Dvojica američkih tinejdžera postali su okrutni ubojice jednog od najnasilnijih narkokartela na svijetu
Oboje su osuđeni na doživotni zatvor, a sada je napisana i knjiga o njima
U vrijeme kada je američka savezna država Teksas osudila Gabriela Cardonu i Rosalija Bart Retu na doživotni zatvor, američka javnost je pojam serijskog ubojice poistovjećivala s onim ljudima poput, primjerice Jeffreya Damhera. Tip osobe koji ubija ljude iz razonode. No, Cardona i Reta nisu bili takvi, oni su ubijali jer im je to bio posao. Bili su zaposlenici Zete, jednog od najnasilnijih meksičkih kartela. Radili su kao tinejdžeri ubojice, djeca – vojnici, a doslovno krvavo zarađeni novac trošili su na luksuzne automobile i slične stvari.
Sada je o njima napisana i knjiga. “Dečki vukovi: Dva američka tinejdžera i najopasniji meksički narko kartel” naziv je knjige reportera Dana Slatera koji je četiri godine istraživao zloglasne narkokartele i svijet trgovine drogom. U tom je razdoblju razmijenio stotine pisama s Cardonom, te s vremenom došao do spoznaje kako stotine djece rođene u Americi postaju dijelom jednog od najbrutalnijih meksičkih kartela. O svemu je progovorio u intervjuu za Vice.
How two American teens became assassins for the most violent cartel in Mexico https://t.co/p4pPKg6ifY
— VICE (@VICE) September 17, 2016
Groblje pripadnika kartela
Kaotična priča puna zapleta govori o mladićima koji postaju ubojice i detektivima koji su ih na kraju uhvatili. No, ono što posebno zabrinjava je realna spoznaja da pod određenim uvjetima, gotovo svako dijete može postati ubojica. Autor piše o razlozima zašto vođe kartela zapošljavaju malodobnu djecu, kako ih tretiraju da postanu krvnici. Što više piše o njima, to ih se manje doživljava kao poremećene ubojice, a više ih se počinje doživljavati kao žrtve zastrašivanja, kapitalizma. To su momci rođeni u oskudici, manifestiraju li sve te teške životne okolnosti nasilnim ponašanjem?
Autor knjige Dan Slater priča kako ga je na priču o mladim pripadnicima narkokartela nagnao jedan događaj. “Išao sam u Meksiko i posjetio groblje koje je neslužbeno poznato kao groblje na kojima počivaju pripadnici kartela. U sredini groblja su nadgrobni spomenici onih koji su umrli s 18,19 godina, a nevjerojatno mi je izbliza bilo vidjeti i nadgrobne ploče onih koji su poginuli sa samo 13,14 godina. Sjetio sam se Cardone i Barta o kojima sam ranije čitao u New York Timesu. Konačno sam ih uspio smjestiti u kontekst, oni su pripadali ovom svijetu mladih ljudi”.
Posjeti u zatvor
Kaže da je tada odlučio da će razgovarati s Cardonom i Bartom, tražit će da mu ispričaju svoju priču. “Odakle dolaze, kakve su bile četvrti u kojima su odrasli, kakve su bile njihove obitelji, jesu li imali muške uzore, kakvi su bili ako su ih imali,” prisjeća se Slater pitanja koja su mu prolazili kroz glavu dok je pokušavao stupiti u kontakt s mladićima. “Mislim da je važno humanizirati takve mladiće i djecu jer oni imaju veliku ulogu u borbama s drogom.”
Slater je nakon toga počeo razmjenjivati pisma s Cardonom i Bartom, a posjetio ih je i u zatvoru. “Razgovarali smo osam sati. Pričao mi mi je, bio je zamišljen, radoznao”, priča o susretu s Retom. “Moje iskustvo s Gabrielom je bilo drugačije. Nakon što sam ga posjetio u zatvoru, rekao mi je da mu ne smeta što želim čuti njegovu priču, ali da mu neki mediji dolaze i govore mu laži.
Više od dvije i pol godine, pisao sam mu i u tim pismima doznao sve, o svakoj fazi njegova života, od djetinjstva do zatvora. Imali smo i nesporazuma, svađali se, mirili. Ta naša pisma su postala temelj velike knjige. Posljednje 33 poglavlje opisuje proces izvještavanja, uključujući i moj odnos prema njima koji se razvijao s vremenom.”
Život u teškom siromaštvu
Laredo je siromašan grad, a četvrti u kojima su dvojica mladića odrastala su jadne, ne nude neku perspektivu. Upravo je to imalo velik utjecaj na njihovu odluku da postanu ubojice zloglasnog kartela. “Često puta djecu odgajaju samohrane majke ili u njihovoj okolini postoji više odraslih muškaraca koji im daju loš primjer. Sve se svodi na nedostatak vodstva, discipline i kulture, što vodi do svijeta droge. Nije neobično da se članovi obitelji počnu baviti različitim aspektima krijumčarenja i u njega polako uvode svoju djecu dok su još vrlo mlada”, priča Slater.
Kaže i kako ne idu sva djeca tim putem, neka idu i na fakultet. No, većinom se teško othrvati takvoj okolini pa velik broj mladih ljudi na kraju završi u zatvoru, i to doživotno. Mediji često o ovakvim tinejdžerskim ubojicama znaju pisati kao o čudovištima.
Nije sve crno-bijelo
Slater to komentira ovako: “Oni su učinili što su učinili. Pravni sustav Teksasa vidi ih kao serijske ubojice, ne kao članove Zete ili tinejdžere. Ubili su puno ljudi, to je činjenica. Razlika između nekih serijskih ubojica i njih je jedino to što su oni ubijali za novac”.
“Kada sam prvi put saznao za tu djecu, imao sam minimalno informacija o tome. No, kada se približite, vidite nešto više”, kaže Slater koji se tijekom vremena na neki način povezao s dvoje tinejdžera.
“Mislim da to pomaže da promijenite perspektivu, naravno, to ne mijenja ono što su učinili. Nadam se i mislim da će svaki čitatelj knjige “Dečki vukovi” doći do neke malo drukčije perspektive od one kakva sada vlada u javnosti. Mislim da će jedan dio ljudi imati suosjećanja za ove mladiće, jedan dio neće. To će biti zanimljivo vidjeti,” kaže autor knjige koja je izazvala veliki interes američke javnosti.