Sud odlučio da je snimka o mitu zakonit dokaz, iako je razgovor tajno zabilježen diktafonom i bez naloga
Razgovarale su odrasle i zdrave osobe, i nisu spominjale privatni život
Odluka koja bi mogla ozbiljno promijeniti način tajnog prisluškivanja i snimanja, donijeta je nedavno na Županijskom sudu u Zagrebu koji je kao potpuno zakonit dokaz prihvatio snimku s diktafona što je nastala bez ikakvog upozorenja i naloga.
Na njoj se čuje razgovor građevinskog poduzetnika Davora Pejića sa suradnikom u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport Nenadom Kovačevićem iz kojeg je evidentno da ga ovaj traži mito.
Riječ je o optužbama za potencijalni najam Pejićevog objekta u Jazbini za potrebe lokalnog dječjeg vrtića. Za to je Kovačević, kako stoji u optužnici kojoj je snimka s diktafona dokaz, tražio investitora da jedan euro mjesečno po metru kvadratnom zemljišta plaća njemu i još “nekim službenim osobama iz Grada Zagreba”. To bi iznosilo 1750 eura mjesečno, a Kovačević je, kako se ne bi mučio s mjesečnim isplatama zatražio Pejića 20 tisuća eura unaprijed.
Za tajno snimanje treba sudski nalog
Iako je notorno da snimanje diktafonom bez valjanog sudskog naloga ne može biti prihvaćeno kao dokaz, vijeće kojem je na čelu sudac Zdravko Majerović zaključilo je suprotno. Donijeto je rješenje kojim se odbija prijedlog obrane za izdvajanjem te snimke iz sudskog spisa
U tom prijedlogu obrana je upozorila da je Pejić u rujnu 2013. godine snimao Kovačevića bez da je ovaj to znao. Sve je na kraju kulminiralo sukobom njih dvojice jer se Kovačević nije mogao oduprijeti Pejićevim ponudama.
USKOK je pak naglasio kako tim snimkama nije povrijeđeno niti jedno pravo Nenada Kovačevića, budući da su diktafonom zabilježene riječi što ih je uputio upravo Pejiću.
Ustav, zakon, Konvencija…
Kod donošenja odluke vijeće Županijskog suda u Zagrebu analiziralo je pravo na privatnost i poštivanje obiteljskog života zagarantirano Ustavom, Kazneni zakon koji propisuje zatvorsku kaznu za onoga tko “neovlašteno zvučno snimi nejavno izgovorene riječi drugoga”, kao i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja svojim člankom 8 propisuje da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.
Osim toga na sjednici optužnog vijeća ispitani su i Kovačević i Pejić kako bi se utvrdile činjenice bitne za procjenu zakonitosti snimki razgovora između njih dvojice. Sam Kovačević opisao je da se radilo o neslužbenim sastancima s Pejićem.
Razgovori na javnom mjestu
– Nismo se nikada „separirali“ i uvijek je bilo puno ljudi oko nas. Tko je točno bio nazočan našim razgovorima više se ne sjećam, izjavio je pred sucima, dok je Pejić rekao da su dva razgovora snimljena u kafiću „Verdi“ u Gundulićevoj ulici a jedan u njegovom automobilu.
Na osnovu svega toga vijeće je utvrdilo da snimke razgovora Davora Pejića i Nenada Kovačevića nisu pribavljene povredom prava na nepovredivost osobnog života okrivljenog Kovačevića. Tu se ne radi ni o nejavno izrečenim riječima.
Dogovarali kazneno djelo
– Niti Konvencija, niti hrvatski Ustav ni kazneno zakonodavstvo ne daju definiciju pojma privatni život. Očito je riječ o pojmu koji ima izuzetno širok sadržaj, no međutim, nema nikakve ni životne ni pravne logike u tome da se snimanje međusobnog razgovora dvije odrasle psihički zdrave osobe pri čemu jedna osoba ne zna da ju se snima a pri tome je tema tog razgovora priprema za počinjenje kaznenog djela, smatra povredom osobnog života osoba koja se snima, zaključilo je sudsko vijeće naglašavajući da Pejić ni na koji način nije zlorabio snimke niti ih je javno objavio, već ih je predao tijelima kaznenog progona.
– U ovom konkretnom slučaju radi se o snimci razgovora koju je snimio svjedok, razgovora u kojem je on sam sudjelovao i to su riječi koje su upućene upravo njemu. Dakle, ni na koji način nije ugrožena privatnost I okrivljenog Kovačevića, pa da bi na taj način došlo do povrede njegovog prava na nepovredivost osobnog života što mu jamče Ustav, Kazneni zakon i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sama činjenica da je razgovor dvije osobe sniman na način da jedan sugovornik snima drugog sugovornika bez znanja i odobrenja snimanog sugovornika, nije dovoljan razlog da bi se takva snimka razgovora smatrala nezakonitom, zaključuje optužno vijeće.