Ovo je sad već vrlo, vrlo ozbiljan uzorak. I jednako ozbiljan zaključak – HDZ je stranka čiji se lideri ne usuđuju sučeljavati s opozicijom kad su na poziciji vlasti.
Strogo ograničena borbenost
Četiri godine kasnije, Sanader je već bio u stanovitim problemima s pravosuđem, a upravljanje državom u najgoroj financijskoj krizi u osam desetljeća džentlmenski je prepustio Jadranki Kosor. HDZ na izborima 2011. godine nije imao ozbiljne šanse, a Kosor je u kampanji izbjegla sučeljavanje s Milanovićem.
Nakon poraza na izborima HDZ je preuzeo Tomislav Karamarko. Stranka je skrenula udesno i povratak navodno domoljubnim vrijednostima najavljivala borbenom retorikom i otvorenom podrškom još borbenijem šatoraškom prosvjedu u centru Zagreba. No, borbenost je nekako ishlapila iz Karamarka kad se trebalo sučeliti u kampanji s premijerskim kandidatom SDP-a, Zoranom Milanovićem.
Iako ga je predsjednik SDP-a i tadašnji premijer prozivao da se sakrio u mišju rupu i poručivao “Izađi i bori se”, Karamarko nije ni trznuo, pa ni pred izbore 2015. hrvatski birači nisu imali jedno od najrutinskijih stvari u zemljama stvarne, funkcionalne demokracije – predizbornu debatu čelnika najjačih političkih stranaka. Izbori 2015. su završili tako da je o novoj vlasti odlučivala nova i zeznuta družina koja se nazvala Most, pa su nakon nekoliko tjedana pregovaranja i pod snažnim pritiskom predsjednice Republike, HDZ-ove Kolinde Grabar-Kitarović, otišli s HDZ-om, ali uz nestranačkog premijera Tihomira Oreškovića. Stvar se, međutim, raspala u samo nekoliko mjeseci.
Plenković se nije bojao. Dosad
HDZ je preuzeo Andrej Plenković, koji s pozicije čelnika stranke koja je zaostajala u anketama nije imao previše izbora i sudjelovao je na nekoliko sučeljavanja s Milanovićem. HDZ je pobijedio i uspio formirati Vladu, prvo s Mostom, a onda s HNS-om.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković je uredno sudjelovao i na sučeljavanjima s čelnikom SDP-a pandemijske 2020. godine, Davorom Bernardićem. Iako je Bernardić bio i nešto bolji od niskih očekivanja koje je javnost imala od njega, ta sučeljavanja ostat će zapamćena po onih nekoliko desetaka sekundi kad je, sav pogubljen, neuspješno tražio neki podatak u hrpi papira koje su mu pripremili za debatu.
Kukavica i kršitelj Ustava
S obzirom na iskustvo iz 2016. i 2020. godine, te na jasan osjećaj vlastite superiornosti koji Plenković pokušava isijavati u svakom svom javnom nastupu, bilo je za očekivati da predsjednik HDZ-a ni ovaj put neće ustuknuti od sučeljavanja s konkurencijom na parlamentarnim izborima. No, upravo se to događa – Plenković koristi priliku da nađe, Milanovićevim rječnikom iz 2015. godine, neku mišju rupu iz koje će čekati da minu predizborne debate i dođe izborna šutnja.
Plenković se, naime, ne želi sučeljavati s Milanovićem jer on, po upozorenju Ustavnog suda, ne može sudjelovati u predizbornoj kampanji kao premijerski kandidat ako ne da ostavku na funkciju predsjednika Republike. Kako ovaj to nije napravio, jer se boji da bi njegova zamjena iz HDZ-a na Pantovčaku mogla napraviti slični manevar kao Grabar-Kitarović 2015. godine, Plenković mu je, uz epitet “kršitelja Ustava”, prilijepio i epitet “kukavica”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, činjenica da Milanović nije premijerski kandidat (što kao formalna kategorija ionako ni ne postoji u Hrvatskoj) ne priječi da njih dvojica ne sjednu izvan predizbornog programa pred neku kameru i popričaju o aktualnim temama. Bi li to bilo kršenje Ustava? S obzirom na nedorečenosti upozorenja Ustavnog suda, teško je sa sigurnošću utvrditi kako bi i bi li uopće ovo tijelo na to reagiralo.
Što fali debati s Grbinom? Ili s Benčić?
No, i osim Milanovića, Plenkoviću je, pogotovo ako je uvjeren u svoju nedodirljivost, na raspolaganju niz prilika za odmjeravanje argumenata s političkom protivnicima. Može sjesti u isti studio na predizbornu debatu s predsjednikom SDP-a Peđom Grbinom, pa mu trljati nos s Milanovićem. Može sjesti s ostalim premijerskim kandidatima jačih stranaka, poput Sandre Benčić ili Nikole Grmoje. Može se sučeliti s prvima na listama u svojoj, prvoj izbornoj jedinici – Benčić, Arsenom Baukom, Mislavom Kolakušićem, Marijom Selak Raspudić, Damirom Vanđelićem.
Ali, to se očito neće dogoditi. Iako uporno ponavlja da je potpuno uvjeren da će građani honorirati posao koji su njegove Vlade odradile u posljednjih osam godina i da je oporba smiješna i neozbiljna, ne želi – niti u jednom formatu – stati nasuprot političara koji će tvrditi suprotno. I tako se stavlja u sad već solidnu kolonu HDZ-ovih lidera koji su bježali od ove, rutinske pokazne vježbe iz demokracije. A predizborni slogan HDZ-a, “Za sve izazove”, čini još više šupljim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predizborne debate rutina su u svakoj demokraciji. Zašto Plenković bježi od Grbina, Benčić, Grmoje?
Svi HDZ-ovi lideri prije Plenkovića su izbjegavali predizborne debate, evo sad i njega u tom društvu
Milanović krši Ustav, Grbin je smijurija, ostali imaju "premali postotak", a o sučeljavanju s predvodnicima lista u svojoj izbornoj jedinici Plenković ni ne govori
Ovo je sad već vrlo, vrlo ozbiljan uzorak. I jednako ozbiljan zaključak – HDZ je stranka čiji se lideri ne usuđuju sučeljavati s opozicijom kad su na poziciji vlasti.
Ivo Sanader je, primjerice, rado hodao po televizijama s državnom koncesijom 2003. godine kad je pokušavao dobiti posao koji je tad obavljao Ivica Račan. Četiri godine kasnije, međutim, premijer Sanader se izmigoljio iz sučeljavanja s predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem ili tadašnjim premijerskim kandidatom te stranke Ljubom Jurčićem. Jer, kao, njih su dvojica, pa ne bi bilo ravnopravno.
Strogo ograničena borbenost
Četiri godine kasnije, Sanader je već bio u stanovitim problemima s pravosuđem, a upravljanje državom u najgoroj financijskoj krizi u osam desetljeća džentlmenski je prepustio Jadranki Kosor. HDZ na izborima 2011. godine nije imao ozbiljne šanse, a Kosor je u kampanji izbjegla sučeljavanje s Milanovićem.
Nakon poraza na izborima HDZ je preuzeo Tomislav Karamarko. Stranka je skrenula udesno i povratak navodno domoljubnim vrijednostima najavljivala borbenom retorikom i otvorenom podrškom još borbenijem šatoraškom prosvjedu u centru Zagreba. No, borbenost je nekako ishlapila iz Karamarka kad se trebalo sučeliti u kampanji s premijerskim kandidatom SDP-a, Zoranom Milanovićem.
Iako ga je predsjednik SDP-a i tadašnji premijer prozivao da se sakrio u mišju rupu i poručivao “Izađi i bori se”, Karamarko nije ni trznuo, pa ni pred izbore 2015. hrvatski birači nisu imali jedno od najrutinskijih stvari u zemljama stvarne, funkcionalne demokracije – predizbornu debatu čelnika najjačih političkih stranaka. Izbori 2015. su završili tako da je o novoj vlasti odlučivala nova i zeznuta družina koja se nazvala Most, pa su nakon nekoliko tjedana pregovaranja i pod snažnim pritiskom predsjednice Republike, HDZ-ove Kolinde Grabar-Kitarović, otišli s HDZ-om, ali uz nestranačkog premijera Tihomira Oreškovića. Stvar se, međutim, raspala u samo nekoliko mjeseci.
Plenković se nije bojao. Dosad
HDZ je preuzeo Andrej Plenković, koji s pozicije čelnika stranke koja je zaostajala u anketama nije imao previše izbora i sudjelovao je na nekoliko sučeljavanja s Milanovićem. HDZ je pobijedio i uspio formirati Vladu, prvo s Mostom, a onda s HNS-om.
Plenković je uredno sudjelovao i na sučeljavanjima s čelnikom SDP-a pandemijske 2020. godine, Davorom Bernardićem. Iako je Bernardić bio i nešto bolji od niskih očekivanja koje je javnost imala od njega, ta sučeljavanja ostat će zapamćena po onih nekoliko desetaka sekundi kad je, sav pogubljen, neuspješno tražio neki podatak u hrpi papira koje su mu pripremili za debatu.
Kukavica i kršitelj Ustava
S obzirom na iskustvo iz 2016. i 2020. godine, te na jasan osjećaj vlastite superiornosti koji Plenković pokušava isijavati u svakom svom javnom nastupu, bilo je za očekivati da predsjednik HDZ-a ni ovaj put neće ustuknuti od sučeljavanja s konkurencijom na parlamentarnim izborima. No, upravo se to događa – Plenković koristi priliku da nađe, Milanovićevim rječnikom iz 2015. godine, neku mišju rupu iz koje će čekati da minu predizborne debate i dođe izborna šutnja.
Plenković se, naime, ne želi sučeljavati s Milanovićem jer on, po upozorenju Ustavnog suda, ne može sudjelovati u predizbornoj kampanji kao premijerski kandidat ako ne da ostavku na funkciju predsjednika Republike. Kako ovaj to nije napravio, jer se boji da bi njegova zamjena iz HDZ-a na Pantovčaku mogla napraviti slični manevar kao Grabar-Kitarović 2015. godine, Plenković mu je, uz epitet “kršitelja Ustava”, prilijepio i epitet “kukavica”.
Međutim, činjenica da Milanović nije premijerski kandidat (što kao formalna kategorija ionako ni ne postoji u Hrvatskoj) ne priječi da njih dvojica ne sjednu izvan predizbornog programa pred neku kameru i popričaju o aktualnim temama. Bi li to bilo kršenje Ustava? S obzirom na nedorečenosti upozorenja Ustavnog suda, teško je sa sigurnošću utvrditi kako bi i bi li uopće ovo tijelo na to reagiralo.
Što fali debati s Grbinom? Ili s Benčić?
No, i osim Milanovića, Plenkoviću je, pogotovo ako je uvjeren u svoju nedodirljivost, na raspolaganju niz prilika za odmjeravanje argumenata s političkom protivnicima. Može sjesti u isti studio na predizbornu debatu s predsjednikom SDP-a Peđom Grbinom, pa mu trljati nos s Milanovićem. Može sjesti s ostalim premijerskim kandidatima jačih stranaka, poput Sandre Benčić ili Nikole Grmoje. Može se sučeliti s prvima na listama u svojoj, prvoj izbornoj jedinici – Benčić, Arsenom Baukom, Mislavom Kolakušićem, Marijom Selak Raspudić, Damirom Vanđelićem.
Ali, to se očito neće dogoditi. Iako uporno ponavlja da je potpuno uvjeren da će građani honorirati posao koji su njegove Vlade odradile u posljednjih osam godina i da je oporba smiješna i neozbiljna, ne želi – niti u jednom formatu – stati nasuprot političara koji će tvrditi suprotno. I tako se stavlja u sad već solidnu kolonu HDZ-ovih lidera koji su bježali od ove, rutinske pokazne vježbe iz demokracije. A predizborni slogan HDZ-a, “Za sve izazove”, čini još više šupljim.