Kampanja se svela samo na jedno pitanje: jesu li birači za korupciju, ili su protiv nje
Hrvati odlučuju žele li i dalje tolerirati takvu HDZ-ovu i Plenkovićevu Hrvatsku
Građani će u srijedu odlučiti žele li u iduće četiri godine živjeti u koruptivnoj Hrvatskoj ili žele nekoruptivnu Hrvatsku. Oporbene stranke, po prirodi svog postojanja, imale su odgovornost da uvjere građane u koruptivni karakter sadašnje vlasti i u nužnost promjene
Ova je kampanja za parlamentarne izbore bila najdosadnija u 34 godine višestranačke Hrvatske. Zato što se u ovoj kampanji nitko nije izjašnjavao ni o kakvim specifičnim, relevantnim, političkim, ideološkim, ekonomskim ili socijalnim temama. Ova kampanja nije se bavila ni sigurnosnim pitanjima, ni proračunskim pitanjima, ni demografskim pitanjima, kao ni pitanjima energetske ili poljoprivredne politike.
Ova se kampanja nije fokusirala ni na kulturne ratove: pitanja pobačaja, LGBT populacije ili položaja Katoličke crkve u društvu gotovo da se nisu spominjala, osim u onom kratkom trenutku kad su hrvatski biskupi održali press konferenciju koje će se bar neki njeni sudionici dugo stidjeti jer se Crkva već desetljećima, na najvišoj razini, nije tako pristrano, povijesno promašeno, neinteligentno i zapravo amoralno politički angažirala. No, ta i takva Crkva učinila je izbornu kampanju bar malo zanimljivijom.
Ova izborna kampanja nije ni o Andreju Plenkoviću i Zoranu Milanoviću, premda je baš to trebala biti, što je, međutim, spriječeno poznatom odlukom Ustavnog suda.
Kampanja se svodi na jedno
Ova kampanja, posve sigurno, nije protekla u znaku briljantnih političkih analitičara. Oni koji su se, zbog privatnih, statusnih ili financijskih razloga priključili HDZ-ovom propagandnom aparatu u akciji diskreditacije Zorana Milanovića, ostat će sami jednako diskreditirani kao i svi oni politički analitičari koji su 1989. i 1990. proglašavali Franju Tuđmana ustašom i fašistom.
Neki od ondašnjih najogorčenijih difamatora Franje Tuđmana danas su najgorljiviji branitelji Andreja Plenkovića i njegove Hrvatske demokratske zajednice, koja, zapravo, nije mnogo sofisticiranija od Tuđmanove, dok sasvim sigurno ima puno opasnije namjere od Tuđmanova HDZ-a.
O čemu je, dakle, ova izborna kampanja, ako nije ni o ideologiji, ni o politici, ni o vojsci, ni o kulturnim sukobima u društvu, pa čak ni o povijesno-vrijednosno-ostrašćenom prijeporu između ustaša i partizana? Kampanja za parlamentarne izbore 2024. godine svodi se, zapravo, na samo jedno važno pitanje – jesmo li za koruptivnu Hrvatsku ili smo protiv koruptivne Hrvatske. Sve je drugo sasvim marginalno.
Veliko finale koruptivne mreže
Neprijeporna je činjenica da Hrvatska, još od doba rane privatizacije, baš nikad nije bilo ovoliko premrežena korupcijom. O tome podjednako svjedoče sve moguće istrage, optužni prijedlozi, optužnice i uhićenja niza HDZ-ovih dužnosnika i ministara, kao i veliko finale uspostave koruptivne mreže u zemlji. Riječ je, naravno, o imenovanju Ivana Turudića, čovjeka s dokazano jakim vezama u kriminalnom podzemlju i čovjeka koji je o tim vezama dokazano lagao u javnosti, na mjesto glavnog državnog odvjetnika.
Koruptivna stranka, HDZ, na jedno od najvažnijih pravosudnih mjesta u državi postavila je čovjeka s čvrstim vezama u organiziranom kriminalu, koji o tim vezama, naravno, ne govori istinu u javnosti. To je slika današnje, HDZ-ove, Plenkovićeve Hrvatske.
Netko sad može, naravno, prigovoriti da je Sanaderov HDZ bio puno koruptivniji od Plenkovićeva. Ta je primjedba samo segmentarno točna. Sanaderov je HDZ, dakle, bio ekscentrično korumpiran u najužem vrhu, Predsjedništvu stranke. Međutim, u ovom specifičnom HDZ-ovom internom natjecanju u korupciji pobjeđuje, bojimo se, ipak Plenkovićev HDZ, jer je Plenkovićev HDZ imenovanjem Ivana Turudića i formalno proglasio korupciju glavnom metodom funkcioniranja političkih tijela Republike Hrvatske.
U kakvom društvu želimo živjeti?
Građani će u srijedu odlučiti žele li i dalje tolerirati takvu HDZ-ovu i Plenkovićevu Hrvatsku, koja im, nesumnjivo, donosi i neke važne koristi: kupovna moć doista raste, plaće doista rastu, nezaposlenih doista nema, osim onih koji se ne žele zaposliti. Ali, u samosvjesnim nacijama nikad se ne radi samo o nešto većem iznosu na računima. Uvijek se radi i o tome želimo li živjeti u korumpiranom, duboko nepoštenom društvu.
A kad je riječ o ekonomskom rastu, dovoljno je sjetiti se Pinochetova Čilea, Orbanove Mađarske ili komunističke Kine. Svi su takvi režimi u određenim razdobljima, čak i duljim, bilježili iznimno visoke stope ekonomskog rasta, da bi na kraju propadali ili se suočavali s golemim gospodarskim problemima, kao danas Mađarska i Kina. Trajni, dugoročno održivi ekonomski rast podrazumijeva uređeno demokratsko društvo, što Hrvatska danas definitivno nije.
Građani će u srijedu odlučiti žele li u iduće četiri godine živjeti u koruptivnoj Hrvatskoj ili žele nekoruptivnu Hrvatsku. Oporbene stranke, po prirodi svog postojanja, imale su odgovornost da uvjere građane u koruptivni karakter sadašnje vlasti i u nužnost promjene. Nismo osobito sigurni da je opozicija u tome uspjela.