Obama se nije želio previše petljati u Siriju. Njegov nasljednik neće imati taj luksuz, status quo je neodrživ
Ugledni Foregn Policy analizira poziciju SAD-a u građanskom ratu
Američki predsjednik Barack Obama uložio je velike napore kako bi tijekom svoga mandata zadržao SAD na distanci od sirijskog rata. Svjestan situacije u svakom trenutku, da bi raspad Sirije uzrokovao valove kaosa u širem svijetu, stvaranjem milijuna izbjeglica, ali i novih generacija terorista.
Obamin nasljednik imat će zahtjevnu zadaću u stvaranju vlastite politike prema tom području. Status quo ne funkcionira po tom pitanju, upravo suprotno – uništava cijelu zemlju, stradava na tisuće ljudi. Situacija je u Siriji takva da će se SAD i njihovi tamošnji saveznici na Bliskom istoku sigurno namučiti u desetljećima koja dolaze.
Neprihvatljive solucije
Glavno pitanje ostaje kako bi se sljedeći američki predsjednik trebao postaviti prema eskalaciji sukoba u Siriji kako bi se poboljšao američki utjecaj i povećale šanse za konačno pronalaženje političkog rješenja za tamošnji građanski rat.
Prva alternativa sa sobom povlači američki savez sa sirijskim predsjednikom Bašarom al-Asadom i ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Takvo nešto je moralno odbojno, ali i strateški prilično neostvarivo, Washington bi u tom smislu bio na stranici ‘odmetnutih’ i podržavao politiku ‘masovnih ubijanja,’ piše ugledni FP.
Sljedeći predsjednik treba imati na umu da će, i u slučaju da ne dođe do nikakve nagodbe, SAD imati stratešku prednost. Moći će dokazati da se preko svojih saveznika i suparnika potpuno pravedno može služiti svojom ulogom supersile.
America can’t win the war against Bashar al-Assad. Here’s how his successor can avoid defeat, writes @tcambanis https://t.co/yNGwtoYDrl
— Foreign Policy (@ForeignPolicy) August 21, 2016
SAD na sigurnoj distanci
Obama je bio u pravu smatrajući da SAD ne može kontrolirati ishod rata u Siriji. Umjesto da pokuša nametnuti rješenje, Washington nema drugog izbora nego koristiti svoju moć, bilo na lokalnom ili međunarodnom području, da se postigne dogovor. Ta strategija uključuje osim vojne intervencije i masivni humanitarni doprinos.
No, upravo je to točka u kojoj je cijeli aministrativni pristup krenuo u pogrešnom smjeru. Do sada, Bijela kuća se držala previše daleko od sukoba, posebno odustajanjem od intervencija nakon što je Asad prešao ‘crvenu liniju’ korištenjem kemijskog oružja.
Rusija, Iran i Hezbollah pažljivo su širili svoje ambicija kada su shvatili da neće biti nikakvog odgovora iz Washingtona. Tijekom ljeta, Asad i njegovi saveznici bezobzirno su kršili pravila, bombardirali bolnice, ubijajući civile u području opkoljenog grada Alepa. Na svakoj razini, američko nedjelovanje je pogoršalo krizu.
Teorije o savezu s Rusima
Određene ideje koje se stvaraju u nekim dijelovima američke vlade jednostavno su zastrašujuće, kao primjerice inicijativa o otvorenom savezu između SAD-a i al Kaide, protiv Asada. Tu teoriju zagovara određeni broj sirijskih pobunjenika, ali može se čuti i u privatnim krugovima nekih savjetnika u američkoj vladi.
Ostali prijedlozi su više dobronamjerni, iako prilično nejasni, kao onaj koji potpisuje 51 američki diplomat, a u kojem se spominje snažna vojna akcija protiv Asada i njegovih saveznika. Neki glasovi u Obaminoj administraciji, kao i dio onih bliskih republikanskom predsjedničkom kandidatu Donaldu Trumpu, predlažu tako udruživanje s Rusijom protiv ISIS-a i al Kaide, iako bi takav potez bio katastrofalan. Osim možda ako ne dođe do velikih ustupaka u Ukrajini i Damasku, na koje Putin prilično sigurno neće pristati.
Jednostavna poruka američke vlade
Postojeće rješenje Washingtona podrazumijeva vojnu i humanitarnu pomoć. Ovakav pristup je u osnovi sasvim u redu, ali uz neke manje prilagodbe bio bi daleko učinkovitiji. SAD mogu lako promijeniti političke kalkulacije većom vojnom akcijom, koja čak ne mora biti toliko drastična.
Američka odmazda usmjerena protiv američke vlade bila bi poruka Asadu da ratni zločini neće proći nekažnjeno. Poruka iz američke vlade bit će jednostavna; postoji cijena za masovna bombardiranja civila i bolnica. Čak, ako i Asad i njegovi saveznici nastave sa svojim destruktivnim napadima, oni će nailaziti na težak, možda i odlučujući otpor, u sukobima s oružanim oporbenim skupinama koje uživaju punopravnu američku podršku.
Plemeniti cilj vojne intervencije
Malo agresivniju vojnu kampanju u Siriji, piše FP, SAD treba graditi na dvije misije koje su zapravo već u tijeku; CIA-ino tajno pokroviteljstvo naoružanjem i program za obuku sirijskih pobunjenika Ureda za obranu. Američka vojna akcija treba imati specifične vojne ciljeve; slabljenje sirijskih vladinih snaga i kazne za vojne zločine. Krajnji cilj intervencije bi pak bio zaštita civila i promicanje one minimalne mogućnosti sporazumnog rješenja dugogodišnjeg rata.
To sigurno neće ići toliko daleko da bi pobunjenici imali šansu za izaći kao pobjednici iz rata, no dovoljno je da se Asadov diktatorski režim na neki način stavi pred zid, da shvati kako je njegov jedini izlaz iz cijele situacije pregovaranje sa sirijskim građanima koji se protive njegovoj diktaturi.
Rizici koje intervencije nose
Pristaše američke vojne intervencije u Siriji, uključujući i one intervencije koje su već u tijeku, trebaju biti iskreni po pitanju ograničenja i limita. Saveznici Washingtona imaju ograničen doseg i nepouzdani su. Isto tako, treba se priznati da će na taj način biti kolateralnih beneficija za neke struje koje SAD ne želi jačati, kao što je podružnica al Kaide u Siriji.
Unatoč tim evidentnim izazovima, novi i pojačani vojni pohod u Siriji mogao bi pomoći SAD-u da postigne određene strateške ciljeve. SAD bi trebao ponuditi zaštitu civilnih područja koja su stalno u neposrednoj opasnosti. Ta zaštita, kakva već postoji uz jordansku i tursku granicu, spasila bi mnoge živote.
Sjedinjene Države bi se trebale i udružiti sa Slobodnom sirijskom vojskom, te im osigurati zračne napade s jednakom brzinom i intenzitetom kako su to omogućili sirijskim demokratskim snagama koje čine Kurdi. Odmazde, bez daljnjega, trebalo bi pokrenuti u obliku zračnih napada u onim slučajevima kada se sirijska vlada ili ruska vojska odluči na napade civila, infrastrukture, a osobito bolnica. Nije to lagan posao, potrebno je zaposliti dovoljan broj snaga kako bi se adekvatno zaštitili kampovi i civilne četvrti.
Jačanje veza sa saveznicima
Čak i povremeni napadi koje podupire SAD uzrokovat će nesigurnost i nepredvidljivost na strani sirijske vlade.
Američki saveznici na Bliskom istoku već su dugo frustrirani SAD-ovim nedjelovanjem, a ovakvim uključivanjem SAD će dobiti pomoć i za rješavanje drugih problema od Turske i Saudijske Arabije.
Jače uključivanje u sukobe u Siriji i moralno je ispravno, piše FP. Sjedinjene Države stvorile su kolaps u Iraku, sve je rezultiralo sukobima koji su zahvatili i Siriju. Stoga, na SAD-u je odgovornost da pokuša upravljati ovom krizom i ima političku i moralnu vjerodostojnost po pitanju zaštite civila i promicanja stabilnosti. Jača, robusnija intervencija , služi samo jednom; smanjivanju broja žrtava, zračnih napada i bombardiranja.
Možda je i prekasno za spas Sirije, no ne znači da se trud neće isplatiti. Svaka eliminacija tzv. Islamske države, sve akcije koje će zaustaviti njeno širenje u Iraku, Libanonu i Turskoj veliki su uspjeh. Intervencija koja će zaustaviti fragmentaciju Sirije također je uspjeh. Inače, postoji izvjestan rizik za Siriju da postane kao Afganistan i Somalija – neukrotiva.
Nema jamstva
Ipak, prijašnji potezi SAD-a u Iraku i Afganistanu ne daju baš razloga za optimizam, no SAD ne može više ignorirati katastrofu u Siriji. Bavljenje samim posljedicama cijele situacije jednoga dana, bilo bi mnogo gore nego pokušaj intervencije sada.
Nema jamstva i nema sigurnih ishoda, pobjednika ili gubitnika, postoji tek ogroman rizik. No, SAD trebaju napraviti nešto u Siriji, za regionalnu stabilnost, za Sirijce, ali i za američke nacionalne interese, zaključuje FP.