Invazija na Ukrajinu nije iznenađenje. Ona se mogla predvidjeti čim je u Ukrajini srušena proruska vlast. Uostalom, invazija na Ukrajinu već se dogodila okupacijom Krima prije osam godina. Ovo je samo tisuću puta brutalnija i opasnija repriza. ali, po mnogočemu ipak repriza.
Dobar dio hrvatske političke i ekonomske scene, kao i zaprepašćujuće velik dio hrvatske javnosti tek je sada prepoznao pravu prirodu ruskog režima. Naivnost i pozitivne predrasude dijela hrvatske politike prema Rusiji ponavljale su se previše godina, a da se ne bi zapitali što, zapravo, određeni hrvatski političari znaju i razumiju o geopolitičkim odnosima i o načelima funkcioniranja autokratskih režima.
Moramo razvijati dobre odnose? Ma nemojte
Prvo, punih petnaestak godina, dakle od hrvatskog ulaska u NATO, s dijela lijeve hrvatske političke scene, ali i iz ekonomskih krugova, slušamo mantru o tome kako se Hrvatska ne smije osloniti samo na Zapad, nego mora razvijati i dobre odnose s Rusijom. Ma nemojte?
Dobre odnose za zemljom čiji je režim, ustvari, duboko kriminalizirana diktatura, koja se suprotstavlja svim elementarnim vrijednostima liberalnih demokracija? Dobre odnose sa zemljom koja već dulje od deset godina aktivno obnavlja Sovjetski Savez? Dobre odnose sa zemljom koja upravo vodi najopasniji rat o Europi od 1945. godine, koja se igra nuklearnim prijetnjama i koja svakodnevno, prilično očigledno, čini teške ratne zločine? S takvom smo Rusijom trebali biti u dobrim odnosima?
Da jesmo, sad bi bili – u najmanju ruku – tihi partner u agresiji na Ukrajinu, kao što to djelomično jest Orbanova Mađarska, o čemu je ovih dana ekstenzivno izvještavao Politico.
Nelogična teza o ukrajinskom članstvu u NATO-u
Drugo, u hrvatskom se političkom životu i danas, nakon svega što se dogodilo u zadnja gotovo tri tjedna, provlači teza da NATO ne treba biti u Ukrajini. Tu tezu, nažalost, i dalje zagovara predsjednik Republike. Logika, međutim, govori suprotno. Da Ukrajina jest u NATO-u, Rusija se ne bi usudila napasti Ukrajinu, jer bi to značilo i napad na Sjedinjene Države (kao što ni Amerika sada ne može ratovati na strani Ukrajine, jer bi to značilo napad na Rusiju).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Članstvo u NATO-u jedino je što štiti baltičke države od ruske agresije i aneksije. S druge strane, eventualno ukrajinsko članstvo u NATO-u ne može biti prijetnja Rusiji, jer poslije Napoleonovih i Hitlerovih ratnih katastrofa, nikome više ne bi palo napamet da ratuje u Rusiji. NATO-ova uloga u Ukrajini bila bi sprječavanje ovoga što se upravo događa.
Dojučerašnji fanovi Putinove politike
Treće, i lijevi i desni, osobito radikalni desni elementi hrvatske javnosti, iskreno su fascinirani Vladimirom Putinom, što je i logično; predstavnici radikalnih političkih opcija prirodno su skloni diktatorima i zločincima, katkad i neovisno od njihove političke orijentacije.
Primjerice. velik broj pripadnika starije hrvatske lijeve intelektualne i javne scene svojedobno se divio Mao Ce Tungu, premda ni najrepresivniji ispadi Titove politike nisu imali ništa s Maovom politikom, koja je uz sjevernokorejsku bila možda najrepresivnija bilo gdje u svijetu, poslije pada Hitlera i Staljina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zanimljivo je, međutim, da su Putinu hvalospjeve pisali i izgovarali i oni autori i političari, koji sami sebe smatraju liberalnima. Naposljetku, u izgradnju dobrog imidža Putinove Rusije puno su truda, sve do prije nekoliko dana, ulagali ljudi koji su intelektualno formirani u Rusiji, ili su ondje dugo radili.
Ako ste bazirali biznis na Rusiju – sami ste si krivi
Četvrto, logično je što se jedan dio hrvatskog biznisa okretao prema Rusiji: ogromno tržište s puno novca privlačno je valjda svim poduzetnicima koje ne zanima geopolitika; takvi su u većini i to ne mora biti loše.
Međutim, jako je loše i kratkovidno ako pretežni dio svog posla temeljite na suradnji s firmama iz zemlje, koja je već dugo godina parija modernog svijeta. Rusija je od 2014. godine pod sankcijama. Rusija je 2017. godine uvela protusankcije mnogim zapadnim zemljama, uključujući i Hrvatsku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako, dakle, bazirate svoj biznis plan na poslovanju sa zemljom koja je punih osam godina pod sankcijama, zaista imate ozbiljan problem s procjenom rizika, i sad se nemate pravo žaliti. Sami ste si krivi.
Neočekivana naivnost hrvatskih građana
Peto, rat u Ukrajini pokazao je neočekivanu naivnost hrvatskih građana. Hrvati su masovno zgroženi ratom, premda smo sami, ne tako pradavno, prošli kroz krajnje brutalan rat. Jako je dobro što su hrvatski građani snažno senzibilizirani oko tragičnih događaja u Ukrajini i što skoro svi jednoglasno podržavaju Ukrajinu (uz nekoliko iznimaka poput intervjua jednog ekscentričnog profesora u Novom listu, u kojem se žestoko brane ubojice i okupatori).
Međutim, pomalo je nerazumljivo da su hrvatski građani baš toliko iznenađeni ratom u Ukrajini. Zar baš nitko ne zna ništa o svim mogućim ruskim ratovima i vojnim intervencijama u Europi: od invazije Finske, preko aneksije baltičkih zemalja, do vojnih intervencija u Mađarskoj, Češkoj i neizravne vojne intervencije u Poljskoj. O relativno nedavnim događajima, poput okupacije Krima, da i ne govorimo. S obzirom na sve to morbidno povijesno iskustvo zbijeno u osamdesetak godina, zbilja je čudno da se Hrvatska danas čudi ruskoj agresiji na Ukrajinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nesporno je da će Rusija, dok god bude zastupala geopolitičke ciljeve Putinove Rusije, i dok god bude imala autokratski karakter Putinova režima, predstavljati stalnu ratnu prijetnju Europi. Prije svega, zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, pa članicama bivšeg Varšavskog pakta, ali i državama cijele Europe. To je, nažalost, činjenica koju se moglo lako uočiti i puno prije napada na Ukrajinu.
Rat u Ukrajini otkrio je fascinantnu naivnost velikog dijela hrvatske političke i poslovne scene, kad je riječ o Rusiji
Postalo je jasno da brojni hrvatski političari vrlo malo znaju i razumiju o geopolitičkim odnosima i o načelima funkcioniranja autokratskih režima
Prvo, punih petnaestak godina, dakle od hrvatskog ulaska u NATO, s dijela lijeve hrvatske političke scene, ali i iz ekonomskih krugova, slušamo mantru o tome kako se Hrvatska ne smije osloniti samo na Zapad, nego mora razvijati i dobre odnose s Rusijom. Ma nemojte?
Invazija na Ukrajinu nije iznenađenje. Ona se mogla predvidjeti čim je u Ukrajini srušena proruska vlast. Uostalom, invazija na Ukrajinu već se dogodila okupacijom Krima prije osam godina. Ovo je samo tisuću puta brutalnija i opasnija repriza. ali, po mnogočemu ipak repriza.
Dobar dio hrvatske političke i ekonomske scene, kao i zaprepašćujuće velik dio hrvatske javnosti tek je sada prepoznao pravu prirodu ruskog režima. Naivnost i pozitivne predrasude dijela hrvatske politike prema Rusiji ponavljale su se previše godina, a da se ne bi zapitali što, zapravo, određeni hrvatski političari znaju i razumiju o geopolitičkim odnosima i o načelima funkcioniranja autokratskih režima.
Moramo razvijati dobre odnose? Ma nemojte
Prvo, punih petnaestak godina, dakle od hrvatskog ulaska u NATO, s dijela lijeve hrvatske političke scene, ali i iz ekonomskih krugova, slušamo mantru o tome kako se Hrvatska ne smije osloniti samo na Zapad, nego mora razvijati i dobre odnose s Rusijom. Ma nemojte?
Dobre odnose za zemljom čiji je režim, ustvari, duboko kriminalizirana diktatura, koja se suprotstavlja svim elementarnim vrijednostima liberalnih demokracija? Dobre odnose sa zemljom koja već dulje od deset godina aktivno obnavlja Sovjetski Savez? Dobre odnose sa zemljom koja upravo vodi najopasniji rat o Europi od 1945. godine, koja se igra nuklearnim prijetnjama i koja svakodnevno, prilično očigledno, čini teške ratne zločine? S takvom smo Rusijom trebali biti u dobrim odnosima?
Da jesmo, sad bi bili – u najmanju ruku – tihi partner u agresiji na Ukrajinu, kao što to djelomično jest Orbanova Mađarska, o čemu je ovih dana ekstenzivno izvještavao Politico.
Nelogična teza o ukrajinskom članstvu u NATO-u
Drugo, u hrvatskom se političkom životu i danas, nakon svega što se dogodilo u zadnja gotovo tri tjedna, provlači teza da NATO ne treba biti u Ukrajini. Tu tezu, nažalost, i dalje zagovara predsjednik Republike. Logika, međutim, govori suprotno. Da Ukrajina jest u NATO-u, Rusija se ne bi usudila napasti Ukrajinu, jer bi to značilo i napad na Sjedinjene Države (kao što ni Amerika sada ne može ratovati na strani Ukrajine, jer bi to značilo napad na Rusiju).
Članstvo u NATO-u jedino je što štiti baltičke države od ruske agresije i aneksije. S druge strane, eventualno ukrajinsko članstvo u NATO-u ne može biti prijetnja Rusiji, jer poslije Napoleonovih i Hitlerovih ratnih katastrofa, nikome više ne bi palo napamet da ratuje u Rusiji. NATO-ova uloga u Ukrajini bila bi sprječavanje ovoga što se upravo događa.
Dojučerašnji fanovi Putinove politike
Treće, i lijevi i desni, osobito radikalni desni elementi hrvatske javnosti, iskreno su fascinirani Vladimirom Putinom, što je i logično; predstavnici radikalnih političkih opcija prirodno su skloni diktatorima i zločincima, katkad i neovisno od njihove političke orijentacije.
Primjerice. velik broj pripadnika starije hrvatske lijeve intelektualne i javne scene svojedobno se divio Mao Ce Tungu, premda ni najrepresivniji ispadi Titove politike nisu imali ništa s Maovom politikom, koja je uz sjevernokorejsku bila možda najrepresivnija bilo gdje u svijetu, poslije pada Hitlera i Staljina.
Zanimljivo je, međutim, da su Putinu hvalospjeve pisali i izgovarali i oni autori i političari, koji sami sebe smatraju liberalnima. Naposljetku, u izgradnju dobrog imidža Putinove Rusije puno su truda, sve do prije nekoliko dana, ulagali ljudi koji su intelektualno formirani u Rusiji, ili su ondje dugo radili.
Ako ste bazirali biznis na Rusiju – sami ste si krivi
Četvrto, logično je što se jedan dio hrvatskog biznisa okretao prema Rusiji: ogromno tržište s puno novca privlačno je valjda svim poduzetnicima koje ne zanima geopolitika; takvi su u većini i to ne mora biti loše.
Međutim, jako je loše i kratkovidno ako pretežni dio svog posla temeljite na suradnji s firmama iz zemlje, koja je već dugo godina parija modernog svijeta. Rusija je od 2014. godine pod sankcijama. Rusija je 2017. godine uvela protusankcije mnogim zapadnim zemljama, uključujući i Hrvatsku.
Ako, dakle, bazirate svoj biznis plan na poslovanju sa zemljom koja je punih osam godina pod sankcijama, zaista imate ozbiljan problem s procjenom rizika, i sad se nemate pravo žaliti. Sami ste si krivi.
Neočekivana naivnost hrvatskih građana
Peto, rat u Ukrajini pokazao je neočekivanu naivnost hrvatskih građana. Hrvati su masovno zgroženi ratom, premda smo sami, ne tako pradavno, prošli kroz krajnje brutalan rat. Jako je dobro što su hrvatski građani snažno senzibilizirani oko tragičnih događaja u Ukrajini i što skoro svi jednoglasno podržavaju Ukrajinu (uz nekoliko iznimaka poput intervjua jednog ekscentričnog profesora u Novom listu, u kojem se žestoko brane ubojice i okupatori).
Međutim, pomalo je nerazumljivo da su hrvatski građani baš toliko iznenađeni ratom u Ukrajini. Zar baš nitko ne zna ništa o svim mogućim ruskim ratovima i vojnim intervencijama u Europi: od invazije Finske, preko aneksije baltičkih zemalja, do vojnih intervencija u Mađarskoj, Češkoj i neizravne vojne intervencije u Poljskoj. O relativno nedavnim događajima, poput okupacije Krima, da i ne govorimo. S obzirom na sve to morbidno povijesno iskustvo zbijeno u osamdesetak godina, zbilja je čudno da se Hrvatska danas čudi ruskoj agresiji na Ukrajinu.
Nesporno je da će Rusija, dok god bude zastupala geopolitičke ciljeve Putinove Rusije, i dok god bude imala autokratski karakter Putinova režima, predstavljati stalnu ratnu prijetnju Europi. Prije svega, zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, pa članicama bivšeg Varšavskog pakta, ali i državama cijele Europe. To je, nažalost, činjenica koju se moglo lako uočiti i puno prije napada na Ukrajinu.