U vrijeme promjene vlasti, krajem 1999. i početkom 2000. godine provodili smo puno vremena s Ivicom Račanom, ondašnjim predsjednikom SDP-a i prvim hrvatskim posthadezovskim premijerom.
Prilično smo sigurni da Račanu nije padalo na pamet da promijeni datum obilježavanja Dana državnosti; nikad to nije spominjao ni među prvih pedeset poteza Trećesiječanjske koalicije. Datum obilježavanja Dana državnosti promijenjen je zbog Račanove uobičajene linije manjeg otpora.
Sukob HSLS-a i HDZ-a
Naime, inicijativu za ukidanje 30. svibnja kao Dana državnosti pokrenuo je saborski zastupnik HSLS-a Ivo Škrabalo. Gospodin Škrabalo bio je jedan od najvažnijih hrvatskih filmskih publicista i povjesničara. Ivo Škrabalo objavio je 1984. godine sjajnu knjigu Između publike i države, povijest hrvatske kinematografije 1896-1980. koju je Komunistička partija žestoko napala.
Četrnaest godina kasnije ta je iznimno važna knjiga doživjela ponovljeno, prošireno izdanje, pod imenom 101 godina hrvatske kinematografije. Škrabalo, koji je diplomirao pravo, ali i filmsku u režiju, bio je žovijalan, šarmantan erudit, s jako malo političkog talenta. Škrabalo nije podnosio HDZ i Franju Tuđmana od prvih dana stvaranja nekomunističkih stranaka u Hrvatskoj.
HSLS je, dosta opravdano, optuživao HDZ da im je ukrao ideju o povratku kipa bana Jelačića na glavni zagrebački trg. Tuđmana, zapravo, Škrabalo nije volio i puno prije osnivanja HSLS-a i HDZ-a, još od vremena Hrvatskog tjednika, u kojem su obojica radili. Osobito ga nije podnosio poslije 1995. godine.
Vetirani gradonačelnik
Naime, mlađi čitatelji možda ne znaju da je udružena lijevoliberalna opozicija pobijedila na zagrebačkim izborima u studenom 1995. Pa je, kao izborna pobjednica, imala pravo imenovati gradonačelnika. Jedan od oporbenih kandidata za gradonačelnika bio je i Ivo Škrabalo, no predsjednik Tuđman vetirao je Škrabala, kao i ostale potencijalne opozicijske gradonačelnike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ivo Škrabalo imao je, dakle, dosta razloga da ne podnosi HDZ, Tuđmana i njegovu političku ostavštinu. Pa se 2001. godine sjetio da bi bilo zgodno ukinuti Dan državnosti, smatrajući ga HDZ-ovim privatnim blagdanom. Škrabala je u toj akciji podržao SDP-ov Mato Arlović. Ivica Račan nije se htio miješati . Rekao je, doslovno: ”Ma pusti ih, imam puno pametnijeg posla, nego da se bavim tim glupostima”.
Tipična Račanova reakcija
Bila je to tipična Račanova reakcija, kad je smatrao da neka pitanja nisu dovoljno vrijedna dodatnih sukoba u itekako nestabilnoj vladajućoj koaliciji. Zbog te i takve linije manjeg otpora Račanova je koalicija bila jedina vlast u Hrvatskoj koja je, doduše nakratko, zakonski zabranila rad nedjeljom, na prijedlog predsjednika HSS-a Zlatka Tomčića.
Kad smo Račana suočili s tim klerikalnim potezom njegove lijevoliberalne Vlade i parlamentarne većine, hladno je odgovorio kako se Zakon o zabrani rada trgovina nedjeljom donio dok je on bio na službenom putu u inozemstvu, pa se ne može smatrati odgovornim za tu budalaštinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slavio se poraz komunizma
I tako je Hrvatska, zbog Škrabalova osobno motiviranog aktivizma i Račanova oportunizma izgubila originalni Dan državnosti. Što je bilo posve pogrešno. Zbog dva razloga.
Prvo, svatko tko je 30. svibnja 1990. godine bio na golemom mitingu na Trgu bana Jelačića zna da se ondje nije slavila samo HDZ-ova pobjeda, nego, prije svega, poraz komunizma. Jako mnogo ljudi, koji nikad nisu imali ništa s HDZ-om, došli su na Trg da bi proslavili kraj jednog povijesnog razdoblja koje nisu voljeli, i početak drugog razdoblja, u koje su gledali s puno naivnog optimizma.
Infantilan i nepotreban potez
Drugo, puno važnije: političke stranke odgovorne su za stvaranje, a ne za rušenje društvenih institucija. Državni praznici jesu društvene institucije, osobito oni središnji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Državni praznici ne smiju se mijenjati s promjenom vlasti u parlamentu ili u Uredu predsjednika. Ukidanje originalnog Dana državnosti utoliko je bio infantilan, ahistoričan, posve nepotreban potez, koji ništa nije pridonio Hrvatskoj.
Škrabalove nove blagdane ionako nitko nije obilježavao. Međutim, Plenkovićeva odluka da vrati Dan državnosti jednako je infantilna, uskogrudna, nepotrebna i k tome dodatno destablizira društvo.
HDZ prisvojio Dan državnosti
Andrej Plenković i HDZ naprosto su napravili isto što i Ivo Škrabalo i njegova koalicija: promijenili su datum jednog od glavnih državnih blagdana, zato što su to mogli uslijed većine u parlamentu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tom su odlukom Plenković i HDZ zapravo prisvojili Dan državnosti, što se vidjelo i jučer; nigdje u Zagrebu nije se osjetila nikakva svečana atmosfera, skoro sve je normalno radilo, čak su i novine uredno izašle.
Kako to rade uređene države
Ukratko, nikoga nije briga za Plenkovićev i HDZ-ov Dan državnosti. Zemlja koja u dvadeset godina dvaput mijenja jedan od svojih glavnih nacionalnih blagdana doima se smiješno, a njeni političari tragikomično.
Četvrti srpnja u Sjedinjenim Državama slavi se dulje od 200 godina (premda je neradni dan postao tek 1870.), a 14. srpnja u Francuskoj slavi se dulje od 140 godina. Što je sve normalno, jer se tako ponašaju ozbiljne države, čije političke elite, barem kad je riječ o državnim simbolima, ni u svojim najgorim trenucima ne gledaju isključivo uske stranačke ili osobne interese.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nikoga nije briga za HDZ-ov Dan državnosti. Zemlja koja toliko mijenja jedan od svojih glavnih blagdana djeluje smiješno
Plenković i HDZ naprosto su prisvojili Dan državnosti, što se jučer jasno moglo vidjeti
Andrej Plenković i HDZ naprosto su napravili isto što i Ivo Škrabalo i njegova koalicija: promijenili su datum jednog od glavnih državnih blagdana, zato što su to mogli uslijed većine u parlamentu
U vrijeme promjene vlasti, krajem 1999. i početkom 2000. godine provodili smo puno vremena s Ivicom Račanom, ondašnjim predsjednikom SDP-a i prvim hrvatskim posthadezovskim premijerom.
Prilično smo sigurni da Račanu nije padalo na pamet da promijeni datum obilježavanja Dana državnosti; nikad to nije spominjao ni među prvih pedeset poteza Trećesiječanjske koalicije. Datum obilježavanja Dana državnosti promijenjen je zbog Račanove uobičajene linije manjeg otpora.
Sukob HSLS-a i HDZ-a
Naime, inicijativu za ukidanje 30. svibnja kao Dana državnosti pokrenuo je saborski zastupnik HSLS-a Ivo Škrabalo. Gospodin Škrabalo bio je jedan od najvažnijih hrvatskih filmskih publicista i povjesničara. Ivo Škrabalo objavio je 1984. godine sjajnu knjigu Između publike i države, povijest hrvatske kinematografije 1896-1980. koju je Komunistička partija žestoko napala.
Četrnaest godina kasnije ta je iznimno važna knjiga doživjela ponovljeno, prošireno izdanje, pod imenom 101 godina hrvatske kinematografije. Škrabalo, koji je diplomirao pravo, ali i filmsku u režiju, bio je žovijalan, šarmantan erudit, s jako malo političkog talenta. Škrabalo nije podnosio HDZ i Franju Tuđmana od prvih dana stvaranja nekomunističkih stranaka u Hrvatskoj.
HSLS je, dosta opravdano, optuživao HDZ da im je ukrao ideju o povratku kipa bana Jelačića na glavni zagrebački trg. Tuđmana, zapravo, Škrabalo nije volio i puno prije osnivanja HSLS-a i HDZ-a, još od vremena Hrvatskog tjednika, u kojem su obojica radili. Osobito ga nije podnosio poslije 1995. godine.
Vetirani gradonačelnik
Naime, mlađi čitatelji možda ne znaju da je udružena lijevoliberalna opozicija pobijedila na zagrebačkim izborima u studenom 1995. Pa je, kao izborna pobjednica, imala pravo imenovati gradonačelnika. Jedan od oporbenih kandidata za gradonačelnika bio je i Ivo Škrabalo, no predsjednik Tuđman vetirao je Škrabala, kao i ostale potencijalne opozicijske gradonačelnike.
Ivo Škrabalo imao je, dakle, dosta razloga da ne podnosi HDZ, Tuđmana i njegovu političku ostavštinu. Pa se 2001. godine sjetio da bi bilo zgodno ukinuti Dan državnosti, smatrajući ga HDZ-ovim privatnim blagdanom. Škrabala je u toj akciji podržao SDP-ov Mato Arlović. Ivica Račan nije se htio miješati . Rekao je, doslovno: ”Ma pusti ih, imam puno pametnijeg posla, nego da se bavim tim glupostima”.
Tipična Račanova reakcija
Bila je to tipična Račanova reakcija, kad je smatrao da neka pitanja nisu dovoljno vrijedna dodatnih sukoba u itekako nestabilnoj vladajućoj koaliciji. Zbog te i takve linije manjeg otpora Račanova je koalicija bila jedina vlast u Hrvatskoj koja je, doduše nakratko, zakonski zabranila rad nedjeljom, na prijedlog predsjednika HSS-a Zlatka Tomčića.
Kad smo Račana suočili s tim klerikalnim potezom njegove lijevoliberalne Vlade i parlamentarne većine, hladno je odgovorio kako se Zakon o zabrani rada trgovina nedjeljom donio dok je on bio na službenom putu u inozemstvu, pa se ne može smatrati odgovornim za tu budalaštinu.
Slavio se poraz komunizma
I tako je Hrvatska, zbog Škrabalova osobno motiviranog aktivizma i Račanova oportunizma izgubila originalni Dan državnosti. Što je bilo posve pogrešno. Zbog dva razloga.
Prvo, svatko tko je 30. svibnja 1990. godine bio na golemom mitingu na Trgu bana Jelačića zna da se ondje nije slavila samo HDZ-ova pobjeda, nego, prije svega, poraz komunizma. Jako mnogo ljudi, koji nikad nisu imali ništa s HDZ-om, došli su na Trg da bi proslavili kraj jednog povijesnog razdoblja koje nisu voljeli, i početak drugog razdoblja, u koje su gledali s puno naivnog optimizma.
Infantilan i nepotreban potez
Drugo, puno važnije: političke stranke odgovorne su za stvaranje, a ne za rušenje društvenih institucija. Državni praznici jesu društvene institucije, osobito oni središnji.
Državni praznici ne smiju se mijenjati s promjenom vlasti u parlamentu ili u Uredu predsjednika. Ukidanje originalnog Dana državnosti utoliko je bio infantilan, ahistoričan, posve nepotreban potez, koji ništa nije pridonio Hrvatskoj.
Škrabalove nove blagdane ionako nitko nije obilježavao. Međutim, Plenkovićeva odluka da vrati Dan državnosti jednako je infantilna, uskogrudna, nepotrebna i k tome dodatno destablizira društvo.
HDZ prisvojio Dan državnosti
Andrej Plenković i HDZ naprosto su napravili isto što i Ivo Škrabalo i njegova koalicija: promijenili su datum jednog od glavnih državnih blagdana, zato što su to mogli uslijed većine u parlamentu.
Tom su odlukom Plenković i HDZ zapravo prisvojili Dan državnosti, što se vidjelo i jučer; nigdje u Zagrebu nije se osjetila nikakva svečana atmosfera, skoro sve je normalno radilo, čak su i novine uredno izašle.
Kako to rade uređene države
Ukratko, nikoga nije briga za Plenkovićev i HDZ-ov Dan državnosti. Zemlja koja u dvadeset godina dvaput mijenja jedan od svojih glavnih nacionalnih blagdana doima se smiješno, a njeni političari tragikomično.
Četvrti srpnja u Sjedinjenim Državama slavi se dulje od 200 godina (premda je neradni dan postao tek 1870.), a 14. srpnja u Francuskoj slavi se dulje od 140 godina. Što je sve normalno, jer se tako ponašaju ozbiljne države, čije političke elite, barem kad je riječ o državnim simbolima, ni u svojim najgorim trenucima ne gledaju isključivo uske stranačke ili osobne interese.