Nemali broj hrvatskih građana preferira autoritarne režime. Zato se nameće pitanje: je li rat u Ukrajini i naš rat?

Rat u Ukrajini tako je među ostalim pokazao da solidan broj hrvatskih građana najblaže rečeno ne podnosi Zapad, NATO ni Europsku uniju te uopće ne vidi Hrvatsku kao dio toga Zapada i njegovih vrijednosti. Iako su neka recentna društvena istraživanja ukazivala na to da za mnoge liberalna demokracija nema neki naročiti značaj te da preferiranje autoritarnih režima nije samo marginalno, tek je ruska invazija na Ukrajinu pokazala raširenost takvih vrijednosnih sudova u različitim dijelovima društva.

Alarmantno istraživanje među mladima

Prošle je godine institut za društvena istraživanja proveo „Istraživanje političke pismenosti završnih razreda srednjih škola u Republici Hrvatskoj“. U projektu je sudjelovalo 67 završnih razreda u 59 srednjih škola, tri četvrtine njih u dobi od 18 godina.

Svakoga razumnog u ovoj zemlji trebala bi zabrinuti činjenica da se s tvrdnjom da je „NDH bila fašistička tvorevina“ slaže samo 19,9%, a potpuno slaže jedva 11,4% ispitanika. Gotovo trećina ispitanih je uvjerena da su se „ustaše borile za hrvatske nacionalne interese“, a svega 17,1% da su to činili partizani.

Tvrdnju da je „SFRJ bila komunistička diktatura“ podupire ili u potpunosti podupire polovina ispitanih. Polazeći od tih rezultata istraživanja ne iznenađuje da su za četvrtinu ispitanih „vladavina prava“, a za trećinu „demokratski i višestranački sustav“ potpuno ili uglavnom nevažni. Budući da vrijednosti društvenoga poretka kao što su „poštivanje prava čovjeka“ „sloboda“ i „jednakost“ smatra važnima 96,5 %, 96,3 % odnosno 94,7 % ispitanih, očito je da barem za četvrtinu sudionika istraživanja ne postoji neka čvrsta poveznica između liberalne demokracije i tih vrijednosti.

Komotna malograđanska sebičnost

Bez te poveznice rat u Ukrajini ne može biti i „naš“ rat jer to onda nije obrana od posezanja jednoga autoritarnog i nacionalističkog režima opsjednutoga obnovom propaloga imperija i suzbijanjem širenja liberalne demokracije preko njegovih nekadašnjih granica. Ili drugačije kazano, Ukrajina sigurno nije bila uzorna demokracija, ali je u ovome ratu postala prvi red obrane od prolupaloga nasilnika za sve one države koje to stvarno jesu ili se barem to trude postati.

Tko ne želi priznati da u sukobu despotizma i liberalnih demokracija nema i ne može biti igre skrivača taj ili ništa ne razumije ili, kao ona trećina ili četvrtina gore spomenutih ispitanika, do demokracije i vladavine prava jednostavno ne drži. Upravo su takvi u svojoj komotnoj malograđanskoj sebičnosti javno priželjkivali brzu kapitulaciju Ukrajine i instaliranje kijevske inačice bjeloruskoga kabadahije Aleksandra Lukašenka.

Uspješnost ukrajinskoga otpora, rusko odustajanje od pokušaja osvajanja Kijeva i nasilne smjene tamošnje vlasti, te na kraju potpuno povlačenje ruskih invazijskih trupa iz sjeverne Ukrajine sve te prvotne zagovornike ukrajinske kapitulacije, pod izlikom spašavanja ljudskih života, pretvorilo je u promotore mirovnih pregovora i de facto ruske aneksije dijela ukrajinskoga teritorija.

Bez smjene u Moskvi neće biti ni mira

Nakon što je Vladimir Putin i prije bilo kakvih pregovora formalno anektirao još četiri ukrajinske pokrajine, i to čak i one njihove dijelove koje njegova vojska nije okupirala rat je ušao u novu fazu. Tim potezom sebe je trajno i nepovratno isključio iz svih budućih mirovnih pregovora osim onih koji bi bili rezultat ruske vojne pobjede i posljedičnoga nametanja uvjeta mira Ukrajini.

Kako je takav scenarij svakim novim danom sve manje vjerojatan izgledno je da bez smjene vlasti u Moskvi neće biti ni mira u Ukrajini. To je nedavno na svoj ne baš lako razumljiv način rekao i predsjednik Republike Zoran Milanović. Govoreći splitskim studentima kazao je da bez promjene vlasti u Moskvi ne može doći do prestanka ruske agresije na Ukrajinu, a da smo „kroz povijest naučili što znači smjena vlasti u Moskvi jer se od toga pola svijeta oporavlja narednih pedeset godina“.

Mediji su istakli njegovu rečenicu da „Rusija ne smije taj rat izgubiti, barem ne iz vlastite vizure“ tako da je ostalo nedorečeno što je za hrvatskoga predsjednika manje loš i rizičan ishod, smjena Vladimira Putina ili ruska ratna pobjeda. Splitsko predavanje vremenski je koincidiralo s njegovim javnim protivljenjem organizaciji obuke ukrajinskih vojnika na hrvatskome teritoriju, a to je pak izazvalo poveliku buku najprije u ruskim, a onda i u hrvatskim medijima.

Hrvatska diplomacija na dva kolosijeka

Ukrajina i ukrajinski rat su uz hrvatsku politiku prema BiH najčešća točke razmjene javnih udaraca, i to onih duboko ispod pojasa, između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Za premijera predsjednik Republike je „kremaljski čovjek“, a za predsjednika Republike premijer je „veleizdajnik“ tako da prije okončanja mandata barem jednoga od njih dvojice, hrvatska će vanjska politika voziti po dva odvojena kolosijeka čak i onda kada to realno nije tako.

Ne spadam među one koji u tome vide neki naročiti reputacijski rizik za Hrvatsku jer bi to značilo da Republika Hrvatska ima ugled, važnost i značaj koji je u opasnosti izgubiti, ali da taj bespoštedni sukob ima vrlo loše posljedice za lokalnu političku kulturu i demokratske standarde valjda nije sporno ni za predsjednika ni za premijera. I gore spomenuto istraživanje ukazuje na to da i osnovne vrijednosti liberalne demokracije mogu demokratskim putem opet biti dovedene u pitanje.

Putin je opisao puni krug

Upravo to je jedno od oruđa Vladimira Putina što je i sam potvrdio u svome maratonskom govoru u četvrtak tvrdeći da Rusija nije neprijatelj građana Zapada već su to zapadni čelnici koji igraju „opasnu, krvavu i prljavu igru.“

Vladimir Putin tako je opisao puni krug, nakon što je te iste građane Zapada usrdno strašio da će barel sirove nafte koštati 300 dolara i da će radijatori u europskim kućama i stanovima biti hladni kada Gazprom potpuno obustavi isporuke plina, te da će na koncu u slučaju vojnoga poraza Rusija morati upotrijebiti nuklearno oružje, sada se prometnuo u njihovoga prijatelja i zaštitnika koji za njih traži čak i veće plaće.

Patetičan govor običnoga nasilnika koji je zbog svojih grandioznih tlapnji doveo Svijet na rub trećega svjetskog rata neće biti „proučavan danima“, što je bila pretenciozna najava Kremlja, već će biti shvaćen kao još jedan propali pokušaj sijanja europskoga razdora kako bi ukrajinski rat prestao biti i „naš“ rat.