Nakon kraja rata u Vijetnamu, američki vojnici masovno su napuštali i uspavljivali vojne pse
Vojska je nakon završetka rata odlučila da su psi samo višak opreme
Završne godine Vijetnamskog rata bile su ispunjene kaosom i razočaranjima. Sukob između SAD-a i Vijetkonga službeno nije završio sve do neslavnog pada Siagona 1975. godine, ali već u proljeće 1971. godine Nixonova je administracija počela povlačiti postrojbe, što je predstavljalo početak kraja jednog od najnepopularnijih ratova u američkoj povijesti.
Tijekom tih godina mnogi su američki vojnici odlazili u rat i dolazili iz rata. Neki su uspjeli preživjeti, a neki ne. Međutim, postoji skupina ratnih veterana koji su, unatoč tome što su hrabro služili i spasili brojne živote, bili ili pogubljeni ili napušteni od vojske kojoj su služili, rekao je bivši američki vojnik Rick Claggett. Riječ je o vojnim psima iz Vijetnamskog rata, koji su postali “višak opreme” nakon što je rat završio. Unatoč molbama vojnika koji su čuvali te pse da povedu svoje ratne kolege kući. američka vojska odlučila je eutanizirati brojne pse, a ostatak su ostavili stanovnicima Južnog Vijetnama.
Oko tisuću pasa ubijeno je u ratu
Claggett, koji je svoju ratnu priču ispričao za portal Vice, kaže da je oduvijek više voli mačke te da se za program vodiča pasa prijavio jer mu je to osiguralo šest mjeseci duže u SAD-u, a nadao se da će rat do tada završiti. Međutim, to se nije dogodilo i on je neizbježno unovačen, a u ratu se iznimno zbližio sa svojim psom Big Boyom, kojeg se sjeća i nakon 44 godine. Novinaru Vicea objasnio je koje su se pasmine koristile za što u ratu.
Labaradori retriveri korišteni su najčešće za praćenje tragova krvi, ali i da upozore vojnike na zasjedu. Njemački ovčari radili su sve ostalo. Ako je ovčar bio malen, mogli su ga pokušati istrenirati da ulazi u tunele, prepričava Claggett. Ako je pas bio agresivan, mogao je služiti kao stražar. Psi su još bili tragači za drogama te izviđači.
Claggettov pas bio je izviđač, a posao tih pasa je da vode ekipu na terenu. Oni su obučeni da nanjuše zasjedu. Kao vojnik koji drži tog psa, prilično si ranjiv, priča Claggett. Nakon snajperista i pilota, ovi su vojnici imali najveću stopu smrtnosti. Claggett kaže da su te psi mogli upozoriti na zasjedu, ali da je to uglavnom bilo na otvorenom terenu gdje su te lako mogli ubiti. Ipak, Claggett ističe da je čuo da bi dodatnih 10,000 vojnika umrlo da nije bilo pasa u Vijetnamskom ratu. Što se psećih života tiče, oko 4,000 pasa služilo je u ratu, a oko tisuću ih je ubijeno: ili direktnim pucnjem, ili od mine, ili od ugriza zmije, itd.
Psi su im bili suborci i prijatelji
“Morali ste se jako vezati za svog psa”, prepričava Clagget. Kaže kako je morao provesti oko dva tjedna sa svojim psom samo da bi se zbližili i da bi pas htio raditi s njim i on sa psom.
“Oni nama nikad nisu bili komad opreme. Mislim da mogu govoriti u ime 95 posto vojnika koji su imali psa, a s kojima sam razgovarao nakon rata. Svi su mi rekli: ‘Volio sam tog psa’. Oni nisu bili oprema poput pištolja ili nečeg sličnog. To su bila živa bića koja su imala emocije, igrala se i radila sve ostali stvari koje psi čine. Jednostavno se zaljubiš u tog psa, a to je svakako bio slučaj s mojim psom, Big Boyem”, prisjeća se Claggett.
Dali su sve od sebe da vrate pse doma
On je u Vijetnamu bio samo osam mjeseci i kaže da je bio jako sretan kad je išao doma. Jedini je problem bio što nije mogao povesti psa kući. Iako psi više nisu imali što raditi u Vijetnamu i iako bi vojnici platili za njihov povratak doma, američka vojska to nije nije dopustila. Claggett je uvjeren da je barem polovica tih nesretnih pasa završila kao hrana stanovnicima Južnog Vijetnama, koji jedu pse.
Vojnici su pokušali obaviti nekoliko telefonskih poziva i uvjeriti ljude da im dopuste odvesti pse doma, ali nisu imali dovoljno vremena, a neki su im govorili da nikad neće otići budu li inzistirali na tome da vode pse sa sobom natrag u Ameriku. Claggett i danas pokušava shvatiti zašto je američka vojska tako postupila prema psima.
Netko je odlučio da su psi višak opreme
“Postojao je strah da će psi pokupiti neke bolesti, ali nije postojala nijedna bolest koju su mogli pokupiti, a koja se ne nije mogla liječiti. Neki ljudi su govorili: ‘To su ratni psi! Hoće li doći doma u obitelj i izbezumiti se kad se djeca počnu hrvati s njima te onda napasti djecu?’ Ne. Oni mogu razlikovati ratnu od kućne situacije”, objasnio je Claggett.
“Netko je u Vijetnamu odlučio da su ovi psi višak opreme, a kao višak opreme na kraju rata su bili potrošna roba. Baš kao i helikopteri koje smo izbacili s nosača zrakoplova u Južnom kineskom moru”, zaključuje Claggett.
Dosta se toga promijenilo u odnosu prema psima od Vijetnamskog rata, kaže Claggett. Nekad je vojnicima bilo zabranjeno da se igraju s ratnim psima ili da ih tretiraju kao kućne ljubimce, a danas ti psi imaju svoje igračke, ali i zaštitnu opremu, koja im može spasiti život. Predsjednik Bill Clinton potpisao je 2000. godine zakon prema kojem nijedan vojni pas ne smije biti ostavljen nakon što se vojska povuče.