Nije puno važniji ni sukob u generalskoj zajednici, ni u braniteljskoj populaciji, ni među raznim ražalovanim i aktivnim špijunima. Naposljetku, sam pravni aspekt pomilovanja u konkretnom je slučaju relativno manje važan. U cijelom su ovom kaosu istinski važne samo dvije činjenice.
Izručenje i pomilovanje – državni skandali
Prvo, još se jednom mora upozoriti da se Perkoviću i Mustaču nije smjelo suditi u Njemačkoj. Ni jedna racionalna država ne izručuje šefove svojih sigurnosnih službi drugoj državi. Izručenje Perkovića i Mustača jedan je od gorih državnih skandala u posttuđmanovskoj Hrvatskoj. Drugo, eventualno pomilovanje gospode Perkovića i Mustača bilo bi još skandaloznije.
Ovdje ne želimo reći da su argumenti u korist njihova pomilovanja loši. Naprotiv. Josip Perković i Zdravko Mustač zaista jesu odigrali iznimno pozitivnu ulogu u Domovinskom ratu: oni, vjerojatno, spadaju među stotinjak ili manje najzaslužnijih državnih dužnosnika za hrvatsku ratnu pobjedu. I tu nema ništa sporno. Dalje, oni su u visokim godinama, već su proveli razmjerno dugo vremena u zatvoru, pa po nizu elementarnih humanih kriterija zaslužuju pomilovanje.
Strahovito jak razlog protiv pomilovanja
Međutim, postoji strahovito jak razlog protiv eventualne odluke predsjednika Republike, da pomiluje Perkovića i Mustača. Taj je razlog sasvim jednostavan. Josip Perković i Zdravko Mustač osuđeni su zbog sudjelovanja u organiziranju ubojstva, znači zbog jednog od najtežih kaznenih djela. Ako predsjednik Republike pomiluje osuđene za pripremu ubojstva, ne postoji niti jedan valjani razlog da predsjednik Republike ne pomiluje sve hrvatske osuđenike, koji su počinili zločine u Domovinskom ratu.
Ako, dakle, predsjednik Republike pomiluje Perkovića i Mustača, predsjednik bi, također, trebao posmrtno pomilovati/rehabilitirati Tomislava Merčepa. Tomislav Merčep odgovaran je za niz ratnih zločina, ali se 1991. doista borio za Hrvatsku. Što ćemo za Sinišom Rimcem, koji je nedvojbeno ubio oca Aleksandre Zec? Rimac je bio dragovoljac Domovinskog rata od 1991. godine, dok je još bio maloljetnik, ili mlađi punoljetnik. Hoćemo li rehabilitirati Mirka Norca, koji je obranio Gospić i usput sudjelovao u likvidaciji četrdesetak srpskih civila u istom tom Gospiću?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hoćemo li zauvijek abolirati one brutalne ljudoždere, koji su pobili civile u Gruborima i Varivodama, a koji nikad nisu osuđeni? Ti su se momci na prvoj liniji fronte godinama krvavo borili za Hrvatsku. Hoćemo li, napokon, i prije isteka tko zna kojeg suđenja po redu, unaprijed osloboditi Branimira Glavaša krivnje za ubojstva u ratnom Osijeku, za koja je već jednom bio osuđen: Glavaš, naravno, podržava inicijativu za Perkovićevo i Mustačevo pomilovanje. I tako dalje, i tako dalje.
Opasan i protudemokratski presedan
Josip Perković i Zdravko Mustač, dok su radili za Udbu, sigurno nisu osobno mrzili Stjepana Đurekovića, niti su imali bilo kakvu osobitu osobnu korist od sudjelovanja u organizaciji Đurekovićeva ubojstva.
Oni su marljivo i profesionalno radili za ondašnju državu, kao što su poslije 1990. godine marljivo i profesionalno radili za sadašnju državu. Svi hrvatski osuđenici za teške zločine u Domovinskom ratu također mogu reći da su radili za državu, i da su radili najbolje i najhrabrije, što su mogli i znali.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ponovimo, budu li Perković i Mustač pomilovani, ne postoji ni jedan uvjerljiv argument protiv pomilovanja, abolicije i rehabilitacije svih hrvatskih počinitelja zločina u Domovinskom ratu, Naprotiv. A to onda znači samo jedno: ubijate li za državu, ne možete počiniti zločin. Što je strašno. Utoliko bi pomilovanje Perkovića i Mustača bilo strahovito opasan, bitno protudemokratski presedan za hrvatsko društvo i za hrvatsku državu.
Pomilovanje Perkovića i Mustača poručilo bi građanima da je u Hrvatskoj ispravno ubijati za državu
Postoji strahovito jak razlog protiv eventualne odluke predsjednika Republike, da pomiluje Perkovića i Mustača
Taj je razlog sasvim jednostavan. Josip Perković i Zdravko Mustač osuđeni su zbog sudjelovanja u organiziranju ubojstva, znači zbog jednog od najtežih kaznenih djela. Ako predsjednik Republike pomiluje osuđene za pripremu ubojstva, ne postoji niti jedan valjani razlog da predsjednik Republike ne pomiluje sve hrvatske osuđenike, koji su počinili zločine u Domovinskom ratu.
Pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, bez obzira na njihove velike ratne zasluge, poručilo bi sljedeće: u Hrvatskoj je ispravno ubijati za državu. Urnebesni sukob Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića oko generalske inicijative za pomilovanje bivših šefova prvo jugoslavenskih, a zatim hrvatskih sigurnosnih službi, zapravo je potpuno irelevantan aspekt pitanja pomilovanja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.
Nije puno važniji ni sukob u generalskoj zajednici, ni u braniteljskoj populaciji, ni među raznim ražalovanim i aktivnim špijunima. Naposljetku, sam pravni aspekt pomilovanja u konkretnom je slučaju relativno manje važan. U cijelom su ovom kaosu istinski važne samo dvije činjenice.
Izručenje i pomilovanje – državni skandali
Prvo, još se jednom mora upozoriti da se Perkoviću i Mustaču nije smjelo suditi u Njemačkoj. Ni jedna racionalna država ne izručuje šefove svojih sigurnosnih službi drugoj državi. Izručenje Perkovića i Mustača jedan je od gorih državnih skandala u posttuđmanovskoj Hrvatskoj. Drugo, eventualno pomilovanje gospode Perkovića i Mustača bilo bi još skandaloznije.
Ovdje ne želimo reći da su argumenti u korist njihova pomilovanja loši. Naprotiv. Josip Perković i Zdravko Mustač zaista jesu odigrali iznimno pozitivnu ulogu u Domovinskom ratu: oni, vjerojatno, spadaju među stotinjak ili manje najzaslužnijih državnih dužnosnika za hrvatsku ratnu pobjedu. I tu nema ništa sporno. Dalje, oni su u visokim godinama, već su proveli razmjerno dugo vremena u zatvoru, pa po nizu elementarnih humanih kriterija zaslužuju pomilovanje.
Strahovito jak razlog protiv pomilovanja
Međutim, postoji strahovito jak razlog protiv eventualne odluke predsjednika Republike, da pomiluje Perkovića i Mustača. Taj je razlog sasvim jednostavan. Josip Perković i Zdravko Mustač osuđeni su zbog sudjelovanja u organiziranju ubojstva, znači zbog jednog od najtežih kaznenih djela. Ako predsjednik Republike pomiluje osuđene za pripremu ubojstva, ne postoji niti jedan valjani razlog da predsjednik Republike ne pomiluje sve hrvatske osuđenike, koji su počinili zločine u Domovinskom ratu.
Ako, dakle, predsjednik Republike pomiluje Perkovića i Mustača, predsjednik bi, također, trebao posmrtno pomilovati/rehabilitirati Tomislava Merčepa. Tomislav Merčep odgovaran je za niz ratnih zločina, ali se 1991. doista borio za Hrvatsku. Što ćemo za Sinišom Rimcem, koji je nedvojbeno ubio oca Aleksandre Zec? Rimac je bio dragovoljac Domovinskog rata od 1991. godine, dok je još bio maloljetnik, ili mlađi punoljetnik. Hoćemo li rehabilitirati Mirka Norca, koji je obranio Gospić i usput sudjelovao u likvidaciji četrdesetak srpskih civila u istom tom Gospiću?
Hoćemo li zauvijek abolirati one brutalne ljudoždere, koji su pobili civile u Gruborima i Varivodama, a koji nikad nisu osuđeni? Ti su se momci na prvoj liniji fronte godinama krvavo borili za Hrvatsku. Hoćemo li, napokon, i prije isteka tko zna kojeg suđenja po redu, unaprijed osloboditi Branimira Glavaša krivnje za ubojstva u ratnom Osijeku, za koja je već jednom bio osuđen: Glavaš, naravno, podržava inicijativu za Perkovićevo i Mustačevo pomilovanje. I tako dalje, i tako dalje.
Opasan i protudemokratski presedan
Josip Perković i Zdravko Mustač, dok su radili za Udbu, sigurno nisu osobno mrzili Stjepana Đurekovića, niti su imali bilo kakvu osobitu osobnu korist od sudjelovanja u organizaciji Đurekovićeva ubojstva.
Oni su marljivo i profesionalno radili za ondašnju državu, kao što su poslije 1990. godine marljivo i profesionalno radili za sadašnju državu. Svi hrvatski osuđenici za teške zločine u Domovinskom ratu također mogu reći da su radili za državu, i da su radili najbolje i najhrabrije, što su mogli i znali.
Ponovimo, budu li Perković i Mustač pomilovani, ne postoji ni jedan uvjerljiv argument protiv pomilovanja, abolicije i rehabilitacije svih hrvatskih počinitelja zločina u Domovinskom ratu, Naprotiv. A to onda znači samo jedno: ubijate li za državu, ne možete počiniti zločin. Što je strašno. Utoliko bi pomilovanje Perkovića i Mustača bilo strahovito opasan, bitno protudemokratski presedan za hrvatsko društvo i za hrvatsku državu.