraj povijesti je iluzija
“Neki su istinski motivirani istim strahovima, istom ljutnjom i istom dubokom čežnjom za jedinstvom koja motivira njihove čitatelje i sljedbenike. Neki su postali radikalni nakon žestokih sukoba s kulturnom ljevicom, ili ih je odbila slabost liberala iz centra. Neki su cinični s ciljem, usvajajući radikalan ili autoritaran jezik jer će tako postati moćni ili slavni. Neki su apokaliptični, uvjereni da su njihova društva neuspješna i trebaju biti rekonstruirana, bez obzira na to kako. Neki su duboko religiozni. Neki uživaju u neredu, ili ga žele izazvati, kao uvod u uspostavljanje novog poretka. Svi oni žele redefinirati svoje države, iznova pisati društvene ugovore i ponekad mijenjati pravila demokracije, kako nikada ne bi izgubili vlast.”
U posljednjem poglavlju, u izvorniku nazvanom The Unending of History – što je nesumnjivo odgovor na Fukuyaminu tezu s kojom smo otvorili ovaj tekst – Applebaum snažno naglašava da pobjeda liberalne demokracije nije apsolutna ni konačna. I uistinu, ako pogledamo strukture dugog trajanja, uz pojedine specifične iznimke, posve je očigledno da se radi o recentnom fenomenu; čovječanstvo se još uvijek navikava na demokraciju.
Sve je još uvijek neizvjesno, kao što je oduvijek bilo. Putem ćemo izgubiti neke prijatelje, kao što smo ih oduvijek gubili. Demokracija je strašno fragilna, zahtijeva konstantan rad i trud; ona je svakodnevna borba. Atavizmi autoritarnosti uvijek su iznova spremni probiti na površinu. Nema lakih i jednostavnih rješenja, nikad ih i nije bilo. To su možda i najvažnije poruke ove knjige. Svakako je preporučamo.