SDP-ova koalicija i Možemo okupljaju skoro sve nezadovoljne birače s lijevog liberalnog i centrističkog spektra, koji bi morali biti brojniji od HDZ-ova stabilnog biračkog tijela. HDZ s druge strane, čini se, ne može računati na glasače žešće desnice, jer oni Andreju Plenkoviću ne mogu i ne žele oprostiti koaliciju s Miloradom Pupovcem, pa su se trajnije okrenuli ekstremističkim strankama poput Domovinskog pokreta.
Možemo je sasvim racionalno odbacio SDP
Oporbena odluka da se na izbore ide u dvije grupe nije, nažalost, posljedica originalne, unaprijed promišljene strategije, nego činjenice da je Možemo, kako ne bi kompromitirao svoje izglede među mlađom i nekonvencionalnom populacijom koja ne podnosi hrvatsku političku scenu i koja nipošto ne želi glasati za SDP, sasvim racionalno odbacio nacionalni savez sa SDP-om.
Uostalom, povijesno prevažni izbori održani 3. siječnja 2000. godine, koji su zauvijek promijenili Hrvatsku, pokazuju da oporbeni nastup u dvije grupe može biti pobjednička kombinacija.
Podsjetimo, na trećesiječanjskim je izborima udružena opozicija srušila Tuđmanovu HDZ-ovu vlast.
Tuđmanov režim nije bio kompatibilan s liberalnom demokracijom
Predsjednik Tuđman umro je nekoliko tjedana prije izbora, a skoro svi elementi tadašnjeg hrvatskog sustava vladanja bili su potpuno nekompatibilni s modernom liberalnom demokracijom, kao i s geopolitičkim zapadnim imperativima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tuđmanov je režim masovno pratio i prisluškivao političke protivnike i novinare, hrvatskom je ekonomijom vladala stranačka oligarhija, mnogi su se mediji izravno, operativno uređivali u Uredu predsjednika Republike ili u središnjici HDZ-a, državna vlast katkad nije priznavala rezultate lokalnih izbora, a o pravnoj se državi moglo govoriti samo s puno satire.
Kako je opozicija pobijedila 2000. godine?
Geopolitički gledajući, Tuđmanova je Hrvatska bila toliko izolirana da na sprovod prvog hrvatskog predsjednika nije došao ni jedan važniji šef države, osim turskog predsjednika. To su tvrde činjenice. Da opozicija tog 3. siječnja 2000. godine nije uvjerljivo pobijedila, Hrvatska bi vjerojatno dodatno kasnila s ulaskom u NATO i u Europsku uniju, što bi, naravno, imalo katastrofalne posljedice.
A kako je opozicija pobijedila?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dvije godine prije trećesiječanjskih izbora Jutarnji list objavio je naslovnicu s rezultatima jednog od istraživanja javnog mišljenja koje je pokazivalo da je zajednički rejting SDP-a i HSLS-a viši od rejtinga HDZ-a. U ono vrijeme SDP i HSLS još nisu ni počeli razgovarati o koaliciji, ali su tadašnji urednici i vlasnik Jutarnjeg procijenili da bi nasumična informacija o zajedničkom rejtingu mogla imati značajnu dugoročnu vrijednost za odnose snaga na hrvatskoj političkoj pozornici.
Pobjeda nije bila zajamčena
I doista, već iduće godine došlo je do formiranja koalicije SDP-a i HSLS-a, koja se brzo nametnula kao najjača politička snaga u zemlji. Što, međutim, nije jamčilo uvjerljivu izbornu pobjedu pa je u proljeće 1999. razrađena strategija dvostrukog izbornog nastupa oporbenih stranaka. Odlučeno je da SDP i HSLS na izbore izađu zajedno, na jednoj listi, dok su zasebnu listu formirali HNS, HSS, IDS i LS. LS je bila stranka Vlade Gotovca, koja je nastala raskolom u HSLS-u.
Ovdje je važno naglasiti kako je mjesecima prije izbora postignut čvrst dogovor da će svih šest stranaka formirati parlamentarnu većinu i Vladu. Što je oporba postigla dvostrukim izlaskom na izbore? Uspjela je zahvatiti vrlo široko biračko tijelo, koje je obuhvaćalo i konzervativne katolike bliske HSS-u, i vrlo liberalne intelektualce bliske LS-u, i mainstream hrvatskih birača, koji je uglavnom podržao listu SDP-a i HSLS-a, kao i regionalne birače u Istri.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako je spriječeno rasipanje glasova, a nezadovoljstvo velikog broja Hrvata Tuđmanovim sustavom efikasno je kanalizirano u političku volju koja se počela provoditi odmah, par dana poslije objave izbornih rezultata.
Puljak i Orešković mogu biti bitni za SDP
Današnja odluka opozicije da na izbore izađe s dvije liste zapravo je na tragu pobjedničke strategije iz 2000. godine. Dvostruki oporbeni nastup na izborima bitno je inkluzivan, jer može mobilizirati više nezadovoljnih birača od zajedničke liste SDP-a i Možemo.
SDP-ova vrlo široka koalicija također je reprezentativno inkluzivna. Sama Dalija Orešković, primjerice, ne bi imala nikakve šanse na parlamentarnim izborima. Ali, ako Dalija Orešković u Zagrebu SDP-ovoj listi donese deset tisuća glasova, i ona će pridonijeti manjem rasipanju ukupnog broja glasova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Isto, samo u većim omjerima, vrijedi i za Ivicu Puljka u Splitu, i utoliko je suprotstavljanje nekih lokalnih SDP-ovaca koaliranju njihove stranke s Puljkom tipičan primjer ekscentrične političke neinteligencije.
Opozicija nema jasnog lidera
Oporba, dakle, zasad nema osobiti problem s rejtinzima. Zahvaljujući dvostrukom izlasku na parlamentarne izbore i okupljanju skoro svih potencijalnih donositelja oporbenih glasova, SDP i Možemo zaista imaju realne šanse da ovog proljeća pobijede Hrvatsku demokratsku zajednicu. Uz jedno bitno ograničenje. Hrvatska opozicija nema lidera.
Prije 24 godine Ivica Račan i Dražen Budiša bili su vrlo, vrlo snažni, karizmatični politički vođe, kojima je u sportskim dvoranama, na turneji Budi ponosan, skandiralo tisuće i tisuće ljudi. Njihove su janusovske osobnosti – Budiša je bio zatvorska žrtva političkog sustava u kojem je Račan napravio karijeru – privukle strahovito mnogo građana i privremeno obustavile permanentni ideološki rat u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nitko iz oporbe ne može napuniti ni manju sportsku dvoranu
Oporba danas, nažalost, nema nikog tko bi mogao napuniti i manju sportsku dvoranu, a kamoli natjerati građene da skandiraju njegovo/njeno ime. Iznimni uspjeh oporbenog prosvjeda na Markovu trgu pokazao je da je mnogo Hrvata snažno revoltirano postupcima Plenkovićeve vlasti, ali nije pokazao da su građani prepoznali jednu osobu, za koju vjeruju da bi taj revolt mogla pretvoriti u politički trijumf nad HDZ-om.
Nesporna je činjenica da jedini masovno popularni oporbeni lider sjedi na Pantovčaku i da se za njega na parlamentarnim izborima naprosto ne može glasati. Nepostojanje lidera koji artikulira sve masovnije narodno nezadovoljstvo koruptivnom vlašću može se pokušati nadoknaditi snažnim radom na terenu.
Opozicija mora iz dana u dan biti u javnosti
Grbin, Benčić i svi drugi opozicijski političari, nacionalni i lokalni, naprosto moraju iz dana u dana biti i među biračima i u javnosti, i uvjeravati birače zašto je presudno važno da izađu na izbore i da sruše Plenkovićevu vlast.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bitno je, nadalje, izolirati grupu tema, koje transparentno, gotovo samorazumljivo pokazuju da ova vlast zaista jest štetna za Hrvatsku (tu se ne radi o ekonomiji). Osobito je značajno ponuditi viziju optimističke, moderne, poletne, poštene građanske Hrvatske.
Poštenje, optimizam i modernost tri su afirmativne točke, na kojima bi opozicija mogla pobijediti, unatoč nepostojanju autentičnog nacionalnog političkog vođe. Stalna, razorna, glasna, čvrsto argumentirana i konkretna kritika Plenkovićevih i HDZ-ovih političko-koruptivnih praksi nešto je što se podrazumijeva, ali se ne mora pokazati dovoljnim za izbornu pobjedu.
Opozicija, zapravo, dobro stoji s rejtingom. Važnije je pitanje može li pobijediti na izborima bez autentičnog političkog vođe
Nitko iz redova opozicije ne može napuniti niti manju sportsku dvoranu
Zahvaljujući dvostrukom izlasku na parlamentarne izbore i okupljanju skoro svih potencijalnih donositelja oporbenih glasova, SDP i Možemo zaista imaju realne šanse da ovog proljeća pobijede Hrvatsku demokratsku zajednicu. Uz jedno bitno ograničenje. Hrvatska opozicija nema lidera
Anketa koju su od Promocije plus naručile oporbene stranke pokazuje da SDP-ova koalicija i Možemo, kad im se zbroje glasovi, trenutno imaju viši rejting od Hrvatske demokratske zajednice. Što je, uostalom, i normalno. HDZ raspolaže sa svojih fiksnih 25 do 28 posto birača.
SDP-ova koalicija i Možemo okupljaju skoro sve nezadovoljne birače s lijevog liberalnog i centrističkog spektra, koji bi morali biti brojniji od HDZ-ova stabilnog biračkog tijela. HDZ s druge strane, čini se, ne može računati na glasače žešće desnice, jer oni Andreju Plenkoviću ne mogu i ne žele oprostiti koaliciju s Miloradom Pupovcem, pa su se trajnije okrenuli ekstremističkim strankama poput Domovinskog pokreta.
Možemo je sasvim racionalno odbacio SDP
Oporbena odluka da se na izbore ide u dvije grupe nije, nažalost, posljedica originalne, unaprijed promišljene strategije, nego činjenice da je Možemo, kako ne bi kompromitirao svoje izglede među mlađom i nekonvencionalnom populacijom koja ne podnosi hrvatsku političku scenu i koja nipošto ne želi glasati za SDP, sasvim racionalno odbacio nacionalni savez sa SDP-om.
Uostalom, povijesno prevažni izbori održani 3. siječnja 2000. godine, koji su zauvijek promijenili Hrvatsku, pokazuju da oporbeni nastup u dvije grupe može biti pobjednička kombinacija.
Podsjetimo, na trećesiječanjskim je izborima udružena opozicija srušila Tuđmanovu HDZ-ovu vlast.
Tuđmanov režim nije bio kompatibilan s liberalnom demokracijom
Predsjednik Tuđman umro je nekoliko tjedana prije izbora, a skoro svi elementi tadašnjeg hrvatskog sustava vladanja bili su potpuno nekompatibilni s modernom liberalnom demokracijom, kao i s geopolitičkim zapadnim imperativima.
Tuđmanov je režim masovno pratio i prisluškivao političke protivnike i novinare, hrvatskom je ekonomijom vladala stranačka oligarhija, mnogi su se mediji izravno, operativno uređivali u Uredu predsjednika Republike ili u središnjici HDZ-a, državna vlast katkad nije priznavala rezultate lokalnih izbora, a o pravnoj se državi moglo govoriti samo s puno satire.
Kako je opozicija pobijedila 2000. godine?
Geopolitički gledajući, Tuđmanova je Hrvatska bila toliko izolirana da na sprovod prvog hrvatskog predsjednika nije došao ni jedan važniji šef države, osim turskog predsjednika. To su tvrde činjenice. Da opozicija tog 3. siječnja 2000. godine nije uvjerljivo pobijedila, Hrvatska bi vjerojatno dodatno kasnila s ulaskom u NATO i u Europsku uniju, što bi, naravno, imalo katastrofalne posljedice.
A kako je opozicija pobijedila?
Dvije godine prije trećesiječanjskih izbora Jutarnji list objavio je naslovnicu s rezultatima jednog od istraživanja javnog mišljenja koje je pokazivalo da je zajednički rejting SDP-a i HSLS-a viši od rejtinga HDZ-a. U ono vrijeme SDP i HSLS još nisu ni počeli razgovarati o koaliciji, ali su tadašnji urednici i vlasnik Jutarnjeg procijenili da bi nasumična informacija o zajedničkom rejtingu mogla imati značajnu dugoročnu vrijednost za odnose snaga na hrvatskoj političkoj pozornici.
Pobjeda nije bila zajamčena
I doista, već iduće godine došlo je do formiranja koalicije SDP-a i HSLS-a, koja se brzo nametnula kao najjača politička snaga u zemlji. Što, međutim, nije jamčilo uvjerljivu izbornu pobjedu pa je u proljeće 1999. razrađena strategija dvostrukog izbornog nastupa oporbenih stranaka. Odlučeno je da SDP i HSLS na izbore izađu zajedno, na jednoj listi, dok su zasebnu listu formirali HNS, HSS, IDS i LS. LS je bila stranka Vlade Gotovca, koja je nastala raskolom u HSLS-u.
Ovdje je važno naglasiti kako je mjesecima prije izbora postignut čvrst dogovor da će svih šest stranaka formirati parlamentarnu većinu i Vladu. Što je oporba postigla dvostrukim izlaskom na izbore? Uspjela je zahvatiti vrlo široko biračko tijelo, koje je obuhvaćalo i konzervativne katolike bliske HSS-u, i vrlo liberalne intelektualce bliske LS-u, i mainstream hrvatskih birača, koji je uglavnom podržao listu SDP-a i HSLS-a, kao i regionalne birače u Istri.
Tako je spriječeno rasipanje glasova, a nezadovoljstvo velikog broja Hrvata Tuđmanovim sustavom efikasno je kanalizirano u političku volju koja se počela provoditi odmah, par dana poslije objave izbornih rezultata.
Puljak i Orešković mogu biti bitni za SDP
Današnja odluka opozicije da na izbore izađe s dvije liste zapravo je na tragu pobjedničke strategije iz 2000. godine. Dvostruki oporbeni nastup na izborima bitno je inkluzivan, jer može mobilizirati više nezadovoljnih birača od zajedničke liste SDP-a i Možemo.
SDP-ova vrlo široka koalicija također je reprezentativno inkluzivna. Sama Dalija Orešković, primjerice, ne bi imala nikakve šanse na parlamentarnim izborima. Ali, ako Dalija Orešković u Zagrebu SDP-ovoj listi donese deset tisuća glasova, i ona će pridonijeti manjem rasipanju ukupnog broja glasova.
Isto, samo u većim omjerima, vrijedi i za Ivicu Puljka u Splitu, i utoliko je suprotstavljanje nekih lokalnih SDP-ovaca koaliranju njihove stranke s Puljkom tipičan primjer ekscentrične političke neinteligencije.
Opozicija nema jasnog lidera
Oporba, dakle, zasad nema osobiti problem s rejtinzima. Zahvaljujući dvostrukom izlasku na parlamentarne izbore i okupljanju skoro svih potencijalnih donositelja oporbenih glasova, SDP i Možemo zaista imaju realne šanse da ovog proljeća pobijede Hrvatsku demokratsku zajednicu. Uz jedno bitno ograničenje. Hrvatska opozicija nema lidera.
Prije 24 godine Ivica Račan i Dražen Budiša bili su vrlo, vrlo snažni, karizmatični politički vođe, kojima je u sportskim dvoranama, na turneji Budi ponosan, skandiralo tisuće i tisuće ljudi. Njihove su janusovske osobnosti – Budiša je bio zatvorska žrtva političkog sustava u kojem je Račan napravio karijeru – privukle strahovito mnogo građana i privremeno obustavile permanentni ideološki rat u Hrvatskoj.
Nitko iz oporbe ne može napuniti ni manju sportsku dvoranu
Oporba danas, nažalost, nema nikog tko bi mogao napuniti i manju sportsku dvoranu, a kamoli natjerati građene da skandiraju njegovo/njeno ime. Iznimni uspjeh oporbenog prosvjeda na Markovu trgu pokazao je da je mnogo Hrvata snažno revoltirano postupcima Plenkovićeve vlasti, ali nije pokazao da su građani prepoznali jednu osobu, za koju vjeruju da bi taj revolt mogla pretvoriti u politički trijumf nad HDZ-om.
Nesporna je činjenica da jedini masovno popularni oporbeni lider sjedi na Pantovčaku i da se za njega na parlamentarnim izborima naprosto ne može glasati. Nepostojanje lidera koji artikulira sve masovnije narodno nezadovoljstvo koruptivnom vlašću može se pokušati nadoknaditi snažnim radom na terenu.
Opozicija mora iz dana u dan biti u javnosti
Grbin, Benčić i svi drugi opozicijski političari, nacionalni i lokalni, naprosto moraju iz dana u dana biti i među biračima i u javnosti, i uvjeravati birače zašto je presudno važno da izađu na izbore i da sruše Plenkovićevu vlast.
Bitno je, nadalje, izolirati grupu tema, koje transparentno, gotovo samorazumljivo pokazuju da ova vlast zaista jest štetna za Hrvatsku (tu se ne radi o ekonomiji). Osobito je značajno ponuditi viziju optimističke, moderne, poletne, poštene građanske Hrvatske.
Poštenje, optimizam i modernost tri su afirmativne točke, na kojima bi opozicija mogla pobijediti, unatoč nepostojanju autentičnog nacionalnog političkog vođe. Stalna, razorna, glasna, čvrsto argumentirana i konkretna kritika Plenkovićevih i HDZ-ovih političko-koruptivnih praksi nešto je što se podrazumijeva, ali se ne mora pokazati dovoljnim za izbornu pobjedu.