Zašto mi, za razliku od Njemačke, ne možemo imati konačan kraj rata?
Iskustvo s osuđenim pa odsluženim zločincima je skroz porazno
Poslije presude Radovanu Karadžiću, koja je uvažila sve glavne točke optužnice uključujući i onu za genocid (doduše, “samo” za Srebrenicu), javnost je obasuta pitanjima tipa: kako se ova presuda može odraziti na toliko prizivano “pomirenje u regiji” i “katarzu”. Manje-više sve reakcije koje smo do sada imali priliku čuti, i to s najrazličitijih tačaka ideološkog i nacionalnog registra, izrazito su skeptične u tom pogledu.
Jedne se zasnivaju na tvrdnjama da je presuda nepravedna, da je Haški sud politički i da “sudi samo Srbima”, da je Karadžić “samo branio svoj narod”, te da će ova presuda samo produbljivati nepovjerenje i omrazu “među narodima”. (Treba li i napominjati da takve dolaze iz Srbije i Republike Srpske.)
Do katarze društva ne dolazi s razine prava i sudskih presuda, već radi dubljih promjena. Njemačka, s potpunim debaklom i jasnim krajem rata, što mi nismo imali, najbolji je primjer.
Druge, suprotne po sadržaju, a jednake po skeptičnosti, sadrže nezadovoljstvo visinom presude (“trebala je biti doživotna kazna kada već smrtna ne postoji”), činjenicom da je Karadžić oslobođen od optužbe za genocid u brojnim općinama u Istočnoj Bosni i Bosanskoj krajini, potpunim izostavljanjem umiješanosti JNA, Srbije, Slobodana Miloševića u rat u Bosni. (Jasno je da ove primjedbe dolaze od Bošnjaka, i djelomično od Hrvata.)
Njemački poučak
Iz obiju opisanih perspektiva (neovisno o nacionalnoj autističnosti prve, kao i u znatnoj mjeri činjenične zasnovanosti druge), presuda Radovanu Karadžiću zaista može biti sve prije nego plodan humus za “pomirenje” i “katarzu”.
Nekoliko je razloga što je to tako. Najprije – poimanje presude kao katalizatora društvenih i moralnih procesa. Bit će da se u to ulaže previše neutemeljenih očekivanja. Čest je običaj naših komentatora i analitičara, pa i političara, da se kao na analogiju pozivaju na primjer nacističke Njemačke i Nirnberškog procesa – biva, eto kako je to tamo uspjelo, pa se država i društvo nakon toga silno podiglo i oporavilo. Eh, samo kad bi analogije uopće išta vrijedile, a pogotovo ova!
Ali čak i kad bi vrijedila, nije zgorega podsjetiti da je, recimo, još 1966. godine (a to u našem slučaju baš numerološki odgovara ovoj, 2016.: 21 godina od rata i tamo i ovdje!) u Njemačkoj za saveznog kancelara izabran Kurt Georg Kiesinger, čovjek s aktivnom nacističkom prošlošću. (Karijera Kurta Waldheima, oficira Hitlerove vojske s terenskom službom od Istočnoga fronta do Bosne, navodnoga nositelja Pavelićeve medalje krune kralja Zvonimira, te potonjega šefa UN-a, sve uz Titovu osobnu podršku – posebna je priča.)
Da spomenuta analogija kod nas ne “radi”, najbolje se vidi po silnome političkom strahu i trudu koji svi ulažu da sa sebe otresu kužni biljeg sudjelovanja u ratnim zločinima
Drugim riječima, do “pomirenja” i “katarze” u društvenom i političkom prostoru ne dolazi (ili ne dolazi prvenstveno) s razine prava, pravde, sudskih presuda za počinjene zločine, nego daleko više i presudnije kroz dubinske promjene velikih međunarodnih i svjetskih interesa i orijentacija te, potom, efektivnih akcija i politika koje to sve prate. Njemačka, s potpunim vojnim i ideološkim debaklom i jasnim završetkom rata, što je u našem slučaju sasvim izostalo, s promjenom njezina međunarodnog položaja, te potom njezino unutarnje socijalno-etičko ekonomsko i političko “ozdravljenje” – najbolji je primjer za to.
Da spomenuta analogija kod nas ne “radi”, najbolje se vidi po silnome političkom strahu i trudu koji svi ulažu da sa sebe otresu kužni biljeg sudjelovanja u ratnim zločinima “kao države” i “kao narodi”, ali na način suprotan od njemačkog: nema priznanja, nema kajanja, nema suosjećanja sa žrtvama. Baš svi: Srbija, Republika Srpska, Srbi, Hrvatska i Hrvati, “Herceg-Bosna” i Hrvati u BiH, Bosna i Hercegovina i njezina ratna Armija, Bošnjaci… Vrhunac “katarze” do kojega je naš svijet sposoban da se uspne, jest ona otužna, upravo kokošarska “etika” uravnilovke i poništavanje krivnje: pa, eto, jest i mi smo činili neke zločine, ali to su i drugi činili nama…
Emocija suosjećanja
A iskustvo s dosadašnjim osuđenim pa odsluženim zločincima više je nego porazno: mnogi od njih već odavno šetaju kao ugledni i poštovani građani, dapače produhovljeni u otkriću vjere (egzemplari: Biljana Plavšić, Dario Kordić, Momčilo Krajišnik, Rasim Delić dok nije umro, pa počeo dobivati ulice sa svojim imenom), šireći i dalje iste ideološke i političke postavke koje su ih odvele u zločin, samo što sad imaju nepodijeljenu podršku “svojih” elita – vjerskih, domoljubnih, intelektualnih, akademskih, političkih, poslovnih. Zbrajajući i oduzimajući visinu Karadžićeve kazne (pod uvjetom da bude i drugostupanjski potvrđena) s obzirom na praksu Haškoga suda da svoje kažnjenike pušta na slobodu ranije, sardonično prognoziram ovih dana svomu prijatelju: “Vidjet ćeš kad Karadžić, prvi dan po izlasku na slobodu, usred Sarajeva nastupi na književnoj večeri sa svojim novim pjesmama i romanima!”
Koliko je tisuća Bosanaca, Hrvata, pa i samih Srba trebalo biti ubijeno, mučeno, zaplašivano, da bi bila ostvarena ova nova politička slika BiH, zločinom stvoren novi etnički raspored!
Kad bi takvi kažnjenici i odsluženici imali iskustvo vlastite, individualne katarze (shvatili je klasično kao pročišćenje i oslobođenje po Aristotelu, ili kao emociju suosjećanja po Schopenhaueru), pa kada bi s takvom autorefleksivnom spoznajom nastupali i govorili među “svojima” i među drugima, možda bi se moglo govoriti o pozitivnim efektima sudskih epiloga na posvemašnju etičku zagađenost prostora u Bosni i Hercegovini – javnoga, ali i onoga najintimnijeg.
Idiotizacija vlastite sudbine
Međutim, sve je obratno od toga: i za sebe lično, i za javnost svojega naroda, i za pripadajuće vjerske poglavare i institucije svi su oni oličenje nevinosti, žrtve opakih svjetskih zavjera protiv “našega naroda”, narodni junaci, još malo pa sveci – pa se sve to zatvara u idealni i neprobojni krug novih nacionalnih mitologija. Ne treba mnogo pameti i mašte, da se već sada zamisli kako će temeljni sadržaji naših novih nacionalnih povijesti i pedagogija zadugo ubuduće biti upravo te mitologije i ti junaci, a ne nikakva kritička i katarzična svijest o onomu što se događalo krvavih devedesetih prošlog stoljeća.
Dok su ratne rane još bile otvorene i bolne, a gubici i posljedice vidljive na sve strane, u jesen 1999. godine pisao sam, misleći prije svega na posljedice Miloševićeve i Karadžićeve ratno-zločinačke politike, kako je paradoksalni dejtonski mir dočekan u stanju sveopće urušenosti, a inercija toga urušavanja se nastavila. Koliko je hiljada Bosanaca, najviše Bošnjaka muslimana, ali i Hrvata, pa i samih Srba, trebalo biti pobijeno, izgnano, mučeno, zaplašivano, premještano tamo-ovamo, lišeno svega svojega, sluđeno patnjom, zločinom, strahom, bolju i trpnjom, gubitkom nade i smisla, sveopćom dehumanizacijom i idiotizacijom vlastite sudbine – da bi bila ostvarena nova politička slika, zločinom stvoren novi etnički raspored u Bosni i Hercegovini!
Pitanje zločina i krivnje
Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija ovoga rata praćena zločinom kao svojim glavnim sredstvom i patnjom kao svojom posljedicom, dvjema stranama iste stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu u Bosni i Hercegovini – sigurno je najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze, a pitanje zločina i krivnje bit će još zadugo najteži problem moralne obnove društva.
Način na koji se na presudu Radovanu Karadžiću dominantno reagira i u Bosni i Hercegovini i u regiji govori da stvarnost višestruko potvrđuje to predviđanje od prije sedamnaest godina, i da se u socijalno-etičkom pogledu (“pomirenje”, “povratak povjerenja”, “katarza”) ništa nije promijenilo. Ali o tome na svoj turobni način govori i podatak koji ostaje u sjeni svih haških presuda, pa i ove “kapitalne”: samo u Bosni i Hercegovini živi oko deset tisuća potencijalnih optuženika za ratne zločine, čija lica, što pripadaju jučerašnjim ubojicama, silovateljima, logorskim kapoima, svakodnevno susrećemo kao lica “običnih građana i susjeda”.
Njihovi zločini ne zastarijevaju nikada; oni ne mogu računati na miran san, niti potomci njihovih žrtava mogu računati na smirenje i satisfakciju.
Radovan Karadžić nema tih briga, njemu je, kaže, mirna savjest, on je samo branio svoj narod.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 2. travnja 2016.