Pozvala sam ljude da mi pišu svoja iskustva s doktorima. Ovo je prava, jeziva slika našeg javnog zdravstva

Na mail sam dobila bezbroj ovakvih iskustava nakon što sam preko Facebooka pozvala ljude da mi se jave sa svojim pričama. Nisam znala hoće li ovaj eksperiment uspjeti, ali odaziv iz svih krajeva države bio je upravo nevjerojatan. Svima je očito puna kapa hrvatskog javnog zdravstva. Cijeli život izdvajaju od plaća, a kad se razbole, shvate da pomoć u razumnom roku neće dobiti.

Ministar zdravstva budi se iz drijemeža

No, zato cvjeta privatni zdravstveni sektor, gdje vas uglavnom dočekuju liječnici iz javnih bolnica, i gdje, dakako, brzu uslugu masno platite. Tko može. ”Tko nema pa ne može, neka krepa”, ogorčeno konstatira Mario.

”U privatne klinike i ambulante još nisam odlazio čak ni uz zloćudni tumor. Kao otac dvaju zagrebačkih studenata, za takav luksuz nemam novaca. Zato sam na neophodne preglede prinuđen čekati tri do šest mjeseci. No, nije sve tako crno”, sarkastičan je Darijan iz Osijeka, ”jer ja uz tumor imam i Hrvatsku”.

Čini se da se oko sve veće nedostupnosti javnog zdravstva napokon budi iz drijemeža i ministar zdravstva Vili Beroš. Ovih dana najavljuje neke mjere s kojima namjerava postići balans između javnog i privatnog na način da se angažman u privatnim klinikama dopusti samo onim liječnicima koji na svojim odjelima ”odrade propisanu normu”. Nevjerojatno je da norme tek treba ustanoviti jer ih do sada nije bilo.

Sve više liječnika juri na popodnevni fuš

Zato se pregledi poslije 13 sati uglavnom ne ugovaraju, dok kod privatnika možete biti naručeni i u 20 sati. Nakon što se riješe bolnice u kojoj su zaposleni, sve više liječnika juri na popodnevni fuš. Privatni kapaciteti reklamiraju se njihovim imenima i funkcijama. A besplodni razgovori o listama čekanja traju godinama.

”Komično mi je kad povremeno krenu diskusije o opasnostima privatizacije javnog zdravstva. Pa zdravstvo je već privatizirano, samo nam to još nitko nije rekao”, komentira Mate iz Šibenika.

Pogledajmo, dakle, neke od svih tih groznih priča naših sugrađana o tome kako ih liječi hrvatsko javno zdravstvo i zbog čega mnogi od njih posljednju paru daju za dijagnostiku, operacije i terapije u privatnim klinikama. Napominjem da sam svim sudionicima ankete promijenila imena, premda su se svi potpisali, a samo su neki tražili anonimnost.

‘Do sada sam u zdravstvo uplatila oko 500.000 kuna’

”Već šest godina plaćamo jednu prosječnu hrvatsku plaću mjesečno za privatnu fizikalnu terapiju mog supruga koji je u 38. godini doživio moždani udar”, piše Vedrana. ”Plaćamo jer bi, po pravima koja ga slijede u javnom zdravstvu, još uvijek bio stopostotni invalid vezan za krevet i kolica”.

Ljerka: “Zubaru idem privatno jer vas ovi preko socijalnog naručuju svaka dva tjedna, pa popravak jednog zuba traje godinu dana. Za pregled kod dermatologa naručili su me za konac listopada, a postoji sumnja da sam alergična na lijekove koje uzimam. Ne preostaje mi, znači, ništa drugo nego da to riješim privatno. Svake dvije godine odem na sistematski i to plaćam od 3000 do 7000 kuna ako se ispostavi da su potrebne dodatne pretrage”.

”Jednom sam napravila računicu i utvrdila da sam do sada za zdravstvo uplatila oko 500.000 kuna, a potrošila možda 50.000 plus oko 70.000 privatno”, piše Biserka.

‘Tri mjeseca sam krvarila, rekli su mi da prilegnem’

Dunja ima dijete s posebnim potrebama kome su stalno potrebne razne vrste pomoći: ”Sve procjene psihologa, logopeda i druge plaćam privatno jer moju kći na listu čekanja za timsku obradu mogu staviti tek od rujna, da bi došla na red valjda tek sljedeće godine. Sami plaćamo i logopedsku terapiju”.

Ratna veteranka Dijana iz Rijeke naglašava da u privatne ambulante ne ide iz luksuza nego samo iz prijeke potrebe i da te troškove teško otplaćuje, ali takvih se situacija nabralo dosta. ”Tri mjeseca sam krvarila i nakon svakog su me pregleda slali kući da prilegnem”, priča Dijana. ”Onda sam vidjela da nema druge pa sam završila kod privatnika gdje su utvrdili da mi moraju odstraniti grlić maternice. Ginekološke pregleda nastavila sam plaćati privatno zbog dugog čekanja, kao i zubara.

I srčane sam probleme liječila privatno pet godina. Zbog GERB-a, velikih polipa i kile na želucu, morala sam raditi gastroskopiju svaka tri mjeseca, sve je to bilo privatno, ukupno osam puta. Budući da imam fibromialgiju, plaćam i terapije protiv bolova. Sve je troškove kod privatnika jako teško specificirati. Par godina imala sam dopunsko u Suncu, ali uza sve to, mislim da sam u tom razdoblju dodatno platila oko 110.000 kuna i još 12.000 za obavezne lijekove”.

‘Da sam čekala na termin, možda me ne bi bilo’

Danica iz Slavonskog Broda: ”Nakon operacije kralježnice u inozemstvu koju je, nakon dvije godine administrativne borbe, ipak platio HZZO, neurokirurg me poslao na snimanje na aparatu 3 Tesla, uz anesteziju. To sam u Vinogradskoj bolnici morala platiti 5200 kuna, plus trošak prijevoza do Zagreba. Pet puta po 1000 kuna dala sam za injektiranje hijaluronskih injekcija za koljena, koje sam prethodno morala sama kupiti. Zaposlila sam se na sezonskim poslovima da vratim te dugove. Nadam se da ću izdržati na ovom radnom mjestu”.

Milena iz Rijeke: ”Da sam sa svojom dijagnozom srca čekala na termin u javnoj bolnici, možda me danas ne bi bilo. Sustav funkcionira jedino preko veze, bez toga ništa. Što se gastro pregleda tiče, taj se čeka mjesecima, a kolonoskopija se u ovdašnjim javnim bolnicama ne radi pod anestezijom. Dakle, sve to ideš privatno. Jasno je što prolaze oni koji si to ne mogu priuštiti”.

‘Napipala sam kvržicu i dobila termin za 6 mjeseci’

”Deset godina nosila sam ortopedske cipele zbog problema sa stopalima”, piše Lidija iz Zagreba. “Jedino rješenje bila je operacija jer su bolovi postali neizdrživi. Početkom rujna 2021., nakon pregleda kod kirurga, rečeno mi je da me stavljaju na listu čekanja te da će me nazvati zbog pretraga koje su potrebne za operaciju. Do danas me još nitko nije nazvao. U međuvremenu sam se operirala u privatnoj klinici. Platila sam 40.000 kuna. Doktor je nakon operacije bio dostupan kada god sam imala neko pitanje i odgovarao je isti dan”.

Vlatka piše da je napipala kvržicu na dojci da bi joj termin za ultrazvučnu dijagnostiku zakazali za šest mjeseci. Da ne umire od straha narednih pola godine, pretragu je platila privatno 600 kuna. U zadnje dvije godine, za dermatologa je dala 500 kuna, za pregled kod imunologa 1000 kuna. ”Moja je mirovina 1400 kuna”, kaže Vlatka. Ali, termin je nemoguće dobiti kad ti treba pa nekad nemaš izlaza.

Tešku operaciju dubinskog oka kod privatnog kirurga platila je Ivanka jer je u javnom sustavu trebala čekati osam mjeseci. ”Nikada se ničeg nisam bojala kao što sam se bojala te operacije i nisam je htjela odgađati. Postojala je opasnost da oslijepim. Pa sam platila. Jer sam imala novca”.

‘Ili čekati do iznemoglosti ili platiti’

Ana: ”Teško hodam jer imam bolove u koljenu. Blokade koje daje ortoped moraju se platiti 700 kn. Danas sam u Zagrebu privatno obavila magnetsku rezonancu koljena za 1620 kuna. To je 70 posto moje mirovine. Doprinose za zdravstveno uplaćivala sam 30 godina. Da nije sina, ništa od ovoga ne bih mogla platiti”.

Liječnica Dubravka, koja je skoro 40 godina radila u jednoj zagrebačkoj bolnici, preboljela je moždani inzult. ”Sada, kad trebam pregled neurologa i druge kontrolne pretrage poput doplera, magneta i slično, moram ili čekati do iznemoglosti, ili platiti privatno”.

Neven kaže da je zbog velikih problema s kralježnicom sve plaćao privatno. ”Nisam mogao to sve rastegnuti na pet godina, a toliko bi me navlačili preko socijalnog. Mislim da sam za to potrošio od 100.000 do 150.000 kuna”.

‘U KBC Firule sestre su uz to još drske i nesusretljive’

Srčana bolesnica Silva iz Splita kaže da svake godine mora na kontrolni ultrazvuk. Plaća ga 750 kuna jer u javnoj zdravstvenoj ustanovi ne bi došla na red za dvije godine. ”Na centralnom upisniku u KBC Firule sestre su uz to još drske, neuljudne, nesusretljive, svojim komentarima izazivaju pacijente da uzvrate istom mjerom, pa se čude kad nekome pukne film i počne prijetiti ili divljati”.

Nakon teške prometne nezgode koju je jedva preživio, Vladimir je magnetsku mozga i abdomena te neurološki pregled sam morao platiti privatno. ”Nije bilo druge jer mi je tadašnja doktorica opće prakse odbila izdati uputnice i za to i za vježbe disanja”. Doktoricu je prijavio HZZO-u, ali povratnu informaciju nije dobio. ”Konkluzija je”, kaže Vladimir, ”da javno zdravstvo gotovo više i ne postoji. Ako nemaš love, ne moraš ni živjeti”.

‘Uz troje male djece, ne mogu si priuštiti bolest’

S Majdom živi majka od 86 godina, koja ima Alzheimer i nepokretna je.

”Moja majka ima dva puta godišnje pravo na po 15 terapija uz nalaz fizijatra. Ali sustav traži da nepokretnu osobu svaki put dovedeš na komisiju u Mihanovićevu da vide je li se možda podmladila i ozdravila. Zato sama plaćam fizioterapeuta. Ako se s njom ne vježba, majka se potpuno ukoči i onda joj je nemoguće i promijeniti pelenu. Ja se još mogu brinuti za mamu”, kaže Majda, ”ali zamislite kako je onima gdje su oboje stari, ili gdje djeca nisu blizu”.

Marina je prije mjesec dana u privatnoj bolnici operirala septum. ”Predugo bih čekala na operaciju preko HZZO-a, nisam imala vezu, niti sam je htjela. Koštao je i magnet, sve skupa 23.000 kuna. Ranije sam platila holter jer mi je u domu zdravlja rečeno da ću ga čekati pet mjeseci a to nisam mogla. Dok mi je majka bila živa, jedva smo krpali kraj s krajem jer sam sve morala plaćati. Nije mi lako izdvojiti novce za liječenje kod privatnika, ovo sad osjećat ću dvije godine. Ali s troje još relativno male djece koju moram podizati na noge, ne mogu si priuštiti bolest”.

‘Na papiru ima pravo na sve, u stvarnosti ne baš’

Oh, ja sam vam enciklopedija za ovo, napisala mi je Ivanka iz Zagreba koja je upravo platila 500 kuna za pregled djeteta oboljelog od alergijske astme zato što mu je lista čekanja dala termin ”taman kad sezona alergena završava”. I lijekovi za sina astmatičara idu na recept liječnika, ali sustav ne pokriva troškove. ”Nabavljamo ih u ljekarnama u Sloveniji po 350 eura”.

Ivankino dijete s poteškoćom, na papiru ima pravo na sve, a u stvarnosti ne baš. ”Njegova cjelokupna rehabilitacija izvan sustava – neuropedijatar, logoped, psiholog, defektolog – koštala nas je do sada oko 50.000 kuna”.

Ivankina majka od 84 godine, sa sumnjom na vensku trombozu, dobila je termin za pregled u studenom ove godine pa su privatno platili 600 kuna. Problemi sa štitnjačom zahtijevali su kod Ivanke vađenje krvi svaka dva tjedna, a u sustavu je imala pravo jednom u šest mjeseci. ”Mjesečno za taj sustav, u kome ne mogu dobiti ništa što mi treba, plaćam oko 3000 kuna”, kaže Ivanka.

Za sve što je platila privatno, mogla je imati stan

Supruga ima 20 godina staža, piše Tomo. ”U sve te godine, bila je u bolnici tri dana i jednom godišnje kod ginekologa. Iz njene bruto plaće, uzeto je do sada najmanje 360.000 kuna za zdravstvo. Znam ljude koji su za javno zdravstvo morali dati i više, a da nisu ništa koristili. A sada kad bi im nešto trebalo, ne mogu doći na red”.

Liječnici su Teodori ugradili umjetni kuk proizvodnje Johnson&Johnson, za koga se utvrdilo da luči krom i kobalt i tako truje pacijente. No, testne je pretrage morala sama platiti iako je te proteze odobrila Agencija za ortopedska pomagala.

Vjera mi piše da je za sve usluge koje je do sada platila privatno mogla već imati lijep stančić. ”Žao mi samo ljudi koji nemaju sredstava da si na taj način pomognu. Ne znam kako uopće izdrže”.

Liječnici nude ženama da će im privatno voditi trudnoću

Stigao je i mail od uspješne sportašice koju ćemo nazvati Mašom, a koja je zbog svoje sportske karijere izložena čestim ozljedama i utoliko ovisna o liječnicima. No, prvo što nam kaže jest da određeni liječnici u Petrovoj bolnici koji rade i privatno (navodi i imena) nude ženama da će im privatno ”voditi trudnoću” pa će zauzvrat ”preko njih” imati komotan porod u Petrovoj.

Ona je bila jedna od tih koje su se navukle na ponudu. ”S tim da je lik zbrisao na konferenciju na dan kad sam ja rađala, a mene je ostavio da se snalazim s onim što sam mogla dobiti”. Maša je dosad za privatnu fizikalnu terapiju kao podršku vrhunskoj razini sporta platila oko 28.000 kuna budući da ”HZZO takve terapije ne pruža”.

Plaća i privatne vježbe za kći zbog kašnjenja u razvoju, magnetske rezonance, povremene operacije, laboratorijske pretrage, kardiologa i nefrologa. ”Sigurno toga ima i još” kaže Maša, ”ali već mi je muka i od ovih iznosa, koji se, ako dobro računam, penju iznad 150.000 kuna”.

Na operaciju mrene trebala čekati dvije godine

Gordana kaže kako je nedavno, po četvrti put, dobila Herpes zoster. Ima 36 godina. Za pregled je naručena u listopadu 2023. Sonja je privatno operirala mrenu na oba oka jer je preko HZZO-a trebala čekati dvije godine.

Stela, sveučilišna profesorica u mirovini, naglašava da je posljednjih 20 godina bila u najvišem znanstveno-nastavnom zvanju i na mnogim funkcijama. ”Ovo ističem isključivo u cilju predodžbe o pozamašnoj visini mojih doprinosa zdravstvenom osiguranju”. Stela je dobrog zdravlja, ali kad joj što zatreba, kaže da uglavnom završi na privatnim uslugama jer se za sve čeka po šest, osam i više mjeseci.

Da bi se zapisala za magnet jer ima slomljeni kralješak, Dina je zvala ”sve bolnice u Hrvatskoj”, ali najraniji termin je prosinac. S Dininim stanjem nije se igrati pa joj je ostalo samo da se naruči kod privatnika. Pretragu će obaviti sljedeći tjedan.

O reformama se samo prigodničarski priča

Naleti čovjek i na pozitivna iskustva u javnom zdravstvu, kaže Dina, ima liječnika i sestara koji se posebno potrude da ti pomognu i olakšaju, ali onda se nad takvima iščuđavamo. ”Ono što bi trebalo biti posve normalno, kod nas dobiva auru spektakla”.

Imamo još materijala za ovaj zdravstveni almanah, ali dosta je. Interesantno je da liječnike zaposlene u javnom sustavu – kao ni njihovog ministra – ne muči prigovor savjesti jer pacijentima ne mogu pružiti adekvatnu i pravovremenu pomoć. A niti Beroš razmišlja o tome da se osiguranicima HZZO-a, koji se zbog nedostupnih usluga, moraju izlagati velikim dodatnim troškovima za postupke u privatnim klinikama i laboratorijima, izdaci za liječenje nadoknade iz javnih sredstava.

Svakako, o raspadnutom i prezaduženom javnom zdravstvu, zagušenom mrežom isprepletenih privatnih interesa, svima je već sve poznato i jasno. Ali o reformama se samo prigodničarski priča dok su građani osuđeni da plaćaju ono što su kroz doprinose i sanacije već debelo platili. I, kao što rekoše naši sugovornici: Ako nemaš novca, crkni. Hvala svima koji su u ovome sudjelovali. Pobude su plemenite, ali promjene koje ljudi zazivaju idu samo na još gore.