Nenad Bakić ispričao detalje prilično nezgodnog incidenta na Carini

1. Krajem kolovoza 2014. smo počeli kupovati opremu za robotiku i automatiku i davati tko god nas je tražio. U početku originale iz EU, kasnije stvari iz Kine (Arduino je open source), tako smo s istim novcem mogli postići više. Roba iz Kine podliježe nekim davanjima, ispričavam se, nisam siguram kojima sve — uredno i bez pogovora smo sve plaćali. Ili ‘sam’ plaćao, jer sam jedan dio naručio osobno, pa slao ‘onako’, tko je tražio.

2. U nekom trenutku dobijam obavijest da je stigla pošiljka, te da se javim na carinu (ili HP, ne sjećam se točno, a neda mi se tražiti) i dostavim dokumente za carinjenje. Dostavim sve uredno: narudžbe, račune i potvrde o plaćanju.

https://www.facebook.com/nenad.bakic/posts/10153977008889556

3. Međutim, s Carine se duže vrijeme ne javljaju. OK, ne budi mi teško, nazovem i pitam što je s time. Da je li ja mogu doći da to ‘sredimo’. Kako sam orijentiran k učinku i uglavnom prelazim preko ponižavanja raznih uhljeba, ako su mi ispod kritične razine, rekoh najljubaznijim glasom da nema problema, kada i gdje. Uzmem taksi i dođem. ALI, eto prvi ‘ali’, što da nisam u Zagrebu? Kako bi netko iz Siska došao to ‘srediti’? Zar vrijeme ljudi ZBOG KOJIH postoji ta administracije nije vrijedno? Nego je samo vrijeme državnih službenika vrijedno? Za naše novce …

4. Ovdje je važan ‘detalj’ da dok sam to dogovarao službenica GLASNO ŽVAČE i u nekom trenutku prekida razgovor sa mnom, okreće glavu od slušalice i govori nekom ‘I MENI UZMI KILU!’; dakle neki njen kolega ide na plac ili tako nešto za vrijeme radnog vremena, a ona se ovako razgovara sa mnom (u trenutku dok me traži da dođem i gubim svoje vrijeme da radim NJEN posao).

5. Dolaskom u Carinu, službenica me tretira ponižavajuće, kao da sam uzrok njenim životnim problemima (inače je velika vjernica koliko sam uspio razaznati), govori krajnje neobične stvari i napada me (prigovara agresivnim glasom) da zašto sam naručio četiri paketa, kad je moglo biti u jednom i ‘znam li ja da ona radi na normu’. Ostajem hladnokrvan i objašnjavam da ne mogu utjecati na to kako će Kinezi to poslati.

6. Kako su paketi obilježeni na mandarinskom, a kako ona ne vjeruje deklaracijama koje sam joj uredno poslao, od nekog asistenta ona zahtjeva da predamom otvaraii jendu po jednu stvar prebacuje. On je anemičan, vjerujem da se i takvi studentski poslovi u državnoj službi dobivaju preko veze, pa mu pomažem. Jasno sam joj rekao koja je svrha stvari, i fizički je očito. Međutim, ona inzistira i cijelo vrijeme naporno puše i uzdiše i prigovara, baš kao da sam joj glavni problem u njenom životu.

7. Nakon nekog vreman i ne znam koje već njene reakcije i prigovora, a kako sam i sam pomagao njenom asistentu raspakiravati stvari, uzmem taj jedan paket i bacim ga u kutiju na podu, kažem ‘Uzmite si sve te robote, zaplijenite ih, nemam više živaca za ovaj show, nije vam ovo više komunizam da tako maltretirate ljude’ (sjećate se kako su nas carinici maltretirali na granici kad smo išli iz Trsta).

Da ne bude zabune o mojoj eventualnoj nestrpljivosti, razgovor je imao čak i ovakve elemente: ‘Znate li Vi da ja radim CIJELO VRIJEME 8:30-16:30 (ili koliko je već rekla, u svakom slučaju bruto 8 sati) i da SAMO odem na pauzu?’. Zamislite, žena je pod strašnim stresom jer radi cijelo radno vrijeme i samo ode na pauzu?! Inače, njemački državni službenik radi 8 sati, ne 7,5 kao naš, i ne hvali se time da ‘radi cijelo radno vrijeme’. Što joj ionako ne vjerujem, s obzirom na njen FB feed i ‘dostignuća’ u raznim igricama, kao i ‘i meni kilu’.

8. U tom trenutu se ustaje neki fićfirić iz kuta te prostorije (možda je zaljubljen u dotičnu pa se osjetio pozvan), podboči se dlanovima na stol (bez kompjutera – produktivnost mu je očito blizu 0) i uzvikuje. “Imate sreće da nije komunizam, inače ne biste živi izašli na ova vrata!”

9. E tu mi prekipi. Odem van i pitam gdje je šef carine, nitko me se ne usudi zaustaviti jer i uhljebi vide da nekako nije situacija redovna. Dođem to čovjeka, razuman tip, odmah shvaća da su se njegovi malo poskliznuli. Sasluša me i ja ga praktički privodim (čovjek je očito razuman, neugodno mu je zbog svega) u tu sobu. Ulazimo unutra, ja pokazujem na tog tipa ‘ to je taj!’, pjetlić se diže i pita ‘Šta, hoćete, šta ‘tko je taj’?’. Kažem: ‘Molim Vas sjednite, ne govorim Vama, nego o Vama!’. Fićfirić sjeda i manje-više je tu interakcija završena.

10. Sutra dobijam rješenje, odjednom ‘može’. Uredno platim i dobijem robu.

11. Objasnili su mi da nikakav prigovor ne pali, osim prijave Etičkom povjerenstvu (koje je navodno isto ‘trla baba lan’). Ovo niže sam najprije poslao, ali sam odustao jer mi se ne da … bitno mi je bilo dobiti opremu za djecu:

+ + +

Poštovani,

molim Vas ime zaposlenika Carine koji sjedi u kutu desno od gospođe **** , kako bih protiv njega i gospođe *** mogao podnijeti prijavu Etičkom povjerenstvu.

Kao što znate, radi se o robi (kojoj je inače svrha donacija školama, ali to nije bitno), za koju sam dostavio sve tražene podatke i rekao da ću vrlo rado platiti carinu i ostala davanja. Prijavu ću podnijeti prvenstveno zbog krajnje bezobraznog ophođenja carinika.

+ + +

12. Meni se čini da oni misle da ‘imaju Hrvatsku’, da smo svi mi ovdje samo zbog njih. Za vrijeme prošle Vlade se smanjio broj ljudi u Hrvatakoj, samo se u Njemačku iselilo 100.000 ljudi, a tih ljudi koji na administrirjau je sve više i više … i ‘imamo sreću da nismo u komunizmu, pa bi nam oni onda pokazali gdje nam je mjesto!’.

p.s. Inače da ne bi bilo da nešto imam protiv državnih službenika općenito, mislim da je ovaj link na MUP osvanuo upravo zato jer sam se tadašnjem šefu MUP-a žalio da nisam nikako uspio pohvaliti službenika (proveo 20′ ma telefonu i na koncu nisu znali što bi sa mnom): ”