Kako smo došli do toga da čak i HGK rastura Vladu zbog neshvatljive tromosti koja nas skupo košta
Zelena tranzicija ključna je politika EU-a, a na papiru i Vlade Andreja Plenkovića. Ali, samo na papiru
Premijer Andrej Plenković je, čini se, sad savršeno relaksiran i oko obnove. Iako je još samo prije nekoliko mjeseci govorio kako je obnova od potresa “nestvarno spora”, sad je, kako je kazao jutros na Hrvatskom radiju “u okviru u kakvom treba biti”. Te ležerno dodao: “Ja sam odmah kad je bio potres rekao da je to bilo 10 sekundi potresa za 10 godina obnove”.
Nema sumnje da je, recimo, ljudima koji su još u kontejnerskim naseljima neviđeno laknulo što je do kraja obnove, po ovom vremenskom rasporedu, još samo sedam godina. I što je taj vremenski raspored – ako se primjene elementarni alati logičke analize – upravo u onakvom okviru “u kakvom treba biti”.
Ozbiljnije od obnove
No, u ovim beskrajnim natezanjima u, kojima se serijski mijenjaju za obnovu zaduženi ministri, čelnici državnih ureda, zakoni i institucije, a učinak na terenu je mizeran, lako je promašiti suštinu problema. A to nije ni potres, niti kriminalno loša reakcija države nakon elementarne nepogode. Problem je puno, puno gori i puno dublji.
Primjerice, dok je Damir Vanđelić još vodio Fond za obnovu brzo mu je postalo savršeno jasno da stvari zapinju, između ostalog, na podzakonskim aktima. Samo on je, samo oko potrebe donošenja novog Programa mjera za obnovu upozorio nadležne 25 puta u šest mjeseci dok konačno nije donesen. A bio je čelnik tijela zaduženog za obnovu!
Iako se, doslovno, radi o obnovi, ova vrsta problema je simptom ozbiljnije bolesti tkiva državne administracije, koja se često manifestira i u drugim resorima; dosta je, primjerice, pogledati što liječnici kažu o organizaciji cijelog zdravstvenog sustava (ključna riječ – krpanje) koja ih je nagnala na ozbiljnu prijetnju štrajkom.
Ključni projekt von der Leyen
Još bolji primjer je stanje oko proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Radi se, praktički, o kralježnici zelene tranzicije, koja je još od 2019. u središtu mandata Europske unije pod vodstvom Ursule von der Leyen. Nakon ruske agresije na Ukrajinu, energetska tranzicija je još više na ljestvici prioriteta EU: suočena s opasnom ovisnošću o opskrbi fosilnim gorivima iz Rusije, EU se još snažnije okrenula zelenim tehnologijama i obnovljivim izvorima energije. Zadnjih mjeseci iz Bruxellesa je stiglo više inicijativa koje EU trebaju učiniti energetski neovisnijom.
Dogovoreno je ubrzano izdavanje dozvola za ugradnju solara, predložena je reforma tržišta električne energije kako bi kućanstva i poduzeća imala na raspolaganju više jeftinije struje iz obnovljivih i nefosilnih izvora, upravo je krenula rasprava i o novim pravilima za potpore koja bi trebala osigurati da se što više ključne tehnologije, poput baterija, fotonaponskih ćelija, lopatica za vjetroturbine, proizvodi u Europi…
Nestvarno sporo
Ako je zelena tranzicija bitna za mandat Ursule von der Leyen, ništa manje nije bitna ni za mandat druge Vlade Andreja Plenkovića. Barem se takav zaključak može izvući iz papira: u službenom programu Vlade za razdoblje 2020.-2024., obnovljivi izvori energije spomenuti su sedam puta, a energetska tranzicija deset puta.
Eh, papira… U stvarnosti, čini se kao da bi i energetska tranzicija mogla dobiti onu etiketu koju je krajem prošle godine Plenković dao obnovi od potresa – “nestvarno sporo”. Naime, u razarujućoj analizi koju je ovog tjedna objavilo Udruženje obnovljivih izvora energije Hrvatske gospodarske komore o preprekama na koje nailaze investitori, nalazi se niz teza poznatih iz priče o obnovi.
Propis koji kasni preko 400 dana
Pozakonski akti, bez kojih nema razvoja projekata proizvodnje električne energije, kasne 155-430 dana. Neki propisi su međusobno kontradiktorni. Na ishođenje raznih dozvola se predugo čeka. Nužno je, smatraju u HGK, sve potrebno za razvoj projekata ključnih za zelenu tranziciju objediniti, “upravo radi dosadašnjeg nesuglasja i nekoordinacije između donošenja raznih akata koji se tiču projekata i njihove izgradnje”.
Koliko su kritike pogođene, pokazat će i činjenica da na njih nije odgovorio izjavom za javnost sam resorni ministar Davor Filipović, nego je to “odradio” državni tajnik Ivo Milatić. Čelnik drugog ministarstva prozvanog u analizi HGK-a, Branko Bačić je, pak, objasnio kako njegovo ministarstvo radi na zakonskim izmjenama kojima će se “definirati površine na kojima se mogu postavljati solarne elektrane”. Totalno zvuči kao da se zelena tranzicija u Hrvatskoj provodi punom brzinom.
Novi zakon, stara uredba – provizorni ugovori
O tome dosta slikovito govori i još jedan primjer o kojem smo na Telegramu već pisali prije nekoliko mjeseci. Naime, u lipnju prošle godine je Hrvatski operater tržišta električne energije (HROTE) raspisao natječaj za takozvani premijski model poticanja proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Premijski model je velika promjena u odnosu na dosadašnji sustav – jer proizvođačima osigurava zajamčenu otkupnu cijenu samo u slučaju poremećaja na tržištu.
Natječaj je raspisan po novom zakonu, ali po – staroj uredbi o poticanju proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Naime, iako je zakon donesen u prosincu 2021. godine, a uredba je trebala biti donesena u roku od tri mjeseca nakon toga, u lipnju je još nije bilo. Kako se na osnovu uredbe moraju izračunati referentne tržišne cijene, a uredbe još nema, potpisani su ugovori koji se mogu, bez odštete, raskinuti budu li proizvođači nezadovoljni nakon što uredba konačno bude donesena.
Uredba koja samo što nije
S obzirom na ovakvu neizvjesnost, HROTE nakon lipnja nije raspisivao nove natječaje. U studenom, kad smo o tome pisali, Uredbe još nije bilo. Iz Ministarstva su nam tvrdili kako je pripremljena i kako se “njeno donošenje očekuje u kratkom roku”. Danas su ostala dva dana do početka travnja. Uredba, kako doznajemo u državnoj upravi, ovih dana treba u – javno savjetovanje.
A radi se, podsjetimo, o zelenoj tranziciji, ključnom projektu Europske unije u mandatu Ursule von der Leyen. Možda da njoj netko pokuša objasniti da se i on u Hrvatskoj odvija “u okviru u kakvom treba biti”?