Opet je isplivao isti problem: imamo inflaciju superodlikaša i toksičan model upisa u srednju. Zašto se ništa ne poduzima?
Strelovit porast osnovnoškolaca kojima se zaključuje 5.0 govori da je nužno hitno mijenjati sustav
“Prvi dan srednje škole moj je sin proveo doma jer još uvijek nije imao školu! Zašto? Jer je prošao s 4,8 i nije upao ni u jednu od šest gimnazija u koje se prijavio. Imao je nesreću da je išao u osnovnu školu gdje se petice nisu dijelile šakom i kapom, već je profesorima bilo važno da djecu nečemu nauče”, na društvenim je mrežama ovih dana podijelila novinarka Ivana Paradžiković i iznova, kroz priču o vlastitom iskustvu, u javnosti otvorila dugogodišnji toksičan problem hrvatskog školstva.
Riječ je o fenomenu superodlikaša, odnosno osnovnoškolaca koji su sve više razrede osnovne škole (ne)realno prošli s općim uspjehom 5,0. To su, dakle, klinci kojima od 5. do 8. razreda niti iz jednog predmeta nije zaključena niti jedna druga ocjena osim petice. Broj superodlikaša iz godine u godinu postojano raste i alarmira da je nešto nužno mijenjati i u načinu ocjenjivanja u školama i u modelu upisa u srednje škole.
Naglasak na općem uspjehu učenika
Koliko je problem raširen i dubok, iz godine u godinu neumoljivo govore brojke. Školsku godinu 2013./2014. ukupno je 73.137 učenika završilo s općim uspjehom 5,0. U svakoj narednoj godini, taj je broj upadljivo rastao, da bi u školskoj godini 2019./2020. dosegao ukupno 99.044, što čini gotovo četvrtinu svih hrvatskih učenika. Podaci za 2020./2021. još se uvijek očekuju, no pretpostavka je da će broj superodlikaša u protekloj školskoj godini premašiti 100.000.
Sve ove brojke, dakako, nisu realne; brojne priče u kojima učenici i njihovi roditelji stišću nastavnike ako se usude zaključiti bilo što ispod petice nisu rijetkost. No, zašto se sve to događa? Stvar je u postojećem modelu upisa u srednje škole u kojem je opći uspjeh učenika početak i kraj priče.
Pojasnimo, u sustavu upisa u srednje škole presudnu ulogu igraju zaključne ocjene od 5. do 8. razreda. Gledaju se ukupni prosjeci ocjena u svim višim razredima, a zatim još posebno zaključne ocjene u 7. i 8. razredu iz Hrvatskog, Matematike, prvog stranog jezika i triju nastavnih predmeta važnih za pojedine programe obrazovanja. Najviši broj bodova koji se može ostvariti na temelju ocjena je 80.
Zašto treba ukinuti opći uspjeh?
Zbog naleta superodlikaša, neke su srednje škole morale posegnuti za uvođenjem prijemnih ispita kako bi mogle provesti kakav-takav eliminacijski postupak među svim ovim naizgled odličnim učenicima. Međutim, toksičan model upisa i manjkav način školskog ocjenjivanja učenika i dalje se ne mijenja. A što bi i kako valjalo mijenjati, govori tri godine staro istraživanje Zrinke Ristić Dedić i Borisa Jokića s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.
Jokić i Ristić Dedić još 2018. preporučuju da je u školama nužno posve ukinuti iskazivanje općeg uspjeha izračunatog kao prosjek zaključnih ocjena. Detaljno objašnjavaju da opći uspjeh “ne ukazuje na jake i slabije strane učenika, njihove interese i potencijale i nije valjan pokazatelj onoga što pojedini učenik jest” i da ga zbog toga nije opravdano koristiti pri upisu u srednje škole.
Nužno je mijenjati i ocjenjivanje u školama
Za upise bi, preporučuju, trebalo dalje inzistirati na mogućnosti organiziranja prijemnih ispita koji u određenoj mjeri utječu na poredak kandidata. Osim toga, veći naglasak prilikom upisa valja stavljati na zaključne ocjene u onim predmetima koji su važni za nastavak obrazovanja u određenom srednjoškolskom programu. No kako bi ocjene bile realnije, a pritisak na učitelje manji, valjalo bi mijenjati i postojeći načina ocjenjivanja u školama koji se temelji isključivo na nastavničkoj (pr)ocjeni.
Jokić i Ristić Dedić apeliraju da je u škole ključno sustavno uvesti tzv. hibridno vrednovanje. Radi se o kombinaciji školskog i vanjskog vrednovanja; s jedne strane ostaje učiteljska procjena o tome što je učenik pokazao na nastavi, no s druge bi strane trebalo uvesti ispite znanja koje bi osmislio i sastavio ispitni centar (kod nas je to, primjerice, NCVVO) za određene predmete.
Ispite bi u školama na svojim predmetima provodili učitelji, a pragove postignuća određivao bi ispitni centar. Učitelj bi, u konačnici, dobio konkretnu povratnu informaciju o rezultatu svojih učenika, temeljenu na standardiziranom ispitu. Kontinuirana kombinacija vanjskog, standardiziranog vrednovanja i učiteljske procjene o učeničkim postignućima, radu i zalaganju tijekom školske godine dala bi realniju sliku njihovih usvojenih znanja i vještina.
Rješenje je na stolu
Ove preporuke o novom načinu vrednovanja u školama nisu samo zaključak istraživanja iz 2018., već i sastavni dio nikad uvedene Cjelovite kurikularne reforme (CKR), osmišljene još 2015. i 2016. Ona je predviđala prelazak na novi, upravo opisani oblik ocjenjivanja u školama, no CKR je u svojoj cijelosti odbačena.
Godine 2018., kada su zgotovili istraživanje o superodlikašima, Ristić Dedić i Jokić upozorili su kako su “obrazovne vlasti u Hrvatskoj propustile napraviti značajan iskorak prema kvalitetnijem, valjanijem, objektivnijem i pravednijem vrednovanju učeničkih postignuća i boljem usmjeravanju učenika u srednjoškolske programe”.
Pa tako iz godine u godinu i dalje iznova pišemo o inflaciji superodlikaša koji se sa svojim bezbrojnim peticama guraju, stišću i glavu gube oko upisa u srednje škole. Istovremeno, rješenje je već godinama na stolu. Zašto cijeli niz prosvjetnih ministara, koji se otad izmijenio, za njim ne poseže i konačno ne dokine histeriju oko ocjena, pravo je pitanje.