Sporazum OPEC-a o smanjenju proizvodnje nafte možda neće upaliti. Ovo je nekoliko razloga zašto

Upitna održivost učinaka sporazuma

Aranžman o smanjenju proizvodnih količina odgovor je na projekcije koje pokazuju da će se katastrofalna situacija na naftnom tržištu nastaviti: prevelika količina nafte i pad potražnje izazvali su snažan pad cijene, koja je već duže vrijeme na zabrinjavajuće niskim razinama. OPEC je za prošlu godinu, po prvi put nakon 1998. godine, objavio ukupni deficit od gotovo 100 milijardi dolara. Za usporedbu, 2014. godine zabilježen je plus od 238 milijardi dolara.

Cijena sirove nafte odmah je skočila za 15 posto, na 51 dolar po barelu. Ipak, iako je postignuti sporazum izazvao trenutačno olakšanje, postoji niz pitanja na koja još uvijek nema odgovora. Činjenica da je tržište momentalno reagiralo na sporazum, iako smanjenje još nije na snazi, te pitanje hoće li cijena nafte i dalje rasti, samo su neka od njih.

Hoće li se članica OPEC-a držati dogovora?

U prošlosti, zemlje članice OPEC-a nisu se baš uvijek držale dogovora. Kada je početkom osamdesetih uveden sustav kvota, Saudijska Arabija je u skladu s propisanim kvotama trebala smanjiti proizvodnju za do šest milijuna barela, no druge članice nisu se strogo pridržavale dogovora. Od 2009. do 2013. proizvodnja OPEC-a je uglavnom bila iznad propisane količine, i to za oko milijun do dva barela dnevno.

Osim toga, podaci o proizvodnji i skladištenju dobiveni od državnih naftnih kompanija mogu biti prilično neprecizni. Vrijednosti referentne proizvodnje za neke zemlje, primjerice Iran, Irak i Venezuelu, mogu biti veće od količina koje te izvoznice mogu doista proizvoditi, a upravo su te referentne vrijednosti baza za rezanje proizvodnje.

Iako je proizvodnja u Iranu u listopadu iznosila oko 3,7 milijuna barela dnevno, referentne vrijednosti bile su na 3,975 milijuna barela dnevno, koliko se proizvodilo na vrhuncu, 2005. godine. Nadalje, proizvodnja u Rusiji, koja neće biti podvrgnuta monitoringu, bit će nešto niža tijekom zime zbog održavanja ili novih bušenja. Drugim riječima, iako će se možda činiti da se zemlje potpisnice drže sporazuma, stvari možda neće biti bitno drugačije nego kakve bi bile bez njega.

Hoće li se SAD vratiti u igru?

Ključno će biti i hoće li se američki proizvođači netradicionalnih naftnih platformi poput škriljevca na više cijene nafte reagirati povećanjem proizvodnje. Proizvodnja u Sjedinjenim Državama pala je nešto više od milijun barela po danu, nakon što je početkom godine cijena nafte počela padati. Ako, dakle, odluče iskoristiti skok cijena i povećaju proizvodnju, poništit će se učinak zamrzavanja proizvodnje.

Tako se sada postavlja pitanje hoće li Sjedinjene Države krenuti s novim bušenjima. Nakon pada cijena, bušenje u Sjedinjenim Državama fokusirano je na Permian Basin u zapadnom Teksasu i Novom Meksiku. Broj operativnih bušotina u zapadnom Teksasu od travnja se povećao za oko 100 bušotina na 235, manje od pola od ukupno 447 aktivnih bušotina u Sjedinjenim Državama. Iz preostalih 119 vadi se plin. Na vrhuncu, u listopadu 2014. godine, u Sjedinjenim Državama radilo je 1609 bušotina.

Poteškoće zbog mobilizacije resursa

Iako bi cijena nafte iznad 50 dolara trebala potaknuti na vađenje nafte, kompanije u naftnom biznisu su zbog očajne situacije na tržištu otpustile na desetine tisuća radnika, pa će potrajati dok se ponovno mobiliziraju svi resursi. Osim toga, tek treba vidjeti postoji li za to financijska računica.

Dostupnost jeftinih kredita u periodu nakon financijske krize odigrala je ključnu ulogu zbog koje su mnoge kompanije počele bušiti na previše lokacija u kratkom vremenu, što je rezultiralo kolapsom cijena prirodnog plina početkom 2010. godine i padom cijena nafte 2014. godine. S obzirom da još uvijek nije sasvim izvjesno hoće li FED ponovno dizati referentne kamatne stope, što bi rezultiralo skupljm zaduživanjem, uz visoke troškove zapošljavanja i mobilizacije bušotina, teško je zamisliti da će se američke komapnije prenagliti u donošenju takvih odluka samo zbog dogovore OPEC-a.

Što s Libijom i Nigerijom?

Treće, iako su Libija i Nigerija članice OPEC-a, ove države ne sudjeluju u sporazumu. Proizvodnja nafte u Libiji postepeno se oporavlja, u kolovozu je iznosila 250 tisuća barela po danu, a do kraja studenog narasla je na 600 tisuća barela. Njihov dugoročni cilj je 1,6 milijuna barela dnevno, odnosno vratiti se na proizvodne razine iz vremena kad je na vlasti bio Moamer Gadafi. Procjenjuje se da bi Libija već sljedeće godine mogla biti na pola puta do realizacije tog cilja.

Nigerija ima proizvodni kapacitet od oko dva milijuna barela po danu, no zbog prekida uzrokovanih oštećenjima infrastrukture nakon konflikta u delti Nigera zbog izlijevanja nafte, proizvodnja se smanjila na 1,5 milijuna barela dnevno. Nakon razrješenja sukoba, iako takav ishod još nije na horizontu, Nigerija bi se mogla vratiti na puni proizvodni kapacitet.

Problematična makroekonomija

Na kraju, globalna ekonomija je u posljednjih nekoliko godina prilično anemična unatoč niskim cijenama nafte, koje su u povijesti uglavnom bile pokretač gospodarskog rasta. No, rast potražnje za naftom je izostao. Jedno od potencijalnih objašnjenja je smanjenje državnih potpora i olakšica u nekim od ključnih država, poput primjerice Kine.

Drugim riječima, potrošači u mnogim zemljama plaćaju istu cijenu za proizvode od nafte kao i 2014. godine, kada je cijena barela iznosila 90 dolara, a taj će se trend nastaviti osim ako države ponovno ne uvedu neke subvencije. To bi se moglo pokazati teškim jer makroekonomske politike mnogih država ne provode stimulativne ekonomske mjere.

Pravi efekti vidjet tek kad se uzbuđenje stiša

Uz to, fokus na poticanje energetske učinkovitosti i alternativne izvore energije i tehnologije, paralelno sa strožom regulativom o emisijama štetnih plinova, također utječu na pad potražnje nafte. Iako je to na razini spekulacija, dugoročno znatno povećanje cijene nafte učvrstilo bi takvu politiku.

Iako je planirano smanjenje proizvodnje zemalja članica OPEC-a već rezultiralo višim cijenama, prvenstveno zbog entuzijazma koje je sporazum izazvao kod tradera, pravi će se učinci pokazati tek kad se uzbuđenje stiša, a glavnu riječ na tržištu ponovno preuzimu sile ponude i potražnje. Naime, iako će više cijene povećati prihode i usporiti gomilanje nafte u skladištima, istovremeno bi mogli usporiti rast potražnje i potaknuti preveliku proizvodnju u prekratkom vremenu.