Što se dogodi s tijelom astronauta ako umre tijekom misije u svemiru?
NASA planira misije na Mars pa se javljaju i neka logična pitanja
Misija Apollo 11, kojom je Amerika 1969. pobijedila u svemirskoj utrci s Rusijom i prva imala svog čovjeka na Mjesecu, bila je visoko rizična. Toliko rizična da je tadašnji predsjednik SAD-a Richard Nixon imao pripremljen govor u slučaju da se dogodi katastrofa. Taj je govor počinjao sljedećom rečenicom: “Sudbina je odredila da će ljudi koji su krenuli u istraživanje Mjeseca ostati na njemu i ondje počivati u miru”, piše Business Insider.
Danas se, prvi puta otad, odnosno od misija u programu Apollo, ponovno postavlja važno pitanje: ako netko umre u svemiru, što učiniti s tijelom? Povod tom razmišljanju jest planirana misija na Mars. Do Marsa bi astronauti trebali putovati nekoliko mjeseci. Uvijek se može dogoditi da pritom netko od njih umre, iz bilo kojeg razloga.
NASA se bavi isključivo prevencijom
Astronauti danas obično provode maksimalno šest mjeseci u svemiru, i to kad borave na Međunarodnoj svemirskoj postaji. Svi oni prolaze rigorozan liječnički pregled prije no što se uopće mogu priključiti svemirskom programu. Na Međunarodnoj svemirskoj postaji nikad nitko nije umro, jer je NASA zapravo orijentirana isključivo na prevenciju.
Iako ne postoji službeni protokol, astronauti imaju neku vrstu treninga na kojem vježbaju i što učiniti ako se dogodi takav, najgori scenarij. U svojoj knjizi “Astronautov vodič za život na Zemlji” astronaut Chris Hadfield objašnjava jedan takav trening, osmišljen ne bi li ih pripremio za situaciju u kojoj bi njihov kolega umro.
Što s tijelom? Spaliti ga, izbaciti u svemir…?
“Iz svemirske stanice upravo su nam javili: ‘Chris je mrtav’. Ljudi su odmah počeli raditi na rješavanju problema. Dobro, što ćemo učiniti s tijelom? Na stanici nema vreća za tijelo, trebamo li mu obući svemirsko odijelo i zatvoriti ga u neki sanduk? Ali, što onda s mirisom? Trebamo li ga vratiti na Zemlju opskrbnim brodom i spaliti na ulasku u atmosferu? Ili ga pak jednostavno pustiti da otpluta u svemir?”
Još se veći problemi javljaju tijekom dugotrajnijih misija koje odlaze dalje iz Zemljine orbite. NASA već ima planove za misije na Mars, a privatne tvrtke kao što su Mars One i SpaceX rade na logistici za podizanje ljudske kolonije na tom planetu. Na kraju će netko ipak umrijeti u svemiru, bilo na putu do Marsa, bilo na Marsu samom.
Spockov sprovod zabranjen
Najjednostavnije bi rješenje vjerojatno bilo da se samo otvori zračna komora i tijelo pošalje da lebdi u vakuumu svemira, kao kad je umro Spock u Zvjezdanim stazama. No, ispada da je to zabranjeno – države svijeta potpisale su sporazum UN-a kojim se zabranjuje izbacivanje smeća u svemir, što uključuje i tijela preminulih. Razlog tomu jest što bi se predmet izbačen u svemir mogao sudariti s nekom letjelicom ili čak zagaditi neki strani planet ljudskim ostacima, bakterijama i virusima.
S druge strane, postojanje trupla na svemirskom brodu u najmanju bi ruku utjecalo na psihičko zdravlje astronauta, a moglo bi i na fizičko. Dodavanje nekakvog spremnika na brodove bilo bi pak iznimno skupo.
Tijela kao gnojivo?
Jedan od najzanimljivijih prijedloga za rješavanje smrti u svemiru jest onaj nastao u suradnji tvrtke Promessa, koja se bavi “zelenim ukopima”, i NASA-e. Po tom prijedlogu tijelo preminulog bilo bi smješteno u hermetički zatvorenu vreću za spavanje, a zatim izloženo iznimno niskim termperaturama u svemiru. Smrznuto tijelo potom bi se uvuklo u brod i podvrgnulo intenzivnim vibracijama, što bi ga praktički pretvorilo u prašinu. Vreća s ljudskom prašinom potom bi se zakvačila s vanjske strane broda dok letjelica ne stigne na odredište.
No, još nema odgovora što učiniti s tijelima onih koji umru po dolasku na odredište, na Mars. Jedna je radikalna ideja da se ljudska trupla iskoriste za kompostiranje i gnojivo, no to će teško zaživjeti. Iako u svemirskim letovima smrt mora biti tretirana s aspekta troškova i praktičnosti, ona je ipak duboko ljudski problem.