I odveli Crnu Goru u potpuno novo i dosad nepoznato razdoblje. Kako je netko ovih dana napisao, Crnogorci su u posljednjih sto godina imali samo tri vladara, kralja Aleksandra, Tita i Milu Đukanovića, a za očekivati je da Milatović neće imati toliko trajanje i da će zemlja sada ući u neko razdoblje relativno čestih promjena vlasti.
Đukanović sam kriv za svoj poraz
Što, naravno ne znači da sada nije došlo do strateškog zaokreta, prvog nakon što je Đukanović odlučio napustiti Miloševićev projekt ‘drugog oka u glavi’, nakon čega je odnio pobjedu nad Momirom Bulatovićem i stvorio Crnu Goru kakvu danas poznajemo. Jasno nezavisnu i okrenutu zapadu, ali istovremeno realno jednopartijsku, siromašnu i prožetu korupcijom te s netaknutim utjecajem Srpske pravoslavne crkve, koja je na kraju umnogome i došla glave Đukanoviću, a za što je opet dobrim dijelom sam kriv.
Osim toga, vjerojatno je i sam bio svjestan da se odavno trebao povući, ali dijelom situacija i konceptualni sukob oko budućnosti zemlje, dijelom želja za pravosudnom nedodirljivosti, a dijelom i to što nije našao adekvatnog novog lidera u DPS-u, doveli su do toga da je sada regularno poražen na izborima i da isti takav poraz slijedi DPS-u na skorašnjim parlamentarnim izborima u lipnju.
Očajnička želja za promjenom
Opći je dojam da se onaj presudni dio crnogorskog društva koji nema fiksna uvjerenja, umorio od DPS-a, očajnički želio promjenu i neku novu nadu i izabrao novog čovjeka, ignorirajući sva upozorenja da se radi o nekome tko je bio u Vladi zapravo formiranoj od strane pokojnog Amfilohija Radovića.
S obzirom na to da je, bez obzira na ishod izbora, značajna većina građana, otprilike u ovom istom postotku 60 prema 40 posto opredijeljena za Europu i istinski nezavisnu Crnu Goru, ovaj zaokret vjerojatno neće biti onoliko radikalan poput onoga kojeg je svojevremeno napravio Đukanović, ali isto tako nema nikakve sumnje da će Crna Gora od sada biti puno bliža Srbiji, nego što je bila posljednjih desetljeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Do općeg rasula ipak neće doći
Kako će sve skupa završiti i hoće li se ovih dvadesetak posto birača koji su na kraju presudili razočarati u svoj izbor pokazat će vrijeme. Ono što je jasno jeste to da se u međuvremenu, otkad su promijenili vlast na prošlim parlamentarnim izborima, nisu razočarali i bazično odustali od želje da biraju nekog novog.
Također će mnogo toga ovisiti o daljnjem razvoju u DPS-u, odnosno o tome hoće li se Đukanović sada definitivno povući i tko će biti novi čelni čovjek partije te hoće li doći do njenog osipanja sada kad je svima jasno da barem neko vrijeme DPS više neće biti stranka vlasti. Opet, ako je suditi po prethodne dvije godine, do općeg rasula ipak neće doći.
Svakako, kako god se bilo tko osjećao prema novom pobjedniku i novom smjeru Crne Gore, iz perspektive Hrvatske i ostalih susjednih zemalja, suradnja i normalni odnosi nemaju alternativu i za nadati se da će tako i ostati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što znači pobjeda Jakova Milatovića? Nema nikakve sumnje, Crna Gora će sada biti puno bliža Srbiji
Počinje potpuno novo i dosad nepoznato razdoblje za Crnu Goru
Opći je dojam da se onaj presudni dio crnogorskog društva koji nema fiksna uvjerenja, umorio od DPS-a, očajnički želio promjenu i neku novu nadu i izabrao novog čovjeka, ignorirajući sva upozorenja da se radi o nekome tko je bio u Vladi formiranoj od strane pokojnog Amfilohija Radovića.
Baš kao što sam i najavio na Telegramu nakon prvog kruga predsjedničkih izbora u Crnoj Gori, Milo Đukanović je u drugom krugu glatko poražen od Jakova Milatovića, u omjeru 60 prema 40 posto, odnosno Đukanović je na svojih 35 posto iz prvog kruga uspio dobiti onih očekivanih 4-5 posto od kandidatkinje socijaldemokrata i nezavisnog influensera koji ga je i javno podržao, dok su svi ostali glasovi otišli kandidatu pokreta ‘Evropa sad’.
I odveli Crnu Goru u potpuno novo i dosad nepoznato razdoblje. Kako je netko ovih dana napisao, Crnogorci su u posljednjih sto godina imali samo tri vladara, kralja Aleksandra, Tita i Milu Đukanovića, a za očekivati je da Milatović neće imati toliko trajanje i da će zemlja sada ući u neko razdoblje relativno čestih promjena vlasti.
Đukanović sam kriv za svoj poraz
Što, naravno ne znači da sada nije došlo do strateškog zaokreta, prvog nakon što je Đukanović odlučio napustiti Miloševićev projekt ‘drugog oka u glavi’, nakon čega je odnio pobjedu nad Momirom Bulatovićem i stvorio Crnu Goru kakvu danas poznajemo. Jasno nezavisnu i okrenutu zapadu, ali istovremeno realno jednopartijsku, siromašnu i prožetu korupcijom te s netaknutim utjecajem Srpske pravoslavne crkve, koja je na kraju umnogome i došla glave Đukanoviću, a za što je opet dobrim dijelom sam kriv.
Osim toga, vjerojatno je i sam bio svjestan da se odavno trebao povući, ali dijelom situacija i konceptualni sukob oko budućnosti zemlje, dijelom želja za pravosudnom nedodirljivosti, a dijelom i to što nije našao adekvatnog novog lidera u DPS-u, doveli su do toga da je sada regularno poražen na izborima i da isti takav poraz slijedi DPS-u na skorašnjim parlamentarnim izborima u lipnju.
Očajnička želja za promjenom
Opći je dojam da se onaj presudni dio crnogorskog društva koji nema fiksna uvjerenja, umorio od DPS-a, očajnički želio promjenu i neku novu nadu i izabrao novog čovjeka, ignorirajući sva upozorenja da se radi o nekome tko je bio u Vladi zapravo formiranoj od strane pokojnog Amfilohija Radovića.
S obzirom na to da je, bez obzira na ishod izbora, značajna većina građana, otprilike u ovom istom postotku 60 prema 40 posto opredijeljena za Europu i istinski nezavisnu Crnu Goru, ovaj zaokret vjerojatno neće biti onoliko radikalan poput onoga kojeg je svojevremeno napravio Đukanović, ali isto tako nema nikakve sumnje da će Crna Gora od sada biti puno bliža Srbiji, nego što je bila posljednjih desetljeća.
Do općeg rasula ipak neće doći
Kako će sve skupa završiti i hoće li se ovih dvadesetak posto birača koji su na kraju presudili razočarati u svoj izbor pokazat će vrijeme. Ono što je jasno jeste to da se u međuvremenu, otkad su promijenili vlast na prošlim parlamentarnim izborima, nisu razočarali i bazično odustali od želje da biraju nekog novog.
Također će mnogo toga ovisiti o daljnjem razvoju u DPS-u, odnosno o tome hoće li se Đukanović sada definitivno povući i tko će biti novi čelni čovjek partije te hoće li doći do njenog osipanja sada kad je svima jasno da barem neko vrijeme DPS više neće biti stranka vlasti. Opet, ako je suditi po prethodne dvije godine, do općeg rasula ipak neće doći.
Svakako, kako god se bilo tko osjećao prema novom pobjedniku i novom smjeru Crne Gore, iz perspektive Hrvatske i ostalih susjednih zemalja, suradnja i normalni odnosi nemaju alternativu i za nadati se da će tako i ostati.