Glavašević detektirao stvarnu pozadinu Zakona o jeziku? 'Rođaci, frendovi, cimeri s faksa i stranački drugovi zaradit će milijune'

Saborski zastupnik Bojan Glavašević, inače lingvist i sociolog, na svom Facebook profilu komentirao je prijedlog zakona. Napisao je kako “ne donosi apsolutno ništa”.

‘Zakon nema kazni’

“Kazni u prijedlogu zakona nema (siguran sam, na ogromno razočaranje nekih), naš jezik neće biti ništa više ili manje zaštićen (od koga ili čega, nije sasvim jasno cijelo ovo vrijeme, ali ok)”, dodao je i ustvrdio da se osniva vijeće koje će biti “jednako relevantno kao i slična vijeća i povjerenstva koje je ova Vlada osnivala zadnjih godina. Dakle – niti najmanje. Tresla se brda, rodio se miš”.

On također ističe zabrinutost zbog obaveze zapošljavanja lektora za hrvatski jezik u javnim tijelima, što bi, smatra, moglo otvoriti prostor za korupciju. “Moram reći da se u svojih desetak godina obnašanja javne dužnosti nisam nagledao mnogo agramatičnih ili nepismenih zakonskih ili podzakonskih akata. Zbilja nisam. A tijela javne vlasti nisu zapošljavala lektore niti koristila lektorske usluge, tako da doista ne mogu reći da mi je jasna racionala ove odredbe”, napisao je.

“Međutim, ono čega se, na moju veliku žalost, jesam nagledao je – korupcija. I zbog toga ne mogu ne biti ciničan dok, čitajući o “vanjskim lektorskim uslugama”, pomišljam na razne rođake, frendove, cimere s faksa i stranačke drugarice i drugove s firmama registriranima za neki oblik jezične djelatnosti, koji će zarađivati milijune na navodnom lektoriranju”, smatra Glavašević.

‘Standard nikome nije materinji jezik’

“Postoje ljudi koji smatraju – i to sasvim ozbiljno – da postoji ‘ispravan’ i ‘neispravan’ način da se neki jezik govori. Postoje ljudi koji bi vas ispravljali kad kažete, na primjer, da televizor ne treba ‘upaliti’, nego ‘uključiti’, jer ‘upaliti’ valjda znači da ćete ga politi benzinom i baciti goruću šibicu na njega, ili da ne trebate koristiti ‘da li’ nego ‘je li’ zato što je ovo prvo – a od toga nema ništa gore, dakako – srpski. Oni bolje od vas znaju kako treba govoriti vaš i naš materinji jezik, i evo, zašto ne bismo to pretvorili u zakon?”, napisao je Glavašević.

Glavašević je naglasio da jezični standard doista postoji s razlogom i nije beskoristan. “Međutim, ključna stvar za razumjeti je ova: standardni jezik nikome – ali baš nikome – nije materinji. Od Dubrovnika do Buzeta, preko Podravine do Iloka – nitko, ali baš nitko nije izvorni govornik standarda, nego svojih govora i narječja. Standard se uči isključivo u školi. A pritom, kada govorimo o narječjima, trebamo reći da bi se, iz (socio)lingvističke perspektive, baš svako od njih moglo nazivati jezikom”, objašnjava.

‘Hrvatski jezik ne treba zaštitu’

“Što ovaj zakon radi? Ukratko, ovaj zakon osniva jedno vijeće koje se treba baviti hrvatskim standardnim jezikom i obvezuje javna tijela da zapošljavaju lektore. Što ovaj zakon NE radi? Ovaj zakon ne štiti hrvatski jezik ni od koga i ni od čega.

Glavašević također kritizira ideju o zaštiti jezika od stranih utjecaja i smatra da je hrvatski jezik već dovoljno živ i zdrav da se sam nosi s promjenama. “Hrvatskom jeziku zaštita ionako ne treba. On je živ i zdrav, i siguran, da sigurniji biti ne može. Od svih ugroza”, kaže Glavašević.