Komentar: Imigrantima treba brzo naći posao, to rade mudre države
Izbjeglice i migranti ne smiju biti pasivni korisnici socijalnih naknada
Očito je da izbjeglička kriza nije sezonska pojava i da će stotine tisuća izbjeglica i dalje prelaziti vanjske granice Europske unije u potrazi za mirom, sigurnošću i blagostanjem. Europska unija kao cjelina očito još nije sposobna osigurati primjenu već usvojenih politika.
Ukinuvši unutrašnje granice između država članica Europa kao da nije prihvatila logički zaključak da su vanjske granice EU trebale postati europska nadležnost, a ne nadležnost pograničnih zemalja. Dakako, da bi u Italiji i Grčkoj mogle operirati europska granična policija i europska obalna straža, one bi ponajprije morale postojati. A bez daljnje europske integracije, bez širenja ovlasti središnjih europskih institucija i odustajanja od dijela tradicionalnog shvaćanja suvereniteta nacionalnih država, europske granične policije neće biti na europskim vanjskim granicama, ali će se unutar Europe obnavljati praksa graničnih kontrola, a nekima se kao najprikladniji oblik naglašavanja državnog suvereniteta nameće postavljanje bodljikave žice i gradnja zidova na granici.
Zaštita granica
No, čak i kad bi zajednička i dosljedno provedena europska migracijska politika i politika zaštite vanjskih granica mogla biti uspostavljena, opravdano je pitanje bi li time bila spriječena ili barem umanjena izbjeglička kriza. Pokušaj da se odrednicama europske migracijske politike – na kakvoj bi, zasigurno, inzistirale ponajprije one države koje odbijaju sudjelovati u sanaciji posljedica dosadašnjih migracija prema europskom kontinentu – onemoguće migracijski tokovi otvorio bi pitanja o održivosti sustava koji zagovara slobodno kretanje kapitala i roba, ali ne i ljudi.
Uz već očiti apsurd činjenice da građani novih zemalja članica samim činom pristupanja Uniji ne stječu pravo pristupa cijelom europskom tržištu rada, postala bi još vidljivija kontradikcija između europskog inzistiranja na potpisivanju sporazuma o slobodnoj trgovini i zaštiti ulaganja, s jedne strane, i neskrivenog zatvaranja tržišta rada za stanovnike zemalja s kojima se ti sporazumi potpisuju, s druge.
Pokušaj da se odrednicama europske migracijske politike onemoguće migracijski tokovi otvorio bi pitanja o održivosti sustava koji zagovara slobodno kretanje kapitala i roba, ali ne i ljudi
Političari, ponajprije oni desničarski, kao navodno ključni argument protiv pripuštanja migranata na tržište rada navode da veliki priljev imigranata ugrožava radna mjesta i plaće domicilnog stanovništva. Oni pritom u potpunosti zanemaruju činjenicu da je stanovništvo većine europskih država u visokoj demografskoj starosti.
Recentna istraživanja pokazala su da je veliki priljev izbjeglica iz Bosne, Afganistana, Somalije i Iraka u Dansku rezultirao povećanim usmjeravanjem domaće neobrazovane radne snage prema specijaliziranim i bolje plaćenim poslovima pa je konačni rezultat bilo prosječno povećanje plaća domicilnog stanovništva. K tome, radno aktivni mladi ljudi su i potrošači pa time utječu na otvaranje novih radnih mjesta.
Michael Clemens, ekonomski stručnjak Centra za globalni razvoj, konstatira da su “načini kojima imigranti zauzimaju radna mjesta izravni i vidljivi; načini na koje oni stvaraju radna mjesta su neizravni i nevidljivi”.
Stara Europa
Tradicionalna upućenost na male obiteljske biznise u području trgovine i usluga u zemljama iz kojih većina emigranata dolazi može u mnogim europskim zemljama ne samo nadomjestiti manjak te vrste ponude nego i oživjeti neke zaboravljene vrste potrošnje, što u konačnici pridonosi rastu BDP-a. Cost benefit analiza pokazuje da je za postizanje pozitivnih ekonomskih rezultata ključno da proces uključivanja migranata u tržište rada bude što kraći.
Što dulje traju administrativne procedure prihvaćanja zahtjeva za azil, to su veći neproduktivni državni rashodi za financiranje potreba emigranata. Što je brža njihova integracija u tržište rada, to će se ranije oni preobratiti iz pukih korisnika proračunskih sredstava u one koji u proračun uplaćuju znatno više negoli je na njih potrošeno. Sigurnosni aspekt ove krize nije zanemariv, ali zasad nije postao ozbiljan.
Moglo bi se reći da većina ovih ljudi bježi i pred onima koji su iz Europe otišli u njihove zemlje da bi se borili u redovima islamskih ekstremista i istrijebili sve neistomišljenike. Ovdje izneseni pogledi jedan su od mogućih načina suočavanja s izbjegličkom krizom i prijedlog za pokušaj njena uspješnog korištenja u vlastitu korist, a da se pritom nikome drugom ne nanese šteta.
Implikacija
U Europi, kao i kod nas, sve se češće inzistira na razlici između izbjeglica, koje su žrtve političkih progona i rata, i ekonomskih migranata, koji iz svojih zemalja odlaze samo zato što se nadaju da će u Europi naći bolje plaćeni posao i steći mogućnosti za obrazovanje svoje djece. Pritom bismo – slijedeći moralna načela i obveze koje proistječu iz međunarodnog humanitarnog prava – političkim izbjeglicama trebali dati azil, a ekonomskim emigrantima uskratiti boravak i vratiti ih onamo otkuda su došli.
Što dulje traju administrativne procedure prihvaćanja zahtjeva za azil, to su veći neproduktivni državni rashodi za financiranje potreba emigranata
Po takvim shvaćanjima, izbjeglice su nužno zlo koje opterećuje državni proračun, a ekonomski emigranti su izravna prijetnja ekonomskoj i socijalnoj stabilnosti. Takav način razmišljanja može dovesti do toga da transfer izbjeglica preko Hrvatske bude otežan zbog mogućih odluka susjednih zemalja o uskraćivanju njihova daljnjeg prihvata ili zbog inzistiranja europskih institucija na striktnoj primjeni Dublinskog sporazuma.
Stoga ja ovdje predlažem da se ono što u nekim pogledima izgleda kao sigurnosni problem sagleda i kao jedinstvena prilika za ekonomsku i demografsku obnovu. Ne odričući im mogućnost da – ako to žele – ostanu raditi u Hrvatskoj, i izbjeglicama i ekonomskim migrantima trebamo pružiti priliku da se okušaju na našem i europskom tržištu rada te tako ne postanu pasivni korisnici socijalnih naknada.
Ako uvažimo mišljenje već citiranog ekonomista Michaela Clemensa da restriktivna imigracijska politika predstavlja “jedan od najdebljih klinova između sadašnjeg blagostanja čovječanstva i njegova potencijalnog blagostanja”, mogli bismo barem pokušati liberalizacijom imigracijske politike pridonijeti povećanju globalnog i našeg vlastitog blagostanja.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 3. listopada 2015.