Trump je opet izgubio živce i zaprijetio OPEC-u da smanji cijenu nafte: što sada možemo očekivati?
Trumpova izjava dolazi neposredno prije OPEC-ova sastanka u Alžiru
Premda je američki predsjednik Donald Trump već nekoliko puta upozorio proizvođače nafte da moraju smanjiti cijene, barel nafte i dalje se već duže vrijeme kreće između 76 i 79 dolara. Što je po općim procjenama daleko previsoko, pa je u četvrtak Trump sasvim izgubio živce te je na Twitteru opasno zaprijetio arapskim državama i njihovom naftnom kartelu OPEC. “Mi štitimo zemlje Bliskog istoka, koje ne bi bile sigurne bez nas. A one ipak nastavljaju gurati prema sve višim i višim cijenama nafte! Pamtit ćemo to! OPEC mora odmah smanjiti cijene!”
Takva oštra reakcija ne čudi jer je još u travnju i lipnju Trump upozoravao OPEC da prestane manipulirati cijenama. U srpnju je pak napisao na Twitteru kako OPEC mora znati da je cijena nafte previsoka, a da proizvođači ne poduzimaju ništa da bi je smanjili. Stoga je zaprijetio: “Smanjenje cijena odmah!”
We protect the countries of the Middle East, they would not be safe for very long without us, and yet they continue to push for higher and higher oil prices! We will remember. The OPEC monopoly must get prices down now!
— Donald J. Trump (@realDonaldTrump) September 20, 2018
OPEC optužuje Trumpa da je on odgovoran za visoku cijenu nafte
Trumpova izjava dolazi neposredno prije OPEC-ova sastanka u Alžiru ovog vikenda gdje će se razgovarati o cijenama nafte i razini proizvodnje. Saudijska Arabija ne krije da ju zanima cijena od oko 80 dolara po barelu kako bi mogla pokriti enormne troškove vojne intervencije u Jemenu te provođenja unutarnjih strukturnih promjena. Kao i svi ostali, tako Saudijska Arabija otklanja sve optužbe tvrdeći da je za tako visoke cijene najodgovorniji upravo Donald Trump.
On je, naime, najavio da će SAD uvesti u studenom sankcije protiv Irana te kažnjavati svaku državu koja će od te zemlje kupovati naftu. A to znači da će na tržištu doći do manjka oko 2,5 milijuna barela dnevno, što je glavni generator rasta cijena nafte.
Osim što je najnovijim prijetnjama natovario SAD-u na leđa nove neprijatelje, inače najvjernije saveznike, poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata ili Katara, Trump je ponovno uzdrmao ionako krajnje osjetljivo tržište nafte. No, ono najvažnije, pokazalo se da Trump ipak nije neprikosnoveni gospodar svijeta te da za razliku od, primjerice Europske unije, postoje i oni koji se ne povijaju tek tako pred njegovim ucjenama i prijetnjama.
Trump: Imamo plina u izobilju pa ga EU mora kupovati
Za razliku od OPEC-a Europska unija spremno pristaje na sve zahtjeve Donalda Trumpa koji su u skladu s njegovom politikom America first. Na nedavnim razgovorima predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera s Trumpom u Bijeloj kući američki predsjednik izjavio je kako očekuje da će EU financirati izgradnju 9 do 11 LNG terminala koji će moći primati američki ukapljeni prirodni plin.
Također je istaknuo kako zbog sve masovnije proizvodnje LNG plina u SAD-u “EU mora biti spremna apsorbirati viškove američkog prirodnog plina. EU treba biti masivni kupac našeg plina. Mi ga imamo u izobilju.” U nedavno razgovoru s predsjednikom talijanske vlade Giuseppeom Conteom Trump je bez uvijanja kazao kako je “EU obećala da će ona sama financirati gradnju između 9 i 11 LNG terminala na koji će se dopremati američki viškovi plina u razne dijelove Europe”.
EU će sufinancirati gradnju još 11 LNG terminala u Europi
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker potvrdio je da će EU kupiti “goleme količine” američkog LNG-a plina, a Europska komisija je, objavio je Reuters, najavila kako će dodijeliti 278 milijuna eura za izgradnju LNG terminala u Hrvatskoj, Grčkoj i Cipru. Mali je problem što taj iznos nije dovoljan ni za izgradnju jednog terminala, a kamoli tri. Izgradnja jednog LNG terminala i potrebnog cjevovoda za transport stoji najmanje 500 milijuna eura.
Osim toga u toj cijeni nije predviđeno samo financiranje gradnje 11 terminala već je ta svota namijenjena za još tri energetska projekta te izgradnju cjevovoda kojim bi se LNG plin prebacivao do krajnjih potrošača. Čak je i utjecajni američki dnevnik Wall Street Journal pisao o tomu da je EU pristala na američke zahtjeve unatoč tome što je tri četvrtine europskih LNG terminala “praktički u stanju mirovanja”.
U cijeni je najveći problem
Sama Europska komisije objavila je kako je “2017. prosječna iskorištenost LNG terminala iznosila jedva 26 posto – ostavljajući široku marginu za veći uvoz iz SAD-a, ako je, dakako, američka cijena prihvatljiva i konkurentna cijena”.
I upravo je u cijeni najveći problem. Ukapljeni prirodni plin dobiva se rashlađivanjem pročišćenog zemnog plina koji se pretvara u tekuće stanje radi lakšeg prijevoza. Proces ukapljivanja obavlja se u LNG terminalima tako da se prirodni plin pretvara u tekućinu. Relativno visoki troškovi proizvodnje i potreba da ga se pohrani u skupim kriogenim spremnicima te cijena prijevoza taj plin čine skupljim od prirodnog plina što je do sada kočilo njegovu masovniju prodaju.
EU popušta jer se boji većih carina za njemačke aute
No, Washington računa da će potreba za plinom u Europi sve više rasti, a da se svi više iscrpljuju domaći izvori plina što će uvjetovati potrebu za još većim uvozom u budućnosti. Uz to što je američki LNG plin skuplji od ruskog prirodnog plina, problem je za Hrvatsku, Grčku i Cipar što nema zainteresiranih kupaca za taj plin. Već na drugi natječaj za dugoročne kupce plina iz terminala na Krku nitko se nije javio, osim mađarskog Mola i to za vrlo male količine.
Hrvatska je među svima članicama EU, najmanje ovisna o uvozu plina. Domaće potrebe podmiruje iz vlastitih izvora s više od 60 posto. Hrvatska trenutno troši oko 2, 5 milijarde kubičnih metara plina na godinu, a najoptimističkije prognoze govore da bi potrošnja do 2030. mogla porasti za još oko 800 milijuna kubičnih metara. Istodobno, planirano je da se preko LNG terminala uveze godišnje između 6 i 10 milijardi kubičnih metara plina.
Amerika i EU ulaze u novu fazu prijateljstva
Dakle, osim visoke cijene temeljno je pitanje po kojoj će cijeni Hrvatska kupovati i prodavati američki plin te tko će uopće biti kupac? Ni Cipar nije zadovoljan budući da u istočnom Mediteranu postoje bogata nalazišta plina koji će biti neusporedivo jeftiniji od američkog.
Unatoč svemu tome Juncker i Trump složili su se da odnosi EU i SAD-a ulaze u novu fazu prijateljstva. Popustljivost EU pod pritiscima Trumpa može se protumačiti strahom od američke odmazde uvođenja viših carina za njemačke i francuske automobile. Trump, naime, želi izbalansirati trgovinsku bilancu s EU u kojoj SAD imaju veliki manjak. Međutim prilično je glupo da cijenu za to plate one članice, poput Hrvatske, koje nemaju veze ni s automobilskom industrijom ni s trgovinskim debalansom između EU i SAD.
Najveću cijenu platit će najnerazvijenije države, poput Hrvatske
Osim toga postavlja se još jedno logično pitanje: zašto Amerikanci, koji su toliko zainteresirani za prodaju svog plina, sami ne financiranju gradnju LNG terminala. Uostalom, samo će se oni njima služiti. Odgovor Washingtona je vrlo hladan: administracija ne može prisiljavati privatne kompanije da investiraju gdje ona želi. Problem je u tomu što niti jedan američka kompanija ne vidi niti jedan financijski razlog da se upusti u gradnju LNG terminala koji svi odreda u Europi posluju s gubitkom.
Stoga Bijela kuća želi sav rizik prebaciti na europske države, i to one najnerazvijenije. Rusija ima još jedno oružje na raspolaganju u borbi protiv američkog plina: ima dovoljno prostora za smanjivanje cijena plina pa bi, ako zatreba, mogla spustiti cijenu za još 15 posto te tako napraviti američki plin još nekonkurentnijim.
Konkurencija na europskom tržištu postat će sve jača
A da će se konkurencija na europskom tržištu plina pojačati pokazala je i vijest da je talijanski ministar vanjskih poslova Matteo Salvini primio u Rimu bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira s kojim je razgovarao o proširenju plinovoda za koji je planirano da dovodi plin iz Azerbajdžana do Puglie u južnoj Italiji. Taj projekt nosi naziv Trans Adriatic plinovod, a Blair je specijalni savjetnik cijelog projekta kao i predsjednika Azerbejdžana Ilham Aliyeva.
Paradoks je u tomu što Tony Blair, koji preko svog Instituta za globalne promjene, vodi žestoku borbu protiv populizma, a istodobno je savjetnik autokratskih režima u Azerbajdžanu, Kazahstanu, Saudijskoj Arabiji, Srbiji… Istodobno je bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder glavni čovjek u rusko njemačkom projektu North Stream II.
Proizvodnja nafte se udvostručila zbog proizvodnje iz škriljavca
Trans Adriatic Pipeline, koji bi trebao dovesti plin iz Azerbajdžana u Italiju, prolazio bi kroz Grčku i Albaniju. Time bi ujedno postao konkurencija plinovodu Nord Stream 2 koji s ruskim plinskim gigantom Gazprom grade njemačke i europske kompanije. Zbog toga je njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno posjetila Azerbajdžan u nastojanju da se predstavi kao zastupnica diversifikacije opskrbe plina u Europi.
Da će se američki pritisak na Europu možda uskoro proširiti i na kupnju nafte, govori podatak da su SAD postale prvi put od 1973. najveći proizvođač nafte na svijetu. SAD je u kolovozu dnevno proizvodio oko 11 milijuna barela nafte, što je više i od Rusije i od Saudijske Arabije.
Proizvodnja nafte iz škriljavca osim što je omogućila posljednjih godina udvostručenje proizvodnje, gurnula je državu Teksas, koja sada proizvodi gotovo šest milijuna barela nafte dnevno, da postane treći proizvođač nafte u svijetu. Uz to po procjenama Administracije za energetske informacije (EIA) SAD će sljedeće godine proizvoditi još više nafte, oko 11,5 milijuna barela nafte dnevno.