Roditelji i stručnjaci na Telegramu: Zašto je s jednom četvorkom skoro nemoguće upisati gimnaziju u Zagrebu?

Tijekom današnjeg dana završava postupak upisa u srednje škole u ljetnom upisnom roku. I ove godine, kao i prethodnih, upisni su dani bili posebno stresni u Zagrebu, gdje samo jedna zaključena četvorka u višim razredima osnovne škole može značiti potpuni neuspjeh i razočaranje u upisivanju željene srednje škole. Dvoje zagrebačkih roditelja za Telegram govori o stresovima s kojima su se, sa svojim školarcima, susreli proteklih mjesec dana i to samo zato što im djeca nisu tzv. superodlikaši.

Superodlikaši su učenici koji u višim razredima osnovne škole, ključnima za bodovanje prilikom upisa u srednju, iz svih predmeta imaju zaključene petice pa im je opći uspjeh 5.0. Odličan uspjeh od 5. do 8. razreda, ako nije čistih 5.0, u pravilu znači da će borba za upis u željenu zagrebačku gimnaziju biti gotovo nemoguća misija pa se tata Ivan pita kuda zapravo vodi pritiskanje da svi imaju 5.0 u višim razredima. “Moj sin imao je četiri četvorke u osmom razredu, to su vrlo dobre ocjene, no one se zbog imperativa petica doživljavaju kao totalni poraz”, govori.

Kako je četvorka postala poraz?

Dodaje, s općim uspjehom 4.6 ili 4.7 učenici su u Zagrebu na rubu da (ne) upadnu u neku od gimnazija. “Što smo napravili da ocjena vrlo dobar postane poraz? S druge strane, imamo inflaciju petica koje često ništa ne znače, osim što služe za upise u srednju”, komentira ovaj tata. Slično rezonira i Jelena, mama učenika koji se upisao u jednu zagrebačku gimnaziju, iako mu ona nije bila prvi izbor. Cijeli sustav ocjenjuje “nakaradnim” i tvrdi da se u višim razredima osnovne škole zapravo ocjenjuje kvantiteta, a ne kvaliteta i znanje.

“Zbilja vjerujem da nam je cijela zemlja u banani krenuvši od tuda, gdje se učenicima zapravo poručuje da nije važna kvaliteta, već pusto zadovoljavanje forme”, kaže. Opisuje kako je zbog upisnog sustava došlo do toga da djeca u školi plaču kada dobiju običnu četvorku. “Potpuno je krivo da na taj način do izražaja dolazi samo komponenta brzog pamćenja, a ne potiče ih se da se više bave onim što ih prirodno zanima. Nismo svi za sve, zašto bi itko trebao imati odličan iz svega?”, pita se ova mama.

Samo petice

Bitna je, dakle, ocjena nauštrb znanja pa ovu mamu istovremeno brinu, ali i ne čude komentari koje zna čuti od klinaca iz škole, a svode se na: “Ma što vam mi znamo što smo učili u školi!”. U sustavu upisa u srednje škole presudnu ulogu igraju zaključne ocjene od 5. do 8. razreda. Gledaju se ukupni prosjeci ocjena u svim višim razredima, a zatim još posebno zaključne ocjene u 7. i 8. razredu iz Hrvatskog, Matematike, prvog stranog jezika i triju nastavnih predmeta važnih za pojedine programe obrazovanja. Najviši broj bodova koji se može ostvariti na temelju ocjena je 80. Ponosni vlasnici svih 80 bodova su – superodlikaši.

Postoji mogućnost i ostvarivanja dodatnih bodova za upis (s natjecanja znanja, školskih sportskih natjecanja, za otežane uvjete obrazovanja), a maksimalno 5 bodova još se može ostvariti na prijemnim ispitima (npr. u zagrebačkom MIOC-u, Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga u Zagrebu, itd). No, ocjene iz osnovne su ključne. Podaci o ovogodišnjim upisima u zagrebačke srednje škole, nakon turbulentne nastavne godine koju su obilježili štrajk prosvjetara i nastava na daljinu, govore da su ocjene još malo porasle. U brojnim je srednjim školama, naime, porastao najmanji broj bodova s kojima su se učenici upisivali.

Odakle fenomen superodlikaša?

Na primjer, u prirodoslovno-matematički program I. gimnazije, prošle se godine posljednji primljeni učenik upisao s 80 bodova; ove godine, posljednji upisani imao je 83,67 bodova. Takvu situaciju pronalazimo i u Drugoj ekonomskoj školi u Zagrebu, Klasičnoj gimnaziji, Tehničkoj školi Ruđera Boškovića, X. gimnaziji Ivan Supek, XIII. gimnaziji… U zagrebačkim školama koje se već uvriježeno smatraju “jačima”, najmanji broj bodova posljednjeg upisanog nije puno varirao od prošle godine; već ionako visok broj bodova od prošlih godina s kojim su se učenici upisivali, teško može biti još viši.

O fenomenu, odnosno sve većem problemu superodlikaša i imperativu petica, Telegram je razgovarao sa Zrinkom Ristić Dedić, znanstvenicom s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Govori kako do ovoga problema, između ostaloga, dolazi zbog nekoliko stvari; relativno malog udjela gimnazijskih programa (a velikog broja učenika koji streme baš gimnaziji), još uvijek neatraktivnih strukovnih programa te, zbog toga, učeničkog i roditeljskog pritiska na učitelje koji, u takvoj situaciji, rijetko mogu autonomno odlučivati o ocjenama.

Jačati atraktivnost strukovnih programa

“Otprilike 30 posto učenika pohađa gimnazije, ostatak otpada na strukovne programe. S druge strane država radi malo na podizanju strukovnog obrazovanja. Strukovni programi jesu dobra opcija, koja omogućava i kasniji upis na faks, ali tu često prevladaju roditeljske aspiracije za gimnazijom i stav ‘ipak ne moje dijete’ za upis u strukovne programe”, objašnjava Ristić Dedić. Kaže kako bi trebalo razmisliti o promjeni strukture srednjoškolskog obrazovanja, podizanjem udjela gimnazijskih programa s 30 na 40 posto “ako već postoji afinitet prema gimnazijskim programima”.

Osim toga, smatra, nužno je jačati atraktivnost strukovnih programa koji su na neki način još uvijek stigmatizirani kao programi u koje idu “oni koji ne mogu nigdje drugdje”.

Razgovaramo i o Zagrebu kao predvodniku superodlikaša. Ističe, ocjene u Zagrebu su puno bolje nego u ostatku Hrvatske; superodlikaši, učenici s 5.o od 5. do 8. razreda, najzastupljeniji su upravo u Zagrebu. Potvrđuju to i službeni podaci Ministarstva obrazovanja iz sustava Školskog e-Rudnika. Gledajući udio superodlikaša od 5. do 8. razreda, u školskoj godini 2018./2019. na razini cijele zemlje bilo je prosječno 11,18 posto superodlikaša – u Zagrebu znatno viših 19,20 posto superodlikaša od ukupnog broja učenika sa zaključenom ocjenom od 5. do 8. razreda.

Problem općeg uspjeha

Ristić Dedić i Boris Jokić u istraživanju iz 2018. u kojemu su proučavali fenomen superodlikaša u hrvatskim školama, ističu kako opći uspjeh izračunat kao prosjek zaključnih ocjena “ne ukazuje na jake i slabije strane učenika, njihove interese i potencijale i nije valjan pokazatelj onoga što pojedini učenik jest.

Stoga nije opravdano korištenje općeg uspjeha pri upisu u srednjoškolsko obrazovanje”, navode u istraživanju i ističu kako bi se, što se tiče budućih rješenja, trebalo izbjegavati tzv. “malu maturu” na kraju osnovnoškolskog obrazovanja i okrenuti se “sustavnim rješenjima koja kombiniraju školsko i vanjsko vrednovanje”.

Reality check na kraju srednje

U takvom bi vrednovanju bio smanjen i pritisak na učitelje i nastavnike oko ocjena; kombinacijom školskog i vanjskog vrednovanja, učitelji bi se koristili nacionalno standardiziranim ispitima. Tako bi donosili utemeljene procjene o postignuću učenika, a zaključne bi ocjene bile valjaniji pokazatelj učeničkih postignuća od postojećih ocjena koje se temelje samo na unutarnjem, odnosno školskom vrednovanju koje je počesto podložno pritisku i roditelja i samih učenika.

Na kraju, spomenimo i kako na kraju srednjoškolskog obrazovanja dolazi do svojevrsnog reality checka što se tiče ocjena. Nakon ovogodišnjeg ljetnog roka državne mature, NCVVO je priopćio o velikom nesrazmjeru između zaključnih školskih i ocjena na maturi. Dapače, prema anketi koju je proveo NCVVO, učenici i očekuju niže ocjene na državnoj maturi u odnosu na zaključnu školsku ocjenu.