Hrvatskoj bi dobro došla vlast moderne desnice. Ova će biti potpuno suprotna
Zašto je naivno misliti da će Orešković uspjeti provesti suštinske promjene
U Sjedinjenim Američkim Državama prošle je godine živjelo oko 322 milijuna stanovnika, što je oko 42 milijuna više nego 2000. godine. Stopa priraštaja u Americi iznosi 0,79 posto, a žene rađaju prosječno 1,88 djece. U Sjedinjenim je Državama pobačaj legalan.
U Poljskoj živi oko 37 milijuna ljudi. Stopa priraštaja vrti se oko nule (oko 0,008 posto). U Poljskoj je pobačaj zabranjen.
Ne postoji, dakle, nikakva veza između demografske situacije u pojedinoj zemlji i zakonskog ili društvenog statusa pobačaja: legalizacija pobačaja ne utječe na smanjenje nataliteta.
Dapače, kada bismo željeli biti zločesti, mogli bismo ustvrditi da zabrana pobačaja suzbija natalitet, dok legalizirani pobačaj potiče natalitet.
Premda je, dakle, očigledno kako ne postoji nikakav utjecaj pobačaja na demografsko stanje pojedine nacije, demograf Stjepan Šterc, vatreni konzervativac, svojedobni dužnosnik Ministarstva obrane (a još ranije, povremeni kolumnist crno-bijelog Globusa), u Jutarnjem je listu najavio kako su te dvije činjenice u neposrednoj vezi te kako bi, zbog ublažavanja katastrofalnih hrvatskih demografskih prilika, pobačaj trebalo što je više moguće otežati.
Prva ideološka akcija
Stjepana Šterca spominje se kao ministra demografske obnove (bude li takvo ministarstvo uistinu uvedeno).
Više je nego zanimljivo, pa i znakovito kako je baš apel za otežavanjem pobačaja – i to na temelju netočne pretpostavke o povezanosti legalizacije pobačaja i demografskog stanja (jer ovdje, zapravo, nije riječ o demografiji nego o pokušaju otežavanja, a zatim i zabrane pobačaja)- jedna od prvih političko-ideoloških akcija lansiranih iz krugova koji pokušavaju formirati novu vlast.
Nova vlast nije, naime, o ekonomiji i o rezanju državnog proračuna, kao što to misle optimisti i oportunisti, pouzdajući se u poslovni background mandatara nove vlade.
Ako, pak, Orešković ni u čemu ne uspije, velik dio biračkog tijela vladajuće koalicije neće mu osobito zamjeriti, jer je njima najvažnije da su se, eto, riješili komunista, Jugoslavena i liberala.
Nova je vlast, prije svega, vlast koja će ustrajati na provedbi i održavotvorenju krajnje konzervativne ideološke agende koja još nije sasvim precizno artikulirana, ali čije su glavne smjernice jasne i na koju utječu razne struje HDZ-a, pojedine struje Mosta i radikalni katolički svećenici.
Ako usput Tihomir Orešković promovira i provede pokoju ekonomsku reformu i ako nastavi na tragu gospodarskih rezultata posljednje godine Milanovićeve vlade, građani će lakše podnositi ideološki juriš krajnjih konzervativaca.
Ako, pak, Orešković ni u čemu ne uspije, velik dio biračkog tijela vladajuće koalicije neće mu osobito zamjeriti, jer je njima najvažnije da su se, eto, riješili komunista, Jugoslavena i liberala.
O tome se, zapravo, radilo na izborima održanim 8. studenoga i zbog toga je katolički Most ipak potpisao vlastitu dugoročnu političku smrtnu presudu, udružujući se s Hrvatskom demokratskom zajednicom.
Ideološka platforma
Ideološka platforma nove vlasti jasna je u sljedećim svojim glavnim točkama. Prvo, ona je izrazito nacionalistička.
Pri čemu je potpuno pogrešno napadati Željka Reinera za neoustaštvo, zato što je predložio da se Sabor ponovo nazove Hrvatskim državnim saborom.
Reiner to nije učinio zbog endehazijske nostalgije nego zbog viška starinskih nacionalnih sentimenata, koji se onda izražavaju kroz veličanje svih mogućih državnih i nacionalnih simbola.
Reinerovo biračko tijelo uglavnom dijeli takve osjećaje.
Problem, međutim, nastaje kada se višak – u ovom slučaju potpuno nepotrebni višak nacionalizma – susretne s realnim prilikama u zemlji koja je okružena nizom drugih nacionalizama i koja još nije zadovoljavajuće riješila svoj odnos s najvažnijom, srpskom nacionalnom zajednicom.
U takvim okolnostima pretjerani nacionalizam stvara prostor za nastajanje milijuna raznih sukoba, od posve lokalnih, preko dramatično simboličnih, poput onih u Vukovaru, do strukturnih: pojačani nacionalizam u Hrvatskoj nužno utječe na ambicije dijela bosanskohercegovačkih Hrvata da se što više udalje od Bosne i Hercegovine i da se što više približe Hrvatskoj, u što smo se, uostalom, uvjerili za vrijeme Tuđmanove vladavine.
Drugo, nova je vlast izrazito protuliberalna, a da bi prikrila svoj antiliberalizam (zabavno je što u tom ultrakonzervativnom pokretu sudjeluje i jedna so called liberalna stranka), ona ga pokušava zamaskirati kroz borbu protiv komunizma.
Konsenzus tri strane
Osim osobnih osveta onih ljudi čiji su članovi obitelji stradali u komunističkom režimu, danas više zaista ne postoji niti jedan racionalan motiv za lustraciju; još je apsurdnije propovijedati protiv komunizma, jer komunizma u Hrvatskoj, srećom, već jako dugo nema.
Borba protiv komunizma (koji zapravo ne postoji) i protiv liberalizma, koji je u Hrvatskoj relativno snažan, dodatne su zajedničke točke gdje se susreću HDZ, Katolička crkva i dio Mosta.
To znači da su sve tri strane, više ili manje, protiv legalnih prava homoseksualaca, da su sve tri strane, više ili manje, spremne ugroziti zakonsko pravo na pobačaj, da su sve tri strane, više ili manje, protivnice umjetne oplodnje. I tako dalje i tako dalje.
Očigledno je kako će se kulturni ratovi u Hrvatskoj nastaviti, s tim što je Zoran Milanović svojim kulturnim ratovima nastojao širiti područja slobode i ljudskih prava
Treće, HDZ i Katolička crkva dokazani su protivnici slobode govora. Dok je Hrvatska demokratska zajednica bila na vlasti, državni su se mediji uređivali izravno iz Ureda predsjednika Republike, a HDZ, Ured predsjednika vlade i razna ministarstva podignuli su rekordan, troznamenkasti broj tužbi protiv preostalih, u ono doba malobrojnih neovisnih medija.
Neobične najave
I sadašnji predsjednik HDZ-a u sudskom je sporu s medijima, i to zbog autoriziranog intervjua; prilično je skandalozno što se Tomislav Karamarko odlučio na takvu tužbu protiv Nacionala.
Točnije rečeno, ta je tužba (za intervju s Josipom Manolićem) upravo onoliko skandalozna, koliko su bili skandalozni Karamarkovi apeli iz predizborne kampanje, u kojima je najavljivao da će njegova vlast kontrolirati agencije za istraživanje javnog mišljenja, zatim medije, pa čak i kazališta.
Hrvatska poslovna zajednica pogrešno smatra da je u HDZ-u pronašla tolerantnijeg partnera od lijevo-liberalne koalicije. Unatoč svim strašnim stvarima koje su se dogodile tijekom privatizacije, HDZ je uvijek pokušavao održati minimalnu razinu socijalne države.
S duge strane, točno je da je sve to pokušavao činiti i dr. Tuđman, pa se, eto, na terenu gušenja i nadzora slobode govora, Karamarko i Tuđman solidno upotpunjuju.
Crkva se doktrinarno zalaže za slobodu govora, ali vrlo često osjeća da je mediji ugrožavaju pa se, u praksi, već jako dugo vremena ponaša krajnje represivno i difamacijski prema većem dijelu hrvatske medijske scene, kao i prema liberalnoj kulturnoj proizvodnji.
I četvrto, HDZ-ove i crkvene gospodarske politike zapravo su dubinski socijalne, na što će se momci iz Mosta morati adaptirati. Kao što će se morati prilagoditi i hrvatska poslovna zajednica, koja sasvim pogrešno smatra da je u HDZ-u pronašla tolerantnijeg partnera od lijevo-liberalne koalicije.
Unatoč svim strašnim stvarima koje su se dogodile tijekom privatizacije, HDZ je uvijek pokušavao održati minimalnu razinu socijalne države.
Kupovanje mira
Zato, uostalom, u Hrvatskoj nikada nije bilo masovnih štrajkova, ni većih socijalno motiviranih prosvjeda.
Bilo državnim potporama, bilo namjernim toleriranjem sive ekonomije i raznih oblika korupcije, Hrvatska demokratska zajednica uspješno je čuvala kakav-takav socijalni mir.
A kada je bilo novca, kao u Sanaderovo vrijeme, država je počela vraćati dugove umirovljenicima, povećavati prava braniteljima, graditi bolnice gdje ih nikada nitko nije smatrao potrebnim i tome slično, i tome slično.
Milijun općina i gradova
Hrvatska demokratska zajednica uvela je načelo korištenja državnog proračuna kao glavnog alata u očuvanju minimalnog socijalnog dogovora u Hrvatskoj. Zato, uostalom, hrvatska javna uprava jest ovako neučinkovita i, vjerojatno, prekobrojna, i zato imamo milijun općina i bezbroj gradova.
Potpuno je pogrešno misliti kako će HDZ sada odustati od svoje politike socijalnog mira.
Andrija Hebrang volio je govoriti kako je HDZ najdesniji u nacionalnim, a najlijeviji u socijalnim pitanjima. HDZ je uvijek, kad je bio na vlasti, davao, a ne rezao.
Uostalom, kada je mandatar vlade počeo spominjati uvođenje elemenata iz kanadskog, dakle, komercijalnog zdravstvenog sustava u hrvatski zdravstveni sustav, Tomislav Karamarko prvi je, u maniri iskrenog zaštitnika socijalnih prava, skočio i kazao kako takvo što uopće ne dolazi u obzir.
Sama činjenica da HDZ sebe i dalje doživljava kao socijalnu stranku (Andrija Hebrang volio je govoriti kako je HDZ najdesniji u nacionalnim, a najlijeviji u socijalnim pitanjima), strateški onemogućuje bilo kakve strukturne reforme u zemlji, osim ako Hrvatska demokratska zajednica odjednom ne odustane od svoje dugogodišnje doktrine minimalnog socijalnog konsenzusa, koji vodi do minimalnog socijalnog mira.
Božo Petrov očigledno ne razumije takvu teško promjenjivu poziciju HDZ-a, dok je Tihomir Orešković zasad ignorira.
Četiri glavne točke ideologije nove vlasti jesu, znači, žestoki nacionalizam, još žešći antikomunizam i antiliberalizam, represivni stav prema slobodi govora i inzistiranje na socijalnom miru.
Takva nova vlast vrlo dobro korespondira s nekim drugim ultrakonzervativnim europskim političkim pokretima, poput poljskog Prava i pravednosti. Stranka Pravo i pravednost (Law and Justice, kako prevodi na engleski), lani je osvojila apsolutnu većinu u poljskom parlamentu.
Napad na medije
Pravo i pravednost snažna je nacionalistička stranka koja se programatski zalaže za lustraciju i borbu protiv komunizma, koja je bliska Katoličkoj crkvi, koja se bori protiv legalizacije homoseksualnih brakova, kojoj ne pada na pamet da legalizira pobačaj, koja je umjereno euroskeptična i koja promovira državni intervencionizam u gospodarstvu kako bi se očuvao socijalni mir. Pravo i pravednost, primjerice, odbija inicijative koje bi zdravstvene usluge učinile selektivno dostupnima.
Law and Justice, ideološki gledano, poljska je inačica sadašnje Hrvatske demokratske zajednice s pokojim Mostovim elementom, poput kampanje protiv korupcije.
Ta je stranka dovela Poljsku pred sankcije Europske unije, jer je ovih dana odlučila kako će se ravnatelji državnih medija birati izravno u ministarstvima, što su preostatak poljske liberalne javnosti, kao i veliki dio europske javnosti, doživjeli kao najgori napad na slobodu medija u novijoj povijesti Europske unije.
Kampanja mržnje
Orbanov Fidesz, ali, nažalost, i Nacionalni front Marine le Pen, dijele poneke slične ideološke značajke s hrvatskom vlasti u nastajanju: jedna od njih je i ksenofobija.
Nemojmo zaboraviti da se HDZ mjesecima zalagao za žice, za vojsku na granici te da su razni HDZ-ovi ekstremniji političari i simpatizeri, poput rečenog gospodina Šterca, koristili svaku priliku da zaplaše Hrvate opasnim Arapima, koji će nas, eto, pregaziti, jer ih naša vlada neoprezno i neodgovorno pušta u zemlju (premda, kako znamo, nitko od njih nije ostao u Hrvatskoj, ali u kampanjama mržnje većinu uistinu nije briga za činjenice).
Nova vlast bliska je ideologiji autentičnog ksenofoba Donalda Trumpa i amatera-populista Bena Carsona, neourokirurga koji ne vjeruje u klimatske promjene
Rastuća ksenofobija danas ujedinjuje mađarsku vladajuću stranku, poljsku vladajuću stranku, francusku radikalno desnu opoziciju i hrvatsku novu vladajuću većinu. Što nije pohvalno za Hrvatsku. Za Hrvatsku bi, međutim, svakako bilo dobro da jednom na vlast dođe moderna konzervativna stranka, poput engleskih torijevaca ili njemačkih demokršćana. Takvo što, zasad, nažalost, nemamo.
Lako je razvidno da hrvatska vladajuća većina koju, dakle, čine HDZ, Katolička crkva i Most, primjereno i u duhu vremena, korespondira s drugim europskim starinskim konzervativnim pokretima koji su spletom okolnosti ponovno došli u modu.
Naivno je misliti da će Orešković uspjeti provoditi suštinske promjene: radikalno desna ideologija HDZ-a i Mosta nalaže bavljenje pitanjima poput pobačaja
No, hrvatska se vladajuća većina po mnogočemu dodiruje i s dijelovima agendi američkih republikanskih predsjedničkih kandidata. Najistaknutiji od njih ili su autentični ksenofobi i protudemokrati, poput Donalda Trumpa, ili pak politički amateri-populisti, poput Bena Carsona, neourokirurga koji ne vjeruje u klimatske promjene i koji vatreno zagovara zabranu pobačaja.
Ni agende drugih republikanskih predsjedničkih kandidata, osim Jeba Busha, nisu manje ideološki kompromitantne (što znači da bi Hillary Clinton s lakoćom morala osvojiti još jedan mandat za demokrate).
Nova vlast u Hrvatskoj u brojnim je glavnim ideološkim stavovima podudarna s ekstremnim konzervativizmom u postkomunističkoj Europi, u Francuskoj i u Sjedinjenim Državama.
Takav je konzervativizam, čini se, predstavnik masovnog raspoloženja dijela građana na Zapadu, koji u punoj liberalnoj demokraciji ne vide rješenje za problem današnjih društava.
Materijalna baza
No, osim ovih, općenitih i šire podudarnih ideoloških točaka, nova hrvatska vlast mogla bi/morala posjedovati i specifične interesne elemente, koji nemaju veze s bilo kakvom ideologijom, ali će se, kao i obično, pokušati zakrabuljiti u svjetonazor ili u visoku politiku.
Riječ je, naravno, o specifičnim, vrlo dnevnim interesnim pitanjima. Nova je vlast ušla u koaliciju s Milanom Bandićem, koji je optužen za teška kaznena djela. Bandićev jedini interes za potporu Karamarku jest u traženju zaštite od pravosudnog sustava.
Sam je predsjednik HDZ-a dočekao izbornu zoru u društvu Zdravka Mamića, još jednog čovjeka koji sada u životu jedino želi zaštitu od pravosudnog sustava.
A istaknuti političari s HDZ-ovih izbornih lista također su predmet ozbiljnih istraga. Budući da znamo kako je HDZ i u Tuđmanovo i u Sanaderovo vrijeme štitio svoje visoke dužnosnike od policije i sudova, bojimo se da nije osobito preuzetno prognozirati kako bi se takav model državne zaštite mogao ponoviti.
I što onda, zapravo, dobivamo s novom vlašću: ultrakonzervativnu ideologiju pomiješanu s potencijalnom dekriminalizacijom onih pojedinaca i društvenih grupa kojima prijete sudski procesi i čija se društvena moć do maločas ozbiljno ljuljala.
Tihomir Orešković neće, naravno, imati ništa s tim procesima.
Njemu će dati da se igra s državnim proračunom, ali samo dok mandatarovi/premijerovi potezi ne ugroze materijalnu i ideološku bazu nove vlasti.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 9. siječnja 2016.