U neljudskim uvjetima zatvora proveo 987 dana (pa zbog toga tužio Republiku Hrvatsku i dobio spor)
Sud je kaznio državu koja će bivšem zatvoreniku morati platiti odštetu
Punih 987 dana u nehumanim uvjetima hrvatskih zatvora proveo je Roman Ibrić, a sada je sud Republiku Hrvatsku zbog toga kaznio! Država mora Ibriću platiti odštetu od 30 tisuća kuna, u nepravomoćnoj presudi odlučio je tako Općinski građanski sud u Zagrebu.
U raljama domaćeg penalnog sustava Ibrić je završio 29. travnja 2007. godine kada mu je bio određen istražni zatvor. Do 11. siječnja 2011. godine mijenjao je kaznionice dijeleći mahom ćelije s pet-sedam zatvorenika.
U 20 kvadrata osmero ljudi
One su u prosjeku bile površine 21,10 kvadrata, zajedno sa sanitarnim čvorom koji je odvojen od ostatka sobe zidom. Radilo se o zidovima visokima 150-180 centimetara. Iako su neke sobe imale i po četiri prozora nisu bile klimatizirane, zaključavane su noću, a služile su i kao blagavaonice! Iako je još 2008. godine Ustavni sud RH naložio rekonstrukciju zatvora, prije svega onog u Zagrebu, unutar pet godina, ništa nije učinjeno – država se pravda nedostatkom novca.
– Bio sam smješten u prostoriji veličine 20 kvadrata s još sedam pritvorenika. Za stolom su bila četiri mjesta za sjedenje, pa nismo mogli svi istodobno ručati. WC je bio užasan jer se nalazio u samoj sobi u kojoj nema ventilacije, s prozorom na drugoj strani sobe. Sve je to bilo toliko ponižavajuće, tvrdi Ibrić.
Ćelija broj 155
I dok je bivši upravitelj zatvora u Zagrebu, sada već pokojni Tomislav Kralj, uvjeravao sud da je sve bilo sukladno zakonu, te da su uvjeti bili na zavidnom nivou sukladno normativima, svjedok Dragutin Lukica koji je dijelio s Ibrićem ćeliju broj 155 opisao je da ih je u sobi bilo sedam, da su imali tri kreveta na kat i jedan pomoćni krevet, stol i dvije klupe.
– Za stolom su mogle biti smještene četiri osobe, tako da su preostala trojica obroke morali konzumirati na krevetima. Higijenski uvjeti u sobi bili su vrlo loši, sobu smo pospremali i čistili sami, a prozori su zbog golubova bili prljavi. U sobi je bilo i žohara iako se špricalo protiv njih jednom mjesečno. Veš se prao jednom tjedno kada se mijenjala posteljina, jednom na tjedan se igrao nogomet, a svakodnevno smo imali dva sata vremena za šetnju. No, nije postojala društvena prostorija, već je svaka soba imala TV i radio, a knjige smo naručivali jednom mjesečno jer u knjižnicu nismo imali slobodan pristup. Prehrana nam nije bila dostatna što se tiče količine. Za doručak smo dobivali tek dvije šnite kruha s 20 grama pekmeza i 20 grama margarina, te šalicu mlijeka ili čaja. Za ručak su obično bila variva bez mesnih obroka. Samo je u grahu eventualno bio komad špeka, dok je jednom tjedno bio mesni ručak s krumpirom. Salata se posluživala jednom do dva puta tjedno, a voće dva-tri puta tjedno, uglavnom jabuke. Za večeru se posluživao komad sira i šnita salame, opisao je Lukica.
Agresivni zatvorenici s psihičkim poremećajima
Sam Ibrić dodao je da u ćelijama nema protupožarne zaštite niti kutije za prvu pomoć, da se 22 sata na dan boravilo u ćeliji s neonskim svjetlom koje je štetno za zdravlje, da sobu u koju su smješteni zatvorenici koriste i za “treniranje”, budući da teretanu koriste samo službenici zatvora.
– Zato mi je narušeno i zdravlje, a psihičko stanje bilo mi je loše jer nema nikakve socijalne aktivnosti. U ćeliji su bile i osobe zaražene hepatitisom, na što nisu bili upozoreni drugi zatvorenici. Bilo je i onih s poremećajima u duševnom zdravlju koji su bili vrlo agresivni i stalno provocirali svađu, dodao je. Po njegovom mišljenju prehrana je bila katastrofalna, bezukusna i jednolična. Voće je bilo loše kvalitete, uglavnom trule jabuke.
Žalba ravnatelju
– To su bili neljudski uvjeti, ispod ljudskog dostojanstva. U tom skučenom prostoru nitko nije mogao naći mjesto za sebe, niti svoj mir i privatnost. Osjećao sam se kao u kavezu. Zato nisam mogao pripremati ni svoju obranu u preostalim kaznenim predmetima. Jer stol u ćeliji koristio se za igranje zabavnih igara, pa na njemu nisam mogao ni pisati. Žalio sam se upravitelju od kojeg sam, međutim dobio uopćeni pamflet, dok od suca izvršenja nisam dobio očitovanje, zaključuje Ibrić, dok sud primjećuje kako Republika Hrvatska ni na koji način nije dokazala da je barem pokušala umanjiti negativne učinke neodgovarajućeg smještaja zatvorenika u Zatvoru u Zagrebu i to kako u odnosu na samog tužitelja, tako ni na generalnom nivou.
Sve to, prema zaključku suda, opravdava dosudu novčane satisfakcije Ibriću u iznosu od 30 tisuća kuna iako je on tražio gotovo 90 tisuća. Zbog činjenice da je dio odštete odbijen njegova odvjetnica Višnja Drenški-Lasan najavljuje žalbu.