Njegova izjava bila bi točna kada bi se odnosila na ona nalazišta za koja je u proteklih nekoliko godina ugovorena „podjela eksploatacije ugljikovodika“ između države i Ine – radi se o četiri istražna prostora Drava-02, Drava-03, Sjeverozapadna Hrvatska-01 i Dinaridi-14 – ali budući da Ina još uvijek crpi naftu i plin samo iz „starih nalazišta“ za koja plaća simbolične koncesijske naknade, a to se događa upravo zbog načina na koji je privatizirana, izjava bivšega ministra je i više nego cinična.
Javni prijepor Filipovića i Ćorića
Aktualni ministar gospodarstva Davor Filipović pak smatra da postoje „hrvatski plin i nafta“, ali još uvijek ne zna na koji način bi Republika Hrvatska njima trebala upravljati.
Uz javni prijepor bivšega i sadašnjega ministra gospodarstva treba dodati i to da predsjednik Uprave Ine u ostavci Sandor Fasimon u razgovoru za Jutarnji list tvrdi da je Ina prodavala plin po „fiksnim cijenama dogovorenim prije cjenovnoga šoka distributerima i industriji“ jer je „uloga Ine osigurati sigurnu opskrbu hrvatskoga tržišta plinom po pristupačnim cijenama“.
Zarada države od koncesija
U 2020. godini ukupni prihodi državnoga i lokalnih proračuna od koncesijskih naknada za eksploataciju nafte iznosili su 127,89 milijuna kuna, a od naknada za eksploataciju plina 64,69 milijuna kuna.
Ina je u toj godini iz panonskih nalazišta proizvela 3,95 milijuna barela nafte, a kako je prosječna cijena barela „brent“ nafte bila 41,96 dolara, Republika Hrvatska je na ime koncesijskih naknada naplatila manje od 12 % tržišne vrijednosti proizvedene nafte. U istoj godini ukupni koncesijski prihodi od eksploatacije 903,9 milijuna kubnih metara prirodnoga plina iz jadranskoga i panonskoga podzemlja bili su manji od 10 % njegove tržišne vrijednosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska je kasnila 10 godina
Prema godišnjemu izvješću Agencije za ugljikovodike (AZU) za 2020. godinu u Hrvatskoj je te godine bilo deset ugovora o istraživanju i podjeli eksploatacije ugljikovodika, osim gore spomenuta četiri istražna prostora dodijeljena Ini, kanadska tvrtka Vermilion ima ugovore za njih pet te mađarski Aspect i Crodux Derivati za dva istražna polja.
Prvi ugovori potpisani su još 2016. godine kada je na čelu AZU-a bila Barbara Dorić, danas javnosti poznatija kao članica trenutačne Uprave Ine. Ti su ugovori sklopljeni nakon što je i Hrvatska s više od deset godina kašnjenja počela primjenjivati obračun koncesijskih naknada u skladu sa svjetskom praksom i odavno usvojenim industrijskim standardima podjele dobiti između davatelja i primatelja koncesije.
Plaćali simboličnu naknadu
Gospođa Dorić tada je javnost upoznala sa složenim modelom obračuna naknada te kazala da će u slučaju pronalaska komercijalno isplativih količina nafte i plina godišnji prihod državnoga proračuna biti „između 3,4 i 6,8 milijardi kuna, ovisno o njihovim tržišnim cijenama i ukupno raspoloživim količinama“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U proteklih pet godina Hrvatska je i dalje Ini naplaćivala simboličnu koncesijsku naknadu za eksploataciju nafte i plina iz „starih“ bušotina, a na svim novim istražnim poljima navedenim u spomenutome godišnjem izvješću AZU-a nije bilo komercijalne proizvodnje nafte i plina.
Proizvodnja na novim bušotinama
Početkom ove godine AZU je napokon najavio da će kanadska tvrtka Vermilion započeti proizvodnju plina na dvije bušotine u istočnoj Slavoniji (Berak i Cerić) u količini od 250.000 kubnih metara plina dnevno što odgovara količini od 11% ukupno proizvedenoga plina u prošloj godini.
Ina je pak u ožujku najavila da će započeti s proizvodnjom plina iz nove bušotine Ika B-1R-DIR na eksploatacijskome polju Sjeverni Jadran za koje se ne primjenjuje model podjele dobiti između davatelja i primatelja koncesije. Ta nova bušotina trebala bi proizvoditi 150.000 kubnih metara plina dnevno, a nova bušotina Marica-D-DIR na jadranskome eksploatacijskom polju Marica još 40.000 kubnih metara plina dnevno. Samo te dvije nove bušotine trebale bi davati desetinu godišnje proizvodnje Ine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koliko ide u državni proračun?
Prema burzovnoj cijeni prirodnoga plina (TTF) u petak za isporuke u listopadu godišnja vrijednost proizvodnje Vermiliona na bušotinama Berak i Cerić trebala bi biti 200 milijuna eura od čega bi u državni i lokalne proračune na ime koncesijskih naknada po modelu podjele dobiti trebalo biti uplaćeno najmanje 80 milijuna eura.
Vrijednost godišnje proizvodnje plina iz dvije nove bušotine Ine na jadranskim eksploatacijskim poljima obračunata po istoj cijeni iznosit će 150 milijuna eura, ali bi u tom slučaju u državnome proračunu zbog primjene „starih“ propisa završilo samo 15 milijuna eura koncesijskih prihoda.
Komična pozicija hrvatske Vlade
Vlada je najavila limitiranje cijene plina iz hrvatskih nalazišta, njegovu prodaju samo „hrvatskim kupcima“ te oporezivanje „extra profita“ energetskih kompanija jer valjda nije znala da je to sve već na ovaj ili onaj način napravljeno jer prema izjavi Sandora Fasimona „uloga je Ine osigurati sigurnu opskrbu hrvatskoga tržišta plinom po pristupačnim cijenama“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gruba usporedba financijskih prihoda i koncesijskih prihoda državnoga proračuna iz dvije nove panonske bušotine Vermiliona i dvije nove jadranske bušotine Ine pokazuje da to neće biti nimalo jednostavno. Priznanje dosadašnjega predsjednika Uprave Ine da je tvrtka kojoj je bio na čelu prodavala plin po diskrecijski određenim cijenama dovodi u pitanje ne samo razloge izgubljene arbitraže u Washingtonu već čini komičnom i poziciju same hrvatske Vlade.
Inin plin po povlaštenim cijenama
Razlog je u primjeni različitih propisa zbog kojih u slučaju Vermiliona ugovor o „podjeli proizvodnje ugljikovodika“ osigurava i podjelu „extra profita“ između Republike Hrvatske i kanadske tvrtke, a u slučaju Ine te podjele nema pa onda nema ni „extra profita“ za državu, barem ne iz koncesijskih naknada.
Gotovo je sigurno da će ove godine prosječna tržišna cijena plina (TTF) biti iznad 150 €/MWh; prosječna cijena za drugo tromjesečje bila je 107,60 €/MWh, a zaključna cijena u petak iznosila je 207,09 €/MWh što je bila i najmanja cijena u posljednja četiri tjedna. Ministar gospodarstva Davor Filipović najavio je da će Ina ove godine proizvesti 700 milijuna kubnih metara prirodnoga plina što bi po prosječnoj cijeni od 150 €/MWh trebalo vrijediti 1,1 milijardu eura.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon afere „Škugor“ i priznanja Fasimona jako je teško kazati koliko je INA prodala plina po povlaštenim cijenama i hoće li do kraja godine Vlada svojim mjerama uspjeti natjerati Inu da to i dalje čini, ali ovoga puta onim kupcima koje će ona sama odrediti.
Porez za pomoć građanima
Ina bi ove godine trebala na ime koncesijskih naknada za eksploataciju plina platiti u državni i lokalne proračune ukupno 100 do 110 milijuna eura jer se one obračunavaju prema tržišnim cijenama, a da je INA sav proizvedeni plin prodala po tržišnoj cijeni (sada znamo da nije), ostvarila bi cca 800 milijuna eura veću dobit prije obračuna poreza nego u 2020. godini.
Kada bi se na Inu primijenio ugovor koji Republika Hrvatska ima s Vermilionom za panonska nalazišta onda bi barem polovina toga iznosa, zbog „podjele proizvodnje ugljikovodika“, završila u državnome proračunu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovaj pojednostavljeni izračun pokazuje gdje je Vlada trebala potražiti izvore financiranja za kompenzacije naraslih troškova energenata kućanstvima i gospodarstvu. Jednokratni porez na dobit energetskih kompanija trebalo bi uvesti i onda kada država, kao u slučaju Vermiliona, sudjeluje u podjeli „extra profita“ primjenom „ugovora o podjeli ugljikovodika“, a u slučaju Ine taj jednokratni porez morao bi nadomjestiti i razliku koju Vermilion plaća kroz „podjelu ugljikovodika“ s državom.
U čemu je prednost Hrvatske?
Priča o (pre)skupom plinu i električnoj energiji tek je počela i trajat će godinama. Prije nekoliko dana američka investicijska banka Goldman Sachs objavila je izračun prema kojem će u slučaju zadržavanja trenutačnih terminskih cijena energenata prosječno europsko kućanstvo početkom naredne godine plaćati 500 € mjesečno za troškove energije što je povećanje od 200 % u odnosu na isto razdoblje 2021. godine.
Europa ne oskudijeva u različitim receptima za amortizaciju enormno naraslih troškova energenata, ali Hrvatska za razliku od drugih europskih država ima vlastita nalazišta plina darovana većinski privatnoj kompaniji, koja su dovoljna za najmanje četvrtinu domaće potrošnje pa bi i kompenzacije troškova energenata kućanstvima i gospodarstvu trebale polaziti upravo od te činjenice, ali ne na način da o tome odlučuje netko u Budimpešti.
Hrvatska ima dovoljno plina za najmanje četvrtinu domaće potrošnje. Vlada i dalje nema plan kako to iskoristiti
Šef Ine priznao da stalno prodaju plin po povlaštenim cijenama. Vlada bi da to rade samo s kupcima koje ona odredi. No, kako ih prisiliti?
Kada bi se na Inu primijenio ugovor koji Republika Hrvatska ima s Vermilionom za panonska nalazišta onda bi barem polovina toga iznosa, zbog 'podjele proizvodnje ugljikovodika', završila u državnome proračunu.
Bivši ministar gospodarstva Tomislav Ćorić proslavio se među ostalim izjavom da ne postoje „hrvatski plin“ ni „hrvatska nafta“ jer prema njegovome tumačenju „nakon što ih Ina izvadi iz hrvatskoga podzemlja i plati koncesijske naknade Republici Hrvatskoj oni postaju vlasništvo kompanije pa ih ona može prodati kome želi“.
Njegova izjava bila bi točna kada bi se odnosila na ona nalazišta za koja je u proteklih nekoliko godina ugovorena „podjela eksploatacije ugljikovodika“ između države i Ine – radi se o četiri istražna prostora Drava-02, Drava-03, Sjeverozapadna Hrvatska-01 i Dinaridi-14 – ali budući da Ina još uvijek crpi naftu i plin samo iz „starih nalazišta“ za koja plaća simbolične koncesijske naknade, a to se događa upravo zbog načina na koji je privatizirana, izjava bivšega ministra je i više nego cinična.
Javni prijepor Filipovića i Ćorića
Aktualni ministar gospodarstva Davor Filipović pak smatra da postoje „hrvatski plin i nafta“, ali još uvijek ne zna na koji način bi Republika Hrvatska njima trebala upravljati.
Uz javni prijepor bivšega i sadašnjega ministra gospodarstva treba dodati i to da predsjednik Uprave Ine u ostavci Sandor Fasimon u razgovoru za Jutarnji list tvrdi da je Ina prodavala plin po „fiksnim cijenama dogovorenim prije cjenovnoga šoka distributerima i industriji“ jer je „uloga Ine osigurati sigurnu opskrbu hrvatskoga tržišta plinom po pristupačnim cijenama“.
Zarada države od koncesija
U 2020. godini ukupni prihodi državnoga i lokalnih proračuna od koncesijskih naknada za eksploataciju nafte iznosili su 127,89 milijuna kuna, a od naknada za eksploataciju plina 64,69 milijuna kuna.
Ina je u toj godini iz panonskih nalazišta proizvela 3,95 milijuna barela nafte, a kako je prosječna cijena barela „brent“ nafte bila 41,96 dolara, Republika Hrvatska je na ime koncesijskih naknada naplatila manje od 12 % tržišne vrijednosti proizvedene nafte. U istoj godini ukupni koncesijski prihodi od eksploatacije 903,9 milijuna kubnih metara prirodnoga plina iz jadranskoga i panonskoga podzemlja bili su manji od 10 % njegove tržišne vrijednosti.
Hrvatska je kasnila 10 godina
Prema godišnjemu izvješću Agencije za ugljikovodike (AZU) za 2020. godinu u Hrvatskoj je te godine bilo deset ugovora o istraživanju i podjeli eksploatacije ugljikovodika, osim gore spomenuta četiri istražna prostora dodijeljena Ini, kanadska tvrtka Vermilion ima ugovore za njih pet te mađarski Aspect i Crodux Derivati za dva istražna polja.
Prvi ugovori potpisani su još 2016. godine kada je na čelu AZU-a bila Barbara Dorić, danas javnosti poznatija kao članica trenutačne Uprave Ine. Ti su ugovori sklopljeni nakon što je i Hrvatska s više od deset godina kašnjenja počela primjenjivati obračun koncesijskih naknada u skladu sa svjetskom praksom i odavno usvojenim industrijskim standardima podjele dobiti između davatelja i primatelja koncesije.
Plaćali simboličnu naknadu
Gospođa Dorić tada je javnost upoznala sa složenim modelom obračuna naknada te kazala da će u slučaju pronalaska komercijalno isplativih količina nafte i plina godišnji prihod državnoga proračuna biti „između 3,4 i 6,8 milijardi kuna, ovisno o njihovim tržišnim cijenama i ukupno raspoloživim količinama“.
U proteklih pet godina Hrvatska je i dalje Ini naplaćivala simboličnu koncesijsku naknadu za eksploataciju nafte i plina iz „starih“ bušotina, a na svim novim istražnim poljima navedenim u spomenutome godišnjem izvješću AZU-a nije bilo komercijalne proizvodnje nafte i plina.
Proizvodnja na novim bušotinama
Početkom ove godine AZU je napokon najavio da će kanadska tvrtka Vermilion započeti proizvodnju plina na dvije bušotine u istočnoj Slavoniji (Berak i Cerić) u količini od 250.000 kubnih metara plina dnevno što odgovara količini od 11% ukupno proizvedenoga plina u prošloj godini.
Ina je pak u ožujku najavila da će započeti s proizvodnjom plina iz nove bušotine Ika B-1R-DIR na eksploatacijskome polju Sjeverni Jadran za koje se ne primjenjuje model podjele dobiti između davatelja i primatelja koncesije. Ta nova bušotina trebala bi proizvoditi 150.000 kubnih metara plina dnevno, a nova bušotina Marica-D-DIR na jadranskome eksploatacijskom polju Marica još 40.000 kubnih metara plina dnevno. Samo te dvije nove bušotine trebale bi davati desetinu godišnje proizvodnje Ine.
Koliko ide u državni proračun?
Prema burzovnoj cijeni prirodnoga plina (TTF) u petak za isporuke u listopadu godišnja vrijednost proizvodnje Vermiliona na bušotinama Berak i Cerić trebala bi biti 200 milijuna eura od čega bi u državni i lokalne proračune na ime koncesijskih naknada po modelu podjele dobiti trebalo biti uplaćeno najmanje 80 milijuna eura.
Vrijednost godišnje proizvodnje plina iz dvije nove bušotine Ine na jadranskim eksploatacijskim poljima obračunata po istoj cijeni iznosit će 150 milijuna eura, ali bi u tom slučaju u državnome proračunu zbog primjene „starih“ propisa završilo samo 15 milijuna eura koncesijskih prihoda.
Komična pozicija hrvatske Vlade
Vlada je najavila limitiranje cijene plina iz hrvatskih nalazišta, njegovu prodaju samo „hrvatskim kupcima“ te oporezivanje „extra profita“ energetskih kompanija jer valjda nije znala da je to sve već na ovaj ili onaj način napravljeno jer prema izjavi Sandora Fasimona „uloga je Ine osigurati sigurnu opskrbu hrvatskoga tržišta plinom po pristupačnim cijenama“.
Gruba usporedba financijskih prihoda i koncesijskih prihoda državnoga proračuna iz dvije nove panonske bušotine Vermiliona i dvije nove jadranske bušotine Ine pokazuje da to neće biti nimalo jednostavno. Priznanje dosadašnjega predsjednika Uprave Ine da je tvrtka kojoj je bio na čelu prodavala plin po diskrecijski određenim cijenama dovodi u pitanje ne samo razloge izgubljene arbitraže u Washingtonu već čini komičnom i poziciju same hrvatske Vlade.
Inin plin po povlaštenim cijenama
Razlog je u primjeni različitih propisa zbog kojih u slučaju Vermiliona ugovor o „podjeli proizvodnje ugljikovodika“ osigurava i podjelu „extra profita“ između Republike Hrvatske i kanadske tvrtke, a u slučaju Ine te podjele nema pa onda nema ni „extra profita“ za državu, barem ne iz koncesijskih naknada.
Gotovo je sigurno da će ove godine prosječna tržišna cijena plina (TTF) biti iznad 150 €/MWh; prosječna cijena za drugo tromjesečje bila je 107,60 €/MWh, a zaključna cijena u petak iznosila je 207,09 €/MWh što je bila i najmanja cijena u posljednja četiri tjedna. Ministar gospodarstva Davor Filipović najavio je da će Ina ove godine proizvesti 700 milijuna kubnih metara prirodnoga plina što bi po prosječnoj cijeni od 150 €/MWh trebalo vrijediti 1,1 milijardu eura.
Nakon afere „Škugor“ i priznanja Fasimona jako je teško kazati koliko je INA prodala plina po povlaštenim cijenama i hoće li do kraja godine Vlada svojim mjerama uspjeti natjerati Inu da to i dalje čini, ali ovoga puta onim kupcima koje će ona sama odrediti.
Porez za pomoć građanima
Ina bi ove godine trebala na ime koncesijskih naknada za eksploataciju plina platiti u državni i lokalne proračune ukupno 100 do 110 milijuna eura jer se one obračunavaju prema tržišnim cijenama, a da je INA sav proizvedeni plin prodala po tržišnoj cijeni (sada znamo da nije), ostvarila bi cca 800 milijuna eura veću dobit prije obračuna poreza nego u 2020. godini.
Kada bi se na Inu primijenio ugovor koji Republika Hrvatska ima s Vermilionom za panonska nalazišta onda bi barem polovina toga iznosa, zbog „podjele proizvodnje ugljikovodika“, završila u državnome proračunu.
Ovaj pojednostavljeni izračun pokazuje gdje je Vlada trebala potražiti izvore financiranja za kompenzacije naraslih troškova energenata kućanstvima i gospodarstvu. Jednokratni porez na dobit energetskih kompanija trebalo bi uvesti i onda kada država, kao u slučaju Vermiliona, sudjeluje u podjeli „extra profita“ primjenom „ugovora o podjeli ugljikovodika“, a u slučaju Ine taj jednokratni porez morao bi nadomjestiti i razliku koju Vermilion plaća kroz „podjelu ugljikovodika“ s državom.
U čemu je prednost Hrvatske?
Priča o (pre)skupom plinu i električnoj energiji tek je počela i trajat će godinama. Prije nekoliko dana američka investicijska banka Goldman Sachs objavila je izračun prema kojem će u slučaju zadržavanja trenutačnih terminskih cijena energenata prosječno europsko kućanstvo početkom naredne godine plaćati 500 € mjesečno za troškove energije što je povećanje od 200 % u odnosu na isto razdoblje 2021. godine.
Europa ne oskudijeva u različitim receptima za amortizaciju enormno naraslih troškova energenata, ali Hrvatska za razliku od drugih europskih država ima vlastita nalazišta plina darovana većinski privatnoj kompaniji, koja su dovoljna za najmanje četvrtinu domaće potrošnje pa bi i kompenzacije troškova energenata kućanstvima i gospodarstvu trebale polaziti upravo od te činjenice, ali ne na način da o tome odlučuje netko u Budimpešti.