Jedan od zadnjih zapadnih dopisnika opisuje kakav je doista život u Moskvi: 'Promjene su zapanjujuće, sve manje poznajem ovu zemlju'

Dio je malog tima u Moskvi

Rosenberg, sada 55-godišnjak, prvi put je posjetio Rusiju kao 19-godišnji student 1987. godine, prije nego što je uopće postao novinar BBC-ja. Proveo je veći dio odraslog života u toj zemlji, izvještavajući prvo za CBS, a zatim za BBC, dok je Rusija izlazila iz sovjetskog razdoblja. Izvještavao je o svim velikim događajima, pa i o napadu na moskovsko kazalište Nord-Ost 2002. godine te napadu na školu u Beslanu 2004. godine. Svjedočio je i usponu Putina. Upoznao je svoju suprugu Olgu u Rusiji, i s njom ondje dobio dvoje sada odrasle djece.

Trenutno je Rosenberg dio malog tima koji radi u moskovskom dopisništvu BBC-ja. Uz njega su producent i dvojica snimatelja. Njihov zadatak je potraga za istinom koja se krije iza državne propagande dok pokušavaju otkriti što se zaista događa u Rusiji. To nije nimalo lako. “Vraćamo se u stara vremena kremljologije, gdje uvijek pokušavate izvući zaključke iz toga tko stoji uz koga na vrhu Mauzoleja tijekom parade za Dan pobjede i kakve bitke se vode unutar zidova Kremlja.”

‘Svaki dan procjenjujem situaciju’

Rosenberg kaže da je i prije invazije koja je započela 24. veljače prošle godine, Rusija ograničavala novinarske vize. Njegova kolegica s BBC-ja Sarah Rainsford praktički je protjerana iz zemlje 2021. godine budući da joj viza nije obnovljena, što je BBC nazvao “izravnim napadom na novinarsku slobodu”. Od tada je britanski javni servis pokušao poslati druge novinare u Moskvu, ali samo je jedna privremena viza prihvaćena.

Uhićenje novinara Wall Street Journala Evana Gershkovicha tijekom izvještavanja iz Jekaterinburga, grada oko 1300 kilometara istočno od Moskve, 29. ožujka ove godine, dodatno je podiglo tenzije u novinarskim krugovima. Gershkovich, prvi američki novinar koji je još od Hladnog rata uhićen u Rusiji pod optužbom za špijunažu, još uvijek je u zatvoru i čeka suđenje. Rosenberg, koji je nekoliko puta sreo Gershkovicha, kaže da je taj događaj imao zastrašujući utjecaj na predstavnike medija.

“Sve one pretpostavke da je zapadni novinar sa stranom putovnicom nekako zaštićen od progona kao teflon, u tom su trenutku prestale važiti”, objašnjava. Unatoč tome, Rosenberg kaže da se ne osjeća ugroženo svakoga dana. “Uvijek morate procjenjivati rizik i sve se svodi na instinkt. Mislim da i dalje ima koristi od toga što sam ovdje i izvještavam o situaciji. Ali, naravno, svaki dan iznova procjenjujem opasnost.”

Za sada nema restrikcija u izvještavanju

Budi se svaki dan u pet sati ujutro i šeće svog psa Lailu, a zatim je BBC-j na raspolaganju od početka jutarnjeg programa do kraja televizijskih vijesti u 22 sata, koje se po moskovskom vremenu emitiraju u ponoć. “Slobodnog vremena je minimalno. Cijenim svaku sekundu provedenu sa ženom i psom. Radujem se subotnjim jutrima – ako ne radim, idem na plac po voće i povrće, a zatim idem u supermarket i popijem kavu.”

Trenutačno ne postoje službene restrikcije u pogledu tema o kojima Rosenberg smije izvještavati. Navikao je na to da ga upadljivo prate ako napusti Moskvu, ali to se događalo i prije početka rata te se, kaže Rosenberg, nije primjetno pogoršalo u posljednjih 17 mjeseci. Nitko mu nikada nije rekao da prestane izvještavati o određenoj temi. Ipak, svjestan je da je njegova pozicija nije sigurna. “Ne bi imalo smisla da sam ovdje ako ne mogu reći što mislim da se događa. Pokušavam obavljati svoj posao što iskrenije mogu. Znam da me mogu zaustaviti u tome u bilo kojem trenutku.”

Intervjuirao je ministra Lavrova

Strani novinari nekad su imali akreditacije na vizama koje su vrijedile godinu dana u Rusiji. Sada je to smanjeno na tri mjeseca, što olakšava protjerivanje novinara iz Rusije.

U ovo doba zategnutih odnosa između Moskve i Londona, veliko pitanje je zašto Kremlj uopće dopušta Rosenbergu da ostane u Rusiji. Lani mu je čak odobren intervju s ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom. Rosenberg smatra da ljudi u Kremlju to vide kao priliku da pokažu Zapadu kako ih “nije briga”. “To je i ministar jasno dao do znanja u intervjuu. Imao je nevjerojatnu izjavu: ‘Rusija je ono što jest, i ne sramimo se pokazati to’.”

Rusiju je prvi put posjetio kao student

Rosenberg je odrastao u londonskom predgrađu Chingfordu. Njegov otac je bio zubar, a majka domaćica. Pohađao je srednju školu Chingford gdje ga je učitelj francuskog jezika naučio nekoliko riječi ruskog, što ga je dovoljno zainteresiralo da se prijavi za studij francuskog i ruskog jezika na Sveučilištu u Leedsu.

Kada je Gorbačov dolazio na vlast 1985. godine, Rusija je stalno bila u vijestima, priča Rosenberg, i to ga je jako zainteresiralo. “Bilo je fascinantno: ta ogromna, ogromna zemlja – Sovjetski Savez, koji je bio vrlo zatvoren, polako se počeo otvarati.”

Na sveučilištu bi svakog dana za vrijeme ručka na odjelu za ruski jezik donijeli televizor i uključili sovjetsku televiziju. Bio je zaintrigiran: “Valjda sam se nekako zaljubio u to”. Odustao je od francuskog jezika, usredotočio se na ruski i otputovao u Rusiju tijekom prve godine studija kako bi iskusio posljednje trenutke Sovjetskog Saveza. Vratio se u Rusiju nakon što je diplomirao 1991. godine i zaposlio se kao profesor engleskog jezika na Moskovskom institutu strojarstva.

Pradjed mu je protjeran iz Rusije

Kada je stigao u Rusiju, gospodarstvo je bilo u totalnom rasulu. Odlazio je na moskovsku središnju tržnicu da kupi vreće oguljenih mandarina i prejedao se njima kako bi ostao zdrav, jeo ih u tolikim količinama da je, šali se, gotovo doslovno ponarančastio. Učenici su ga pozvali da sudjeluje u ljetnom kampu izvan Moskve početkom 1992. godine, i tamo je upoznao Olgu.

Rosenbergova veza s Rusijom zapravo seže puno dalje nego što je novinar u prvi mah bio i svjestan. Naime, njegov pradjed Haim Gnessin napustio je grad Šklov, koji se nalazi u današnjoj Bjelorusiji, za vrijeme progona Židova. “Moja baka pronašla je kutiju dokumenata uključujući njegovu staru putovnicu iz carske Rusije.”

Dokumente je pronašla kada je Steve Rosenberg otputovao u Sovjetski Savez tijekom studija. Tada stranci nisu mogli putovati bez odobrenja KGB-a. Kada je saznao od bake tu informaciju, podnio je zahtjev i bio mu je dopušten pristup arhivima u Minsku, gdje je pronašao imena i adrese svojih predaka. “Bilo je zaista uzbudljivo”, kaže. Prema obiteljskoj predaji, Gnessin je stigao u Veliku Britaniju slučajno, nakon što mu je kapetan broda na koji se ukrcao lagao da su stigli u – Ameriku.

‘Putinu ništa ne ide po planu’

Unatoč činjenici da Rosenberg zna mnogo o Rusiji, svejedno ga je iznenadila Putinova odluka da napadne Ukrajinu. “Kao i većina ljudi, mislio sam da Kremlj samo želi biti uključen u neku vrstu diplomatskog mačevanja, ali nisam mislio da će Putin zaista pokrenuti invaziju.” U gotovo godinu i pol od početka agresije, skoro ništa nije išlo po planu ruskog predsjednika. “Putin je godinama bio netko tko se ponosio time što može nadmudriti Zapad, nadmudriti zapadne vođe i svoje protivnike, i uvijek bi izašao kao pobjednik. Ali sve mu je sada pošlo po zlu.”

Posljedice pokušaja državnog udara koji je prošlog mjeseca izveo Jevgenij Prigožin dobar su primjer toga. Rosenberg uspoređuje taj ustanak s tornadom. “Nenadano je udario i sve je razbacao, a mi još uvijek prebiremo po ruševinama da bismo shvatili što se zaista dogodilo i kakve će biti posljedice.” Jedna od posljedica je pojava “Putina na turbo pogon”, kakvog ga nije bilo moguće vidjeti godinama. Nedavne fotografije na kojima dodiruje i grli ljude u Dagestanu, na jugu Rusije, u potpunom su kontrastu sa slikama na kojima je prikazivan kako sjedi sam za dugačkim stolom u Kremlju tijekom pandemije, a i nakon nje. “On je tu, tamo i svugdje, pokušava pokazati da ga vole.”

Došlo je i do oštrog preokreta u službenom narativu o ratu. U jednom trenutku, vojnici Wagnera su bili proglašeni herojima, a u sljedećem Putin se pojavljuje na državnoj televiziji i govori o izdaji. Rosenberg je prepričao razgovor koji je vodio s jednom Moskovljankom, koja mu je rekla koliko je zbunjena takvim razvojem situacije: “Jednostavno ne razumijem. Rečeno nam je da su oni sjajni borci, a sada nam se kaže da su loši”, požalila se.

Invazija mu je dosta otežala posao

Invazija je također otežala Rosenbergov posao. “U državnim medijima je porasla protuzapadna propaganda, posebno protiv Amerikanaca i Britanaca. Vijesti se uvijek fokusiraju na Anglosase”, kaže i dodaje da je takav način izvještavanja utjecao na to kako ljudi vide BBC. Ljudi na ulici manje su voljni razgovarati, a teže je dobiti pristup bilo kakvim dužnosnicima. “Nekada smo imali vrlo dugačak popis ljudi s kojima smo mogli razgovarati, a sada se on smanjio – ljudi su ili otišli ili su se pritajili.”

Rosenbergovi suradnici u dopisništvu koriste virtualne privatne mreže (VPN) kako bi slobodno pristupili internetu i pratili kako se o ratu izvještava izvan Rusije. Kaže da to kod njega stvara neki čudan osjećaj, kao da je u paralelnom svijetu. “Rusija tvrdi da je Zapad započeo rat protiv Rusije i da se Zapad bori protiv Rusije u Ukrajini.” Ta iskrivljena percepcija utječe na sve. “Rusija će uvijek poreći svoju krivicu. Rusiju će se uvijek predstaviti kao žrtvu, a ne kao agresora.” Živjeti u takvoj situaciji je psihološki iscrpljujuće, kao vrsta “orvelovske Alise u Zemlji čudesa”.

Kako živi dok su sankcije na snazi?

Na površini, promjene se čine minimalnima. Supermarketi su dobro opskrbljeni unatoč sankcijama. “Neki proizvodi su zamijenjeni ruskom verzijom, pa je Coca-Cola zamijenjena raznim ruskim inačicama. Drugi zapadni proizvodi su nestali, ali hrane ima u izobilju i većina Rusa nije doživjela veliku promjenu u svakodnevnom životu.” Ni njegovi se odnosi s ruskim kolegama nisu pretjerano promijenili, mada ima problema sa zaposlenicima državne televizije.

Nedavno je putovao u grad Pskov na sjeverozapadu zemlje kako bi otamo izvještavao, a onda je samog sebe ugledao na vijestima kako ga proglašavaju “glavnim propagandistom Britanije”. “Privatno, ovo je mjesto gdje živim više od pola svog života i iznenada se sve promijenilo. I s time se teško nositi. Jer Rusija koju sam mislio da poznajem više ne postoji”, kaže on.

Voli svirati klavir i pratiti Euroviziju

Ono što mu pomaže da pobjegne od pritisaka na poslu je sviranje klavira. Rosenbergova glazbena vještina slučajno je postala poznata javnosti nakon intervjua s Mihailom Gorbačovom 2013. godine. Kada su završili s intervjuom, posljednji lider Sovjetskog Saveza, koji je preminuo prošle godine, pokazao je prema klaviru u kutu sobe i upitao zna li netko svirati. Rosenberg je tada sjeo za klavir i pratio Gorbačova dok je bivši sovjetski vođa pjevao ruske klasike. Rosenberg je rekao da je u tih nekoliko minuta saznao više o Gorbačovu nego u šest intervjua.

Kombinirao je tu vještinu sa svojom drugom velikom ljubavi, Eurosongom, i postao neslužbeno lice te manifestacije. Snimka na kojima svira dijelove pjesama svih pobjednika natjecanja od 1956. do 2019. postala je viralna na društvenim mrežama.

Ove godine se vratio u Liverpool kako bi izveo poseban program na zahtjev BBC-ja. Kaže da je zavolio natjecanje 1974. godine, kada je Abba pobijedila u Brightonu, izvodeći pjesmu “Waterloo”. Rosenberg je tada imao šest godina.

“Često se pitam što bi moj pradjed mislio o mom povratku u Rusiju. Siguran sam da ne bi mogao ni zamisliti da će njegov praunuk živjeti u toj zemlji, i ne samo da će tamo živjeti, već da će izvještavati za BBC. S obzirom na njegovu pustolovnu prošlost, siguran sam da bi bio ponosan”, rekao je Rosenberg.