Iranski nuklearni sporazum dočekan je s prilično velikim oduševljenjem. Možemo li danas reći da je uspio?
Godinu dana nakon potpisivanja, postoje različita mišljenja o sporazumu
Godinu dana nakon nuklearnog sporazuma s Iranom, najgora predviđanja o posljedicama nisu se obistinila. Iranci su se, nasuprot očekivanjima najžešćih kritičara američkog predsjednika Baracka Obame, odrekli 98 posto svog nuklearnog materijala. Rastavili su tisuće centrifuga i ispunili jezgru glavnog reaktora plutonija cementom. Inspektori istražuju njihova postrojenja, piše NYT.
Krajem siječnja, čak je i viši izraelski vojni dužnosnik bio impresioniran. “Sporazum je zapravo uklonio najozbiljniju opasnost za postojanje Izraela u doglednoj budućnosti”, kazao je šef osoblja izraelskih obrambenih snaga Gadi Eisenkot i rekao kako se “uvelike dugoročno smanjuje opasnost”.
No, slavlje u Bijeloj kući utihnulo je nakon početnog oduševljenja. Dijelom je to i zato što se vrlo malo toga poboljšava u odnosima Washingtona i Teherana izvan ovih 130 stranica sporazuma. Iran i dalje šalje snage podrške sirijskom predsjedniku Bašaru al Asadu u Siriju i pokušava ojačati utjecaj u Iraku te sada svoje vojnike koji su tamo stradali slavi kao heroje.
Testovi sve naprednijeg oružja
Koristeći novu rezoluciju UN-a, koja samo “poziva” Iran da limitira testiranje svog raketnog programa, Iran nastavlja testirati istim tempom sa sve naprednijim oružjem. Sjedinjene Države su radi toga protestirale, ali su prepoznali da Rusija i Kina ne bi dozvolili nametanje sankcija.
Sam sporazum je obuhvatio samo najhitniji problem – iransku nuklearnu aktivnost. Cilj je bio osigurati da Iranu bude potrebno više od godinu dana za izradu bombe, a ne par mjeseci koliko im je, prema američkim obavještajnim službama, trebalo prije godinu dana i ovog sporazuma.
Danas, malo je onih koji spore da bi najmanje toliko trebalo Teheranu – vjerojatno i mnogo dulje, nastavlja NYT. Kao rezultat toga, izraelske prijetnje udara na iranska nuklearna postrojenja su prestala, čak i od izraelskog premijera Benjamina Netanyahua koji uglavnom ne govori o sporazumu nakon uvjerljivih opomena da ga ne smije srušiti.
Iranski tvrdolinijaši
No, godinu dana kasnije, ublažavanje gospodarskih sankcija Iranu pokrenuto je mnogo sporije nego što je većina Iranaca očekivala, što je dovelo do oštrog pada podrške sporazumu i vladi predsjednika Hasana Rouhanija.
Najveća prednost ovog sporazuma mogla je biti da će se odnosi Washingtona s Iranom početi poboljšavati, kao što se to dogodilo s Kubom i Mianmarom. Obamini bliski suradnici kažu da je za to prerano, ali da će, tvrde oni, i za to doći trenutkak, no tek nakon smrti vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija, piše NYT. Čak i tada ne postoji jamstvo da tvrdolinijaši neće prevladati u borbi za utjecaj unutar Irana.
“To je komplicirano”, kaže američki državni tajnih John Kerry. “Bez tog sporazuma ne bi bilo nikakve šanse za razgovor ili vođenje ovog razgovora” s Iranom, rekao je Kerry. “Govorili bi o tome koja je sljedeće konfrontacijsko područje”.
Rat u Siriji
Kerry je naveo sudjelovanje Irana u pokušajima da se uspostavi prekid vatre u Siriji, no kritičari to sudjelovanje vide kao ciničan pokušaj da produlje Asadovu vladavinu. Kerry je pohvalio i brzinu kojom je Iran pustio američke vojnike nakon što su zarobljeni u Perzijskom zaljevu.
No, kazao je i kako određene snage u Iranu “uopće nisu ni željeli sporazum” i kako rade sve što mogu kako bi potaknuli terorizam i na druge načine radili protiv SAD-a i Saudijske Arabije. Raketni testovi, cyber napadi i podrška Hezbolahu nisu obuhvaćeni u nuklearnom sporazumu. Kerry je kazao i kako “nije siguran ni da bi Iranci željeli da on dođe u ovom trenutku” zbog percepcije sporazuma u Iranu. Očekivali su oslobađanje nekoliko desetaka milijardi dolara zamrznutih sredstava, poplavu ulaganja i gospodarski procvat. Pokazalo se kako je to lažna nada.
Malo je sigurnosnih pitanja koja su podijelila Washington poput nuklearnog sporazuma postignutom prije godinu dana u Beču. Nedavno je blokiran posao prodaje Boeinga Iran Airu, vrijedan 17.6 milijardi dolara što bi bila najveća transakcija između SAD i Irana od talačke krize prije 37 godina. Ova je kongresna akcija izazvala nezadovoljstvo u zrakoplovnoj industriji – ako posao propadne Airbus će dobiti posao Iran Aira, što je u Iranu postao simbol američkih napada da potkopaju ublažavanje sankcija u okviru ovog sporazuma.
Što je dobio Iran?
Dok republikanci često govore o “150 milijardi dolara” koji su dani Iranu, to je pretjerano visoka procjena onog za što američko ministarstvo financija vjeruje da je 50 milijardi imovine u iranskom vlasništvu koje će biti odmrznuto u okviru ovog sporazuma. No, samo dio od tih 50 milijardi je zaista i vraćeno, američka državna tijela ne žele otkriti koliko.
Nedavna anketa napravljena na malom uzorku od 1.000 Iranaca, pokazala je kako 72 posto ima malo povjerenja da će SAD ispuniti svoj dio pogodbe. U određenoj mjeri Iranci su imali napuhana očekivanja od ekonomski koristi. “Kroz pregovore sam rekao Irancima da ćemo učiniti sve što možemo”, kaže Wendy Sherman koja je bila glavno Kerryjev pregovarač. “No, tvrtke koje mogu investirati uglavnom gledaju na rizik. Ako Iran nastavi činiti što radi u regiji, rekla sam im, rizik investiranja će se samo malo smanjiti, čak i uz sporazum”.
Što slijedi?
Iranski zastarjeli bankarski sustav i politizirano pravosuđe također je razlog zašto se tvrtke teško odlučuju za investiranje. Još uvijek postoji da bi sporazum mogao biti napušten – bilo to na način da republikanac Donald Trump bude izabran, ili da se iz sporazuma povuku Iranci koji tvrde da SAD ne poštuje ovaj dogovor.
Za Obamu najizravnija korist ovog sporazuma jest ono što se ne događa na Bliskom istoku – utrka u nuklearnom naoružanju. Nedavna studija Brookings instituta zaključila je kako će jedna od najvećih prednosti ovog sporazuma biti to što je prekinuo razgovore o utrci u naoružanju na Bliskom istoku.
Za Obamu i Kerryja godinu dana nakon sporazuma, on izgleda uglavnom uspješan, barem ako gledamo stiktno sporazum, piše NYT. To hoće li uspijeti u svom većem zadatku, promijeni odnosa s Teheranom iz temelja, uglavnom je izvan američke kontrole. Sam sporazum, kaže Kerry, ostavrio je svoj primarni zadatak – spriječavanje rata uzrokovanog iranskih nuklearnim sporazumom. Dodaje: “Što slijedi iza toga, ne znam”.