Novi istup biskupa Košića zapravo je dubinski tužan i potvrđuje da su nam svećenici pogubljeni u vremenu

Možda je, nakon nove homilije, zgodno podsjetiti na našu analizu iz 2016.

ZADNJA IZMJENA: Aug 15, 2017
Foto: PIXSELL

Večernji je maloprije objavio dijelove današnje homilije sisačkog biskupa, mons. Vlade Košića, u Svetištu Majke naših stradanja u Gori pokraj Petrinje. Opet je pričao o politici, izdajnicima naroda i tako dalje. Zatim je citirao Matoša: “Hrvatska već vidje mnogo čuda, al’ ne nađe štrika za toliko Juda”.

Pozvao je da svi molimo Mariju da te Jude već jednom nestanu i da nam se domovina konačno “uputi pravim putem na kojem se više neće slaviti lažni događaji, izmišljeni zločini i optužbe na račun naših svetaca i blaženika, a nastaviti veličati zmaja, to jest kumire i idole”.

Da ne bi bilo zabune na što se točno referira, konstatirao je kako tim lažnim bogovima neki i danas klanjaju “samo zato što su zadužili svojim krvavim rukama njihove djedove i nagradili njihov fanatizam koji je sjekao glave svima koji se nisu htjeli pokloniti zmaju’’.

Najveći problem naše domovine je Tito

Poentirao je tezom kako nam je najveća prepreka na tom pravom putu Tito, evidentno gori od Hitlera i Mussolinija. Smatra da odricanje od đavla treba shvatiti sasvim konkretno i kao odricanje od totalitarnih ideologija i njihovih vođa odnosno idola. Precizirao je to ovako: “pitanje odričeš li se sotone? – trebalo bi u našim hrvatskim okolnostima prevesti: Odričeš li se Maršala?”.

“Da, i Führera i Ducea i Generalissimusa ali – ponajviše – Maršala! Premda njega više nema i on ne vlada nama već više od 37 godina, na žalost još uvijek mnogim dušama vlada taj krivi bog, još uvijek mu se prinosi ne samo tamjan nego i žrtve, ne samo da se žrtvuje istina i zatire pravednost, nego se žrtvuju i ljudi”.

Možda je zgodan trenutak da podsjetimo na Telegramov komentar iz svibnja 2016. godine, u kojem smo pokušali detektirati jedan od glavnih problema današnje Katoličke crkve u Hrvatskoj. Kako smo obrazložili u toj analizi, tijekom 19. stoljeća, hrvatski biskupi bili su, naprosto, moderniji i obrazovaniji od svog naroda: oni su predstavljali stvarnu, meritokratsku društvenu elitu. Hrvatski biskupi iz 21. stoljeća predstavljaju upravo suprotan primjer: oni su znatno nazadniji i društveno anakroni, u usporedbi s većinom današnjih Hrvata.

Biskupi prestrašeni današnjim vremenom

Umjesto da budu predvodnici pojedinih aspekata duhovnog, pa i društvenog života – kao što to na globalnoj razini jest papa Franjo – hrvatski su svećenici tek konzervatori svijeta u kojem su odrasli, ali koji, realno govoreći, više ne postoji, i koji ni po čemu nije relevantan za današnje vrijeme. I zato biskupi, kao javnosti najizloženiji svećenici, svakodnevno dolaze u sukob s društvom i s javnošću.

Hrvatska je Crkva, pritom, prisiljena igrati na nacionalizam, među ostalim i zato što nije pronašla nikakvo svoje drugo aktivno mjesto u društvu. Hrvatski biskupi i svećenici, koji uglavnom ne razumiju današnje vrijeme i koji su očigledno prestrašeni današnjim vremenom (svaki pažljiviji čitatelj Glasa Koncila lako može zaključiti da se Crkva zaista, iskreno osjeća ugroženom) neizbježno se ponašaju kao promotori bivšeg vremena, bivših vrijednosti, bivših običaja, a katkad i bivših političkih formacija ili ideologija, koje su poznavali, razumjeli i u kojima su se ugodno osjećali.

Što sve upućuje da takva hrvatska Katolička Crkva (ovdje termin Crkva koristimo da bismo označili svećenike), neovisno od trenutnih poklapanja njene nostalgije s političkim trendovima, nema osobitu budućnost i da će tonuti u još dublje nesnalaženje i izolaciju.